>>crtice iz vojnickih dana<<
onda je subota prva pratilja, rece meni moj zapovjednik i slavodobitno povuce lovca dovoljno duboko da mu pruzim ruku i cestitam.
Bio sam medju starijima koji su te godine odlazali u sest ujutro sa okretista Borongaj put Pule i jos nekih drugih gradova.
Nije da sam bas htio, ali je nekako dosao red da i ja vidim kako je to i da shvatim fenomen toliko puta ispricanih vojnickih prica. Kad odes u vojsku onda nekako najvise ceznes za kucom. Vikendi su blago nad kojim strepis, a posjeta tracak svjetla iz vanjskog svijeta. Necu lagati i glumiti heroja, pa cu reci da sam teska srca obukao uniformu. Moderna vremena zapljusnula su i vojake, pa vise nije bas uobicajeno pisati pisma. Ipak ona ih je meni pisala, a ja sam ih citao i citao, dva tri, cetri puta, pa opet ispocetka. Kad si vec tamo pomiris se s time i potrazis sebi bliske likove, a takvih uvijek ima, srecom i vise nego sto ocekujes. Jedan, dva, ja sam ih nasao cak i vise od pet i cujemo se, zamisli, cak i danas, a proslo je...dosta.
A onda nakon mjesec dva, likovi sa cinovima odluce promjesati karte i svi oni tebi bliski zavrse na razlicitim stranama i tako dok vlak putuje kroz Gorski kotar i nosi sa sobom petsto i jednog neispavanog vojaka, ti razmisljas o Zagrebu, o kuci, i veselis se jer ces biti blize njoj. A onda jos jednom u zoru docekaju te neki ljuti momci, umisljeni, i strpaju te u nekakav autobus, maslinasto zelene boje i odvedu. Kad malo dodjes sebi shvatis da je ovo gore od onog di si bio prije, da nikog ne znas, da se na rucak ide u koloni i da su tu posrijedi neka sasvim druga pravila. Kao izgubljen u svemiru malo dodjes sebi tek kad u pet popodne prozovu tvoje ime jer ti je u posjetu dosla ona.
U vojsci dani jako dugo traju, mozda samo u zatvoru traju duze. I ne, nema veze jel to ona stara vojska ili ova nasa, nova, jer uniforma je jednako teska svakom ko je obuce, steze, koci, grebe, od cizmi te bole noge, a na taborovanju prvi put shvatis da nisi od onih koji znaju sloziti sator od cetri malo vece "plahte" i onda zaželiš da nisi tu, sa svim tim ljudima jednako obucenim, vec da si tamo gdje zelis biti.
Kad zazvoni na uzbunu potpuno si zbunjen, kad pucas pogadjas tudju metu, a kad cistis krug radis to ofrlje i hvatas prvu priliku da nestanes. Vojni rok je dio svakog koga je prosao i kako god da okrenes ostavlja neizbrisiv trag u tvom i sjecanju svih ljudi koji su sa tobom tada na Trsatu u devet i nesto navece izustili nazocan!
Post je objavljen 21.05.2004. u 00:05 sati.