Pregled posta

Don Juan na Malom Brijunu

Vjerujem da spadam među najvjernije gledatelje predstava kazališta Ulysses. Možda se netko od mojih blogerskih prijatelja sjeća s kakvim sam žarom i oduševljenjem pisala o Hamletu, predstavi koja i nakon ove sezone na mojoj listi čvrsto drži prvo mjesto. Iako bih svaku, od Kralja Leara, preko Medeje, Tesle, Pijane noći do Romea i Julije (da spomenem samo neke), mogla nazvati draguljem u niski Ulyssesovih ostvarenja, Hamlet se nekako posebno urezao u onaj dio moga pamćenja u koji spremam lijepe stvari što mi hrane dušu.

I ove godine krenula sam puna treperavog iščekivanja u Fažanu, gradić koji se svakim danom sve više trudi pokazati dobrodošlicu svojim gostima časteći ih prženim ribicama na rivi, pokazujući im kako žuljevite ruke ribara pletu mreže, iznoseći na štandove autentične istarske proizvode (lavandino ulje, bisku, medicu… ), dovodeći razne goste, pjevače, klape što se skladnim glasovima i napjevima izvrsno uklapaju u ambijent i doprinose stvaranju pravog mediteranskog ugođaja. Moram priznati da Puli to nedostaje. Tritisućljetnom gradu i njegovim rimskim starinama dobro bi došlo malo mediteranskog šušura na rivi. Palme su lijepo narasle, još samo da ljudi steknu naviku okupljanja pod njima. Treba ih nečim potaknuti, privući… No da se vratim u Fažanu. Pred polazak na otok valja čula malo pročistiti od gradske vreve i svakodnevnih briga. Valja ih pripremiti na ono što stari znanstvenici zovu duhovna nadgradnja. Ima za to mnogo načina, ja ću vam preporučiti jedan prokušani.



Pronađite stol u hladu preko puta župne crkve Sv. Kuzme i Damjana. I… naručite savršenu simfoniju boja, okusa i nadasve mirisa – naručite bilo koji od nekoliko izvanrednih istarskih muškata. Orošenu čašu najprije lagano prinesite nosnicama i dozvolite da vas ono što udahnete prenese na osunčane cvjetne livade. U „zlatnom odsjaju, u slamnato žutoj boji, u voćno cvjetnom bukeu“ krije se sva plemenitost zemlje i sunca Momjanštine, ali i rad, upornost i ljubav tamošnjih vinara. A kad vam hladne kapljice lagano kliznu niz grlo, spremni ste zaboraviti prozaičnost svakodnevnice, spremni ste za doživljaje više razine.



Još su se oči morale štititi od jake dnevne svjetlosti kad smo krenuli brodom HRM, našim starim znancem, put Malog Brijuna. Iskusni putnici stat će na stranu kojom brod pristaje uz mul na otoku, ne bi li uspjeli prvi, preko uske daske, iskočiti na tlo i žurnim korakom (poneki mlađi i u boljoj kondiciji čak će lagano i potrčati) uputiti se ka mjestu događanja, ka svojem dijelu jastuka na visokoj konstrukciji gledališta. Po visokim štiklama nekih dama zaključila sam da prvi put dolaze u posjet ovoj kazališnoj družini. A možda je taština jača od kamenčića, od kliskih tepiha od suhih borovih iglica, od strmih kamenih stepenica Tvrđave Minor.

Zavodnika lišenog svakog osjećaja obaveze i odgovornosti, koji ugodu traži i može naći samo u vječnom doživljaju novog, bolje reći nove, slijedili smo s jednog na drugi kraj tvrđave koja je još jednom nesebično stvorila savršeno okruženje priči. Ili se priča opet tako udobno smjestila u prostore austrougarske građevine? Ulysses i tvrđava vole se na očigled i strasno se predaju jedno drugom. Bez daha od prvog songa do posljednjeg poklona glumaca svojoj publici, odgledali smo, upili svaku riječ i svaki pokret i krenuli natrag istim putom kroz šumicu.
A onda, šok! Da i meni samoj bio je to šok. V. s kojom godinama odlazim u posjet Ulyssesu i s kojom tradicionalno na povratku dijelim utiske, već po uvriježenom redoslijedu stvari, upitala me: „I? Je li ti se svidjelo?“ „Ne!“ – odgovorila sam ne razmišljajući ni djelić sekunde. Čula sam svoj glas i ostala šokirana. Nije mi se svidjelo? Meni se nije svidjela neka od Ulyssesovih predstava? Nemoguće! Ali odgovor je bio tu, još je nekako visio u zraku tople srpanjske noći. V. je s odobravanjem klimnula, nije me baš mnogo zapitkivala, ali ja sam morala objasniti samoj sebi. Što mi se to, zaboga, nije svidjelo? Glumci, dragi glumci, dali su sve od sebe. Učinili su da uživam gledajući njihove transformacije, njihovo bravurozno ulaženje u ne baš tako lake i jednostavne karaktere. Songovi koji su na neki način zaštitni znak Uyssesovih predstava, bili su savršeni začin događanjima. Ivanka Mazurkijević, prvi put u velikoj kazališnoj predstavi, pokazala je još jednom da je izvrsna umjetnica.

Pa ipak, bilo je nečega u općem dojmu, u atmosferi, što mi nije dozvolilo da odem prepuna onog ushićenja s kojim se uvijek vraćam brodom prema Fažani. Tko sam ja da sudim i kudim, da kritiziram rad zaista velikih znalaca i umjetnika Paola Magellija, Željke Udovičić, Lea Kulaša i ostalih? Ne dvojim (a pogotovo ne optužujem i ne sudim) ja o njihovom umijeću, ali ja sam gledateljica, ona koja umjetnost konzumira i koja ima pravo na vlastiti doživljaj. Ona koja u umjetničkom djelu mora naći nešto što će prisvojiti, nešto što će postati dio nje i pomoći joj da preživi surovost života. Oh, našla sam ja to i u Don Juanu. Ali, (uvijek neko ali djevojci sreću kvari) bilo je mnogo detalja koje ne razumijem, koji (meni) nisu bili potrebni. Dijelovi pisani u dijalektalnoj formi izgledali su mi nedorađeni. Možda je to namjerno napravljeno baš tako, ali meni je zasmetalo što sam u govoru jednog lika prepoznala miješanje lokalnih dijalektalnih (čakavskih) formi raznih krajeva. Doživjela sam to kako neku vrstu hibridne čakavštine koja mi nije dozvoljavala da lik prostorno smjestim i koja mi je ostavila dojam površnosti. Griješim? Nadam se da griješim i da je to samo moj površni (!) dojam. Pročitala sam negdje da je riječ o dijelovima teksta „Don Juan se vraća iz rata“ Oedoena von Horvatha. Nisam ćudoredna puritanka koja se zgraža nad psovkama, golotinjom ili nad eksplicitnim scenama seksa. Vjerujete mi na riječ – nisam! Ali neke su me situacije u predstavi navele da u nelagodi jedva čekam da prođu, da završe i da ih zaboravim. Dvoboj psovkama i kletvama svih boja dviju odabranica velikog zavodnika (Nina Violić i Ana Begić) jedna je od takvih scena. Već ideja ženske psihe i sujete koja ne može odoljeti čarima i lažnim obećanjima jednog muškarca, u meni pokreće sve mehanizme pobune. Nije, ne želim da to bude stereotip koji opisuje ženu. A kad se tome još doda da je žena (je li to stoga što su oba lika proizvod ruralne sredine? ni to ne bi smjelo biti objašnjenje!) gruba, greza, prosta da ne kažem priglupa, obuzme me bijes. Neka bude da je sve to tako, da je dramaturški opravdano, meni ostaje pravo da kažem da mi se nadmetanje najcrnjim psovkama u nekakvoj dijalektalnoj formi (možda bi bile ljepše izgovorene lijepim standardnim hrvatskim jezikom) ne sviđa.



Bilo je mjestimice i nekih (meni) čudnih ponavljanja replika, nikad kraja, nikako da se pređe na sljedeću scenu. Nisam shvatila, učinilo mi se bespotrebno. Naprotiv, igra u vodi koju potpuno obnaženi izvode Donna Elvira (Lucija Šerbedžija) i Don Juan (Rakan Rushaidat) veoma mi se svidjela. Voda je svemu (ipak!) dala neki dodir nježnosti, iako scena prijeti grubim i brutalnim završetkom davljenja Elvire od strane njenog muža, paradoksalno bezosjećajnog najsenzualnijeg ljubavnika svjetske literature.

Ne želim završiti u negativističkom tonu – ja sam u Tvrđavi Minor uživala kao i svaki put dosad. Kao i svake godine i ove jedva čekam saznati čime će nas vrijedna družina miljenika muza dogodine obogatiti.


Post je objavljen 01.08.2009. u 16:18 sati.