Pregled posta

Ulysses, 1968., ljubav...

... na otoku



Napisala sam na jednom mjestu da Teatar Ulysses smatram najboljim što se dogodilo na kulturnom, umjetničkom, gospodarskom, turističkom i kakvom god hoćete nebu ove naše zemlje. Napisala sam još i da mi se ponekad desi da osoba kojoj spomenem odlazak na Mali Brijun napravi neku čudnu grimasu. Otprilike kao da je zagrizla u raspadajuće tijelo trlje blatarice koje tri dana zaboravljeno leži na koči pod vlažnim prljavim mrežama, na temperaturi od 40 stupnjeva. Nikada mi nitko nije objasnio tu naglu promjenu izraza lica. Srećom, nema mnogo takvih ljudi, bar ne među mojim prijateljima. Bili su to neki usputni susreti koje vjerojatno ne bih ponovila ni da dijelimo oduševljenje Teatrom Ulysses.

"To je ljubav, strast. Ulysses je naše čedo i iznimno nam je važan." odgovorila je Lenka Udovički na novinarsko pitanje "Što vam znači Teatar Ulysses?" Već nakon prve predstave (Kralj Lear) koju sam odgledala, ni ne sjećam se više koje godine, Teatar Ulysses postaje i moja velika ljubav i strast. Odlazak u Fažanu, šetnja rivom u predvečerje, kretanje ka brodu, vožnja, izlazak na otok, šetnja do tvrđave Minor, mjesto u publici i konačno mir. Mir jer počinje čarolija. Čarolija koju samo cvrčci i zrikavci mogu remetiti svojim glasanjem.



Svake godine pomislim: ovo je vrhunac! Svake godine mi Ulysses dokaže da nisam imala pravo. Ono prošlog ljeta nije bio vrhunac; ovo je vrhunac!

O studentskim nemirima 1968. ne znam mnogo. Ne mogu pisati o svojim iskustvima, o svojim osjećajima, razmišljanjima. Sve što znam negdje sam pročitala:

Da u toplu noć ne odemo prepuni crnih slutnji, pesimističnih misli na tragu Tenine konstatacije: "…dapače događa se u još strašnijoj mjeri", Ulysses iz sna dugog više od četiri stoljeća budi najslavniji ljubavni par svijeta. Ljubavlju se treba boriti za promjene. Ona je jedini mogući pokretač koji ima šansu pobijediti. Romeo i Julija skončali su svoje živote tragično, ali nisu dozvolili da njihovim životima upravljaju nametnute regule, zakoni, izvanjska stega, nešto potpuno strano i nepojmljivo njihovom slobodnom duhu i otvorenom srcu.

Na povratku u Fažanu dopirali su do mene tiši ili glasniji razgovori. Jedna starija gospođa tiho je u hodu govorila svojoj prijateljici: "Ja nisam pljeskala. Mislila sam – vratit ću se u mladost, ali to nije to." Ne znam gospođo kakva je bila vaša mladost, ali vjerujem vam. Međutim, vjerujem i autorima predstave koji kažu: "Naša predstava je pokušaj presjeka događaja, ali možda još točnije, energije i duha koji su obilježili 1968. godinu. Ne pokušavamo servirati poruke nego podsjetiti na jedno drugačije vrijeme u kojem je želja za promjenom bila spiritus movens cijelom planetu." (Tena Štivičić); "Njome smo htjeli uhvatiti duh vremena, poigravajući se istovremeno i sa samim teatrom. Taj teatar ne priča priču, već donosi jedan splet, kolaž, refleksiju o vremenu. Vjerujem da će naša publika to prepoznati i da će im se svidjeti način na koji smo im nastojali približiti duh godine koja je prije četiri desetljeća uzdrmala svijet." (Lenka Udovički)

Ali ne vjerujem im slijepo. Bila sam, vidjela, uvjerila se, uživala! Estetski doživljaj posebna je priča o kojoj ja mogu pričati kao neuki gledatelj, gledatelj koji ništa ne zna o kazališnim efektima, tehnikama, igrama zvukom, slikom, pokretom. Gledatelj koji samo upija ono što mu je lijepo. Gledatelj koji uvijek misli da su glumci i čitava ekipa tu samo radi njegovog užitka. A kada netko cijele godine smišlja kako da baš vama pruži užitak, onda možete samo reći: Hvala dragi Ulysses!

(prije tri godine)


Post je objavljen 19.08.2008. u 17:41 sati.