Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/stanisaj

Marketing

KAKO JE GERHART HAUPTMAN VRATIO ISUSA HRISTA MEĐU NEMCE
Vitez za neka bolja carstva
Lično je car Vilhelm Drugi sprečio da veliki pisac dobije Šilerovu nagradu, najveće nacionalno književno priznanje, uz obrazloženje: „Razumem ja da je Hauptman najznačajniji nemački pesnik našeg doba, ali ne mogu da mu oprostim dramu ’Tkači’.” Međutim, ’jadni gospodin Hauptman’, kako ga je često nazivao Tomas Man, imao je više sreće sa kajzerom koji ga je odbacivao, no sa kancelarom Hitlerom koji ga je prihvatio

Nas danas može da iznenadi, pa i začudi, davnašnja konstatacija da tek sa naturalizmom s kraja 19. veka počinje modrena nemačka književnost, jer gde bi onda u celom tom stoleću romana i filozofskih sistema bila velika i značajna literatura najvećeg i najznačajnijeg (srednjo)evropskog naroda? Ali ako se samo priseti da su velika trojica nemačkog prosvetiteljstva i klasicizma Herder, Šiler i Gete ovaj svet napustili već do početka tridesetih (1803, 1805. i 1832), onda nije teško objasniti one silne beline u godišnjim kalendarima, kao kadgod u Mendeljejevom Periodičnom sistemu hemijskih elemenata, kroz većinu decenija tog veka, u kojem su Nemci imali i te kako važna posla. Veliki narod ujedinio se poslednji u Evropi, tek 1871, a dotle se književnost po malim gradovima održavala uglavnom na istorijskim i sentimentalnim romanima, ili „angažovanim“ hronikama lokalnog dometa i značaja.
Ujedinjenje Nemačke pratila je i u novijoj evropskoj istoriji jedinstvena ekspanzija istih onih malih i podeljenih gradova i tako ovu relativno zaostalu severnu zemlju svrstala u ekonomske i (nažalost) političke velesile kasnog kolonijalnog imperijalizma. Karakterističan je primer Berlina, koji je sredinom veka već imao 400.000 stanovnika, a pred Prvi svetski rat, odande i započet, bilo ih je čak četiri miliona. I koliko samo činovnika, a koliko tek fabričkih radnika! Da sve bude i mnogo veselije i za društvenu satiru „k’o poručeno“, administrativna vlast je uglavnom ostala u rukama veleposedničkog i činovničkog sloja, s neiskorenjivim predrasudama o još feudalnom značaju oficira i činovnika u kapitalističkoj imperiji.
Nije bilo lako ni živeti, a pogotovo misliti i stvarati u takvom vremenu. Rodiš se i rasteš u jednom, a treba da radiš u sasvim novom svetu, kojem tek nazireš okvire, dimenzije, obim, veličinu, početak i kraj. Kao da je neko odjednom pred tobom okrenuo stranicu u slikovnici. U takvom miljeu novim generacijama glavna lektira su bili Ibzen i Strindberg, Balzak i Zola, Gogolj, Tolstoj i Dostojevski. A šta se sve može desiti čistim i živim dušama kad im bez detaljnog uputstva za upotrebu ili opomene na kontraindikacije medikamenta ponude kašičicu „Mrtvih duša“, pokazali su naturalisti krajem stoleća, ponajviše poslednji i najveći među njima, nemački nobelovac Gerhart Hauptman, koji je svoj najviši, autentični glas dostigao tek kad se iz tesne košuljice tog književnog pravca i životnog stila sasvim izvukao a da mu to niko nije ni javio. Hauptman je najvišu slavu dostigao svojim dramama iz sumornog i valjda potpuno neljudskog života šleskih tkača („Tkači“), a potom i još tužnijom velegradskom pričom o stanarima u jednom soliteru („Pacovi“), u kojoj je, naknadno se iskonstruisalo, anticipirao i život nakazne skupine jedinki u nakaznom društvu. Čitao sam „Pacove“ i učinilo mi se namah da sam usred drame „Na dnu“ Maksima Gorkog. I kao da sam čuo da negde iza kulisa tutnje nosorozi fašizma, tog carstva malog čoveka. Ali, Hauptmanova slava je do te mere bila sa negativnim predznakom da je brže i lakše od Šveđana dobio Nobelovu nagradu nego od Nemaca Šilerovu. Još 1913. (u pretposlednjoj godini svoje vladavine) lično je Vilhelm Drugi sprečio da veliki dramatičar dobije najveće nacionalno književno priznanje: „Razume se, ja znam da je Gerhart Hauptman najznačajniji nemački pesnik našeg doba, ali ja, eto, ne mogu da mu oprostim ’Tkače’.“
Budući da su se i Balzak i Golsvordi već složili da je život „ljudska komedija“, a mi nemamo nikakvog razloga da se ne složimo sa najvećim dvorskim freskoslikarima francuskog i engleskog društva, „jadni gospodin Hauptman“ (kako je znao da ga nazove Tomas Man) imao je više sreće sa carem koji ga je odbacio nego sa kancelarom koji ga je prihvatio. Da, Hauptman je još jedan od retkih književnih velikana koji je ostao uz Hitlera, nacizam i Rajh, tek da se ispuni kao što je pisano: „Poznaću te po prijateljima tvojim.“ I u njegovom slučaju treba odvojiti pisca od dela, ili pisca od čoveka. A to je ostao ne iz nužde nego iz ubeđenja, ne zbog posledica duboke starosti, kako se neposredno posle Drugog svetskog rata uglavnom formulisalo i opravdavalo, niti zbog „tragičnog nesporazuma“ ili „staračkog nerazumevanja“, kako se eufemistički formulisalo kasnije. Ne, „jadni gospodin Hauptman“ je ostao - živ, zdrav, veseo, bistar i dovitljiv; ostao uz svoju zemlju, uz svog vladaoca, ostao uz veliku većinu svog naroda, gotovo stopostotnu, što uvek nekako zaboravimo. Jednostavno, car ga nije hteo, pa se vadio kod kancelara. Ako neće car, hoće kancelar! A i ono naknadno tumačenje da se pred kraj života povukao u ćutanje i razočarenje možemo da prihvatimo kako god nam zgodno bilo. Možda je bio razočaran što mu je veći deo naroda posle kraha Hiljadugodišnjeg rajha proterivan iz Šleske, jer ga je – ako već nisu mogli ljudi i istorija – kaznila biologija: živeo je do juna 1946, taman da dočeka proterivanje nemačkog življa odande, isto kao i kod nas iz Banata i Bačke.
U svom najznačajnijem proznom delu „Budala u Hristu Emanuel Kvint“ četvrti nemački nobelovac (posle Momzena, Hajzea i Ojkena) u alegoričnoj paraleli pokušava da pokaže kakva bi bila sudbina Hristova u modernom društvu na početku 20. veka. Ovaj roman je živ i važan i stotinu godina kasnije, ne zato što je Nemačka sve do svetskih ratova bila ultrareligiozna sredina, što je u Evropi najviše propatila od verskih ratova i zbog njih se poslednja ujedinila, i ne samo zato što hrišćanskim svetinjama i načelima: veri, ljubavi, milosrđu, praštanju, moralu, poštenju i pravdi, pristupa dublje, ozbiljnije i kritičkije, a svakako ubedljivije i zavodljivije nego i ateistički teorijski spisi… Ne, nego je Hauptman i ovde, kao i u celokupnom svom zaista značajnom dramskom opusu, ostao najjači u slikanju nemačkog društva u Drugom carstvu, dakle s kraja 19. veka, pa do Prvog svetskog rata.
Đorđe Randelj

