Pauci s Marsa

Takve značajke nastaju kada proljetna sunčeva svjetlost padne na slojeve ugljičnog dioksida taloženog tijekom mračnih zimskih mjeseci.
Sunčeva svjetlost uzrokuje zagrijavanje leda ugljičnog dioksida na dnu sloja i pretvaranje u plin, koji se zatim nakuplja i probija kroz ploče leda koji leže iznad.
Plin koji se pojavljuje, pun tamne prašine, izbija kroz pukotine u ledu u obliku visokih fontana ili gejzira, prije nego što padne natrag i taloži se na površini, stvarajući tamne mrlje.
Taj isti proces stvara karakteristične uzorke u obliku pauka urezane ispod leda.

U konačnici općenito je moguće činjenicama puno toga objasniti.
Onima koji to žele.
I mogu, naravno, piše Sajam taštine.

Gdje nestaju ljudi?!

Gdje nestaju ljudi,gdje nestaju njihove riječi, pjesme, ideje, zamisli, ushiti, gdje nestaje njihov zanos i let?!
Ništa ne nestaje, to je samo prikriveno lišćem tajne, lišćem neke nemogućnosti.

Nisam nestala, eto me, ovdje, tu sam, u sadašnjosti sam, ponovno sam otvorila svoj blog, svoj siguran prostor, mjesto koje me uvijek čeka,
gdje god fizički uistinu bila uvijek imam svoj virutalni dom, tu imam sve pod kontrolom, sigurna sam i slobodna, zato se uvijek vraćam...

Danas je točno godinu dana od kad sam upala u jednu malu zamku, koju sam doduše samoj sebi postavila, bio je to divan i uzbudljiv pad, pad dostojan Alise, piše Danielaland.

Svako vrijeme nosi svoje breme

Često mi se događa da ne znam o čemu pisati, dan brzo prođe a ja ne stignem obaviti sve što bih htjela.
Tako je prošao Dan materinskog jezika, Dan bolesnika, Dan zaljubljenih, Izbori, Noć knjige, a ja ni zuc !
Sve redom teme koje me se tiču ili me zanimaju.
Glede jezika žalosti me što današnji naraštaji sve više daju prednost engleskom i anglizmima, što se u tom području "ne zna ni tko pije ni tko plaća" pa se na ulicama "kočepere" natpisi na engleskom, često pogrešno napisani, kao da smo svoje zaboravili a tuđe nismo naučili. (O tome je pisala draga profesorica Nives Opačić.)
Bilo bi dobro da se javni natpisi lektoriraju, a u službenim medijima, u ozbiljnim emisijama, neka se govori standardnim hrvatskim, dok se privatno i u umjetnosti služimo dijalektima i lokalnim govorima i tako čuvamo cjelokupno jezično blago, piše Potok.

Luny

Prvo jutro u kojem me nije probudilo grebanje na vratima.
Jutro u kojem nisi došla, čuvši me da sam ustala, da se pomaziš oko mojih nogu, da te pogladim po glavi i dam ti jesti te otvorim ulazna vrata da možeš izaći van.
Jutro u kojem je kutak s tvojim stvarima u hodniku pusto prazan, sterilno očišćen jučer.
Jutro u kojem nisi pila kavu sa mnom u kuhinji.
Jutro u kojem te tražim da se bez riječi pozdravimo i započnemo zajedno dan.
Jutro u kojem spavaš, pod jorgovanom u dvorištu, a bijeli cvijet kao anđeo bdije nad tobom.
****
Bila je topla ljetna kolovoška noć. Vraćali smo se s proslave Sv. Roka iz mjesta moga djetinjstva. Izlazeći iz auta, osjetila sam da mi se neko paperjasto klupko mota oko noge. Ogroman puni mjesec visio je nad našim glavama. Kakva divna luna. Tako je došlo tvoje ime, piše White Lilith.

Huc:

Obasjan božanskom zrakom Giordano nas je gledao
odozgor, iza leđa visoko podignute brončane skulpture.
Horizont je postao jantarno-narančast.
Krila su mu blještala.

- Sjećaš li se, o presvijetli viteže, kada si
onomad pisao Degli eroici furori*?

Iznenada,
iz kuhinje je dopro
vonj zagorjelog odreska.

---
* O herojskim zanosima, 1585.