Svako vrijeme nosi svoje breme

Često mi se događa da ne znam o čemu pisati, dan brzo prođe a ja ne stignem obaviti sve što bih htjela.
Tako je prošao Dan materinskog jezika, Dan bolesnika, Dan zaljubljenih, Izbori, Noć knjige, a ja ni zuc !
Sve redom teme koje me se tiču ili me zanimaju.
Glede jezika žalosti me što današnji naraštaji sve više daju prednost engleskom i anglizmima, što se u tom području "ne zna ni tko pije ni tko plaća" pa se na ulicama "kočepere" natpisi na engleskom, često pogrešno napisani, kao da smo svoje zaboravili a tuđe nismo naučili. (O tome je pisala draga profesorica Nives Opačić.)
Bilo bi dobro da se javni natpisi lektoriraju, a u službenim medijima, u ozbiljnim emisijama, neka se govori standardnim hrvatskim, dok se privatno i u umjetnosti služimo dijalektima i lokalnim govorima i tako čuvamo cjelokupno jezično blago, piše Potok.

Luny

Prvo jutro u kojem me nije probudilo grebanje na vratima.
Jutro u kojem nisi došla, čuvši me da sam ustala, da se pomaziš oko mojih nogu, da te pogladim po glavi i dam ti jesti te otvorim ulazna vrata da možeš izaći van.
Jutro u kojem je kutak s tvojim stvarima u hodniku pusto prazan, sterilno očišćen jučer.
Jutro u kojem nisi pila kavu sa mnom u kuhinji.
Jutro u kojem te tražim da se bez riječi pozdravimo i započnemo zajedno dan.
Jutro u kojem spavaš, pod jorgovanom u dvorištu, a bijeli cvijet kao anđeo bdije nad tobom.
****
Bila je topla ljetna kolovoška noć. Vraćali smo se s proslave Sv. Roka iz mjesta moga djetinjstva. Izlazeći iz auta, osjetila sam da mi se neko paperjasto klupko mota oko noge. Ogroman puni mjesec visio je nad našim glavama. Kakva divna luna. Tako je došlo tvoje ime, piše White Lilith.

Huc:

Obasjan božanskom zrakom Giordano nas je gledao
odozgor, iza leđa visoko podignute brončane skulpture.
Horizont je postao jantarno-narančast.
Krila su mu blještala.

- Sjećaš li se, o presvijetli viteže, kada si
onomad pisao Degli eroici furori*?

Iznenada,
iz kuhinje je dopro
vonj zagorjelog odreska.

---
* O herojskim zanosima, 1585.

Magla

Lani u desetom mjesecu imali smo isplaniran wellness godišnji u Sloveniji. Baš odmor, ne putovanje.
Kako je tada sve to skupa završilo u bolnici i do danas po doktorima i fizioterapeutima i još sam imala sreću u nesreći da su mi spasili nogu, tako smo čekali ovaj godišnji ko ozebli sunca nakon svog tog stresa. I tako je moja bolja polovica rezervirala par paketa za "sprostitev", izmedju ostaloga je za vikend organizirao premještaj u bolju sobu. Sa jakuzzijem, nasmijava nas Flekserica.

E sad, naravno da u svemu mora biti i za*eb.
Jakuzzi nema nikakve stepenice ni ograde ni ručke za koju se čovjek može uhvatiti, posebno kad ima sjebanu nogu kao ja. No, fizioterapeuti su me naučili nanovo koješta, pa i dizanja i spuštanja i tako sam bez problema ušla u vodu. Ali onda me ulovila panika kako ću izaći van.

Ovaj svijet pod suncem tako lijep

Ne čitam knjige, dugo već ne čitam knjige, ne znam reći zašto, evo ne znam, ustvari ništa ne znam, gubim kontrolu nad vlastitim vjetrovima, hoće to s godinama, gubim se u riječima, i pjesme me još uvijek ponekad pogode, uglavnom kad se potrefi s još nečim ovim-onim, a i njuh sam pomalo izgubila, uglavnom jesam, desilo se to u Bauhausu, kupovala sam bosiljak, ružmarin i majčinu dušicu po naredbi, iako nas ovo ljeto gotovo ne bi trebalo biti kod kuće, mužjak se poželio tih nekih travurina koje stavlja u hranu, e da bi nam život bio ljepši i začinjeniji, pa iako sam u fazi bacanja stvari i olakšavanja života praznijim životnim prostorijama, iako bilje uglavnom ne preživi kad nas nema, otišla sam tako vojnički po te tri biljke, a onda mi je tamo odjednom zamirisalo smilje, smilje ima taj jedan miris koji koketira sa smradom, jak je i prodoran, i u nas neke iz prošlog stoljeća izaziva ono što bi se moglo reći miris djetinjstva, i što ću ja sada sa tim jebenim smrdljivim smiljem, ne možemo ga ni jesti ni čupkati, ničemu nam neće služiti, ali miris, napisala je Aniram.