MARGINALIJE IZ BIOGRAFIJE
Vatreni republikanac podržao Hitlera

* Rođen je u šleskoj banji Obersalcbrun (danas u Poljskoj) kao treći sin vlasnika »”Hotela kod Krune”«, koga je pak otac, u mladosti tkač, poslao u Pariz da izučava gostioničarsku praksu
* Najstariji Gerhartov brat, pragmatični Georg bavio se biznisom dok je srednji Karl bio prirodnjak, filozof i književnik
* Kao izuzetno loš đak Gerhart je nakon samo jednog semestra izbačen iz gimnazije u Breslavi, pa su ga roditelji poslali na selo rođacima da postane praktično obučen paor
* U 22. godini se oženio trećom ćerkom imućnog trgovca vunom, čije su se dve starije kćeri udale za njegovu stariju braću
* Hauptmanova prva drama je izvedena kad je imao tek / već 27 godina, ali nakon premijere “Potopljenog zvona” 1897, ovaj tekst štampan je tokom narednih 15 godina u čak 60 izdanja
* U politički i sudski skandal pretvorilo se izvođenje naturalistički pisane drame “Tkači”: niži sud ju je zabranio, Vrhovni odobrio, ali je predsednik suda, nakon ličnog negodovanja cara Vilhelma II, morao da podnese ostavku
* Posle dugog natezanja Hauptman se 1900. razveo i oženio po drugi put, ali ga je višegodišnja duševna kriza i fizički promenila: zbog neuhranjenosti proglašen je nesposobnim za vojsku, da bi, nakon tri godine stalnog rastrojstva, postao telesno izuzetno krupan
* Sa rešenim finansijskim problemima, letujući i zimujući po Grčkoj i Italiji, postaje literarno izuzetno plodan - do kraja života napisao je preko 30 dramskih i 20 epskih dela
* Kao najznačajnijem nemačkom piscu carski Beč mu je od 1896. do 1905. dodelio tri puta ugledno Grilparcerovo priznanje a Oksford ga proglasio počasnim doktorom nauka
* Nakon sloma carevine vatreno se opredeljuje kao republikanac, no nakon dolaska nacista na vlast, kao sedamdesetogodišnjak - izjašnjava se za Hitlera
M. Lazović

ZAŠTO BAŠ ... Gerhart Hauptman
Ili mrzimo ili volimo

“U mladim godinama Hauptman je objavio nekoliko kratkih priča, ali je novela ’Budala u Hristu’ rezultat višegodišnjeg rada, u kojoj saznajemo detalje unutrašnjeg života siromaška koji bez obrazovanja, osim onog iz Biblije, i bez kritičkog prosuđivanja o tome što je pročitao, konačno zaključuje da je on sam reinkarnacija Hrista.
Hauptman, između ostalog, piše: ’Nemoguće je otkriti tok ljudskog života u svim njegovim fazama, jer je svako biće jedinstveno od početka do kraja i zato što posmatrač može da razume predmet interesovanja samo u okviru ograničenja lične prirode.’
To jeste istina, ali ima raznih posmatrača. Prosečan čovek nema ni mogućnosti ni želju da posmatra sugrađanina. Mi spoljašnost ne gledamo dