Hemonwood
Uzroci nervoze
Glas protiv Busha je glas protiv mesijanske istorije
Ostale su još manje od dvije sedmice do američkih predsjedničkih izbora, koji će biti odron kako god okreneš. U ovom trenutku Bush i Kerry su, prema mnogim anketama, manje-više bare-bare, što je samo po sebi poražavajuće, te se ja svakog jutra budim poražen i nervozan. Izbori će, u osnovi, biti referendum podrške Bushu i zastrašujuća je pomisao šta će Bush uraditi nakon što ovaj put dobije mandat (za razliku od prošlih izbora, koji su ukradeni). Povrh toga, u svom drugom terminu neće morati da brine hoće li biti ponovo izabran, može se lijepo raspojasati. Ako Bush ostane u Bijeloj kući, sva je prilika, biće još radikalniji i bezočniji u svojim lažima - jedino neće biti gluplji, jer je u tom pogledu stigao do dna. Ali najgora posljedica Bushove pobjede će biti neizbježna činjenica da je dovoljan broj američkih glasača izabrao čovjeka čija je platforma agresivni "rat protiv terorizma" i globalna američka dominacija, kome glavna podrška dolazi od ultradesnice i konzervativnih milijardera, koji ne osjeća ništa drugo do prezir prema demokratskom procesu i čiji se koncept vlasti zasniva na uskoj grupi fanatično odanih sljedbenika, koji istim tim glasačima spojeno laže - ako glasaju za Busha, američki glasači će glasati za Amerikanca koji se fašizmu približio koliko god se to u Americi može, a da se na rukav ne stavi nacionalna kapitenska traka. A ako pobijedi, vjerovatno će se Bush fašizmu približiti još i više.
Naravno, otprilike pola glasačkog tijela - što je često manje od polovine stanovnika, a to znači da će predsjednika izabrati manje od četvrtine stanovništva - glasaće za Kerryja, mnogi od njih ne zato što su impresionirani Kerryjevim političkim vještinama, nego zato što je bilo ko bolji od Busha. Ali čak i ako Kerry pobijedi, snage koje su Busha dovele u Bijelu kuću - koalicija ultradesnice, kršćanskih fanatika i milijardera - neće odustati od borbe, koja za cilj ima ne samo vlast, nego potpunu transformaciju Amerike i svijeta. Ta koalicija očigledno ima inicijativu, dobro su organizovani, a predsjednik Kerry će se naći u situaciji koju mu je Bush skrojio, sa klopkama na svakom koraku. Čak i ako Kerry bude izabran, teško će mi biti vjerovati u postbušovski oporavak Amerike - Kerry nas sigurno neće spasiti od sila mraka. Jer u ovom historijskom trenutku radi se o tome da je u Americi došlo do otvorenog sukoba između demokratije i kapitalizma.
Jedna od mantri američke ideologije jeste da su demokratije i kapitalizam jedna te ista stvar - politička sloboda je isto što i potrošačka sloboda, sloboda pojedinca i sloboda tržišta su usko povezane. To, naravno, nije istina - dovoljno se sjetiti starogrčke demokratije (u kojoj je privilegovana robovlasnička elita demokratski odlučivala o svemu - poredak koji Bushu sigurno izgleda simpatičan), a da ne govorimo o primjerima Saudijske Arabije, Singapura ili Kine za pet-deset godina. Vrijedilo bi pogledati i na način na koji je njemačka privreda operisala za Adolfovog vakta - iako je nacistička država dosta toga kontrolisala, radilo se više o ratnom kapitalizmu, u kojem su velike korporacije lijepo profitirale, nego o bilo kakvom nacional-socijalizmu. Demokratija i kapitalizam nisu međusobno isključivi, naravno, i u Americi su se podnosili, evo već neko vrijeme, uz mnoge svađe i tenzije. Američki ustav je, barem na riječima, uprkos mnogim tenzijama, štitio izvjesna prava građana (pravo na slobodu govora, garantovanu zaštitu od nezakonitih pretraga, itd.) od mogućih nasrtaja kapitalističke države. Ali u ovom trenutku - nakon pada Sovjetskog Saveza, nakon otvaranja globalnih mogućnosti - kapital je jednostavno prerastao američku demokratiju.
Najraniji, i možda najočigledniji, simptom te krize demokratije je bio izborni debakl 2000. (koji bi se lako mogao ponoviti), a bolest se može prepoznati i u sistematskom poricanju Ustavnih prava u "ratu protiv terora", kao i u bezočnoj propagandi i lažima kojima bušovska mašinerija bombarduje sluđene građane - razlika između titovsko-jugoslovenske i američke propagande je razlika između fiće koji brekće na Ćemernom i kadilaka koji zuji američkim autoputem. Demokratskim Amerikancima se ne može dozvoliti da upropaste historijsku šansu američkog kapitala koji bi da prekroji svijet u skladu sa vlastitim ambicijama. Ne može se dozvoliti da sitni, privatni interesi (život, sloboda pojedinca, budućnost) uspore mesijanski program koji Bush sprovodi. Sve što Bushov režim radi, ima za cilj, direktno ili indirektno, rasklapanje ili blokiranje američkog demokratskog sistema, pa nije ni čudo da postoji ogroman broj Amerikanaca, koji su u ime nacionalnih apstrakcija i fantazija o američkoj moći i svjetskoj ulozi, žrtvovali svoja prava, i sa njima mozak, na Bushovom oltaru. U tom smislu, čudo je - i to čudo američke demokratije - da postoji ogroman broj ljudi koji jasno i glasno izražavaju svoje neslaganje sa bušističkom ideologijom. Ti ljudi - od običnih ljudi s kojima igram lopte, do novinara i javnih ličnosti - nastavljaju oslabljenu tradiciju američke demokratije. Tim ljudima, uključujući i mene samog, radiće se o glavi ako Bush ostane u Bijeloj kući.
Ono od čega se ledi krv u žilama jeste to da Bush sebe zaista vidi kako nekoga koji lično, kao Mesija, nepovratno mijenja Ameriku i svijet, što obični ljudi - njegovi građani - ne mogu razumjeti. Kad ga je na kraju druge kandidatske debate, čiji je format dozvoljavao pitanja građana, jedna Amerikanka pitala da navede barem tri svoje greške, Bush nije priznao nijednu, ali je ustvrdio da će mu historija suditi. Prerano je reći, podrazumijevalo se u onome što je Bush rekao, treba tek da vidimo kako ću sve promijeniti - ljudski sud njegovih građana nije mu nadležan, samo apsolutni sud historije. Mi, naravno, znamo bolje nego iko da oni koji priznaju samo sud historije, na kojem se stvarni ljudski životi nikad ne pikaju, ne žele i ne mogu da vide zločine koje čine - to je vidljivo u izrazu Miloševićevog lica na haškom sudu, koji on, naravno, ne priznaje, u očekivanju oslobađajuće presude historije.
Otud je glas protiv Busha glas protiv mesijanske historije, glas za neprocjenjivu vrijednost ljudskog života. Drugog novembra ove godine ćemo vidjeti šta je američkim glasačima važnije.
Aleksandar Hemon
Post je objavljen 29.10.2004. u 15:54 sati.