MICHAEL MOORE
(fus nota o vodećem svjetskom dokumentaristu)
FUS NOTE – FUZZ NOTE
Odavno se smatra da je doba filmskih eseja prošlo.
Današnji dokumentaristi krenuli su drugim pravcem – dokumentarni film u svijetu ne pogađa baš bit društva u koje je nastao – vlada prezasićenost istim temama: holokaust, Mohamed Ali, pa holokaust...
Više nema filmova sa fus-notama - sjetite se samo dokumentarnog remekdjela Orsona Wellesa «F For Fake».
Linearnost dokumentarca danas je vrlo simptomatična.
A onda se pojavio Michael Moore.
WELLES vs MOORE
Upravo usporedba Moorea s Wellesom (kao dokumentaristom), pokazat će ovaj tekst, ne bi trebala čuditi. Ovi predjeli za Michaela Moorea su prvi put čuli krajem osamdesetih kada je svojim «obračunom» sa šefom General Motorsa – filmom «Roger&Me» upisao malu recku u povijesti angažiranog dokumenatrnog filma.
Zatvaranje postrojenja GM-a u Flintu, Mooreovom rodnom mjestu, bilo je polazište novog autora – koji je zbog svog filma uspio ishoditi očuvanje radnih mjesta.
Stil «upadanja u urede», postao je tako prepoznatljiva točka novog režisera. Da potvrdi moju postavku o njemu kao režiseru s «fus-notama», 1992. Moore je snimio i nastavak priče - «Pets or Meat: The Return to Flint».
Sada je bilo jasno da je korporativna Amerika dobila novog neprijatelja.
Film nije mogao izaći u bolje vrijeme – recesija u kojoj se zemlja nalazila nakon vladavine Georgea Busha Sr.-a okrenula je sentiment javnosti na svijest o socijalnim problemima (samo nakratko).
Izborom Billa Clintona kao predsjednika činilo se da je krenulo na bolje. Čak i Moore neko vrijeme ne snima filmske eseje nego prelazi na televiziju – radeći humorističnu tv-seriju «TV Nation» u kojoj je pokazao na koji način i kako sve tv utječe na prosječnog čovjeka mijenjajući njegove stavove o svemu.
U tri sezone koliko je trajala, serija je stekla kultni status u Americi.
KANADSKA ŠUNKA
No Michael Moore odlučio je tada snimiti i dugometražni igrani film.
«Canadian bacon» je filmska satira sa Alanom Aldom i Johnom Candyem o nesposobnom predsjedniku kojeg vojni lobi prisiljava da zbog medijskog rasta popularnosti, zarati s Kanadom. I iako se film na prvo gledanje doima kao lagana komedija, riječ je zapravo opet o filmu s fus-notama.
Medijska kampanja protiv Kanade, tv-izvještaji, gluma na rubu karikiranja i pčele ubojice, zapravo su baza za slijedeći film po kojem je Michael Moore danas poznat.
No prije toga slijedio je još jedan obračun s korporacijama koje sišu život stanovnicima («The Big One», snimljen za vrijeme promocije Mooreove knjige), te još jedna tv-serija «The Awful Truth».
I ONDA POČINJE KUGLANJE...
A tada je uslijedio bum – inspiriran pokoljem u školi u Columbineu, Michael Moore je iskoristio taj događaj da pokaže naličje Američkog sna.
Film koji se svakom svojom sekvencom upisao u povijest kinematografije, dobio je u Cannesu specijalnu Zlatnu palmu povodom 65.-e obljetnice festivala (baš kako je i 1965. dobio i Orson Welles za «Chimes at Midnight»).
Slijedio je Oscar i poznati govor protiv Busha.
Sada se znalo da je Bush slijedeća (sasvim opravdana meta).
FARENHEIT 9/11
«Farenheit 9/11», još uvijek u ograničenoj distribuciji u SAD-u, vlasnik Zlatne palme (ovaj put prave – kao i Welles za Othela (1952.)
Film je pokazao jačinu naftnog lobija, dobre odnose Bush - Bin-Laden, prijevaru na izborima za predsjednika...
Zbog svega toga desničari i sad opstruiraju prikazivanje filma u SAD-u, no Moorovi napadi na Busha ne prestaju - tako je 70-ih Orson Welles snimio ploču u kojoj je ismijan predsjednik Richard Nixon, pa ga je porezna služba «lupila po grbači» - hoće li to biti i slučaj s Mooreom?.
No da je nezaustavljiv pokazuje i njegov novi film (u pripremi), pod nazivom «Sicko», koji treba pokazati sav jad i bijedu američkog sustava medicinske zaštite kroz prizmu umobolnica.
Jedva čekamo – jer Welles je jednom rekao da vrijedi jedino onaj režiser koji stalno propituje okolinu u kojoj živi.
Post je objavljen 06.10.2004. u 14:34 sati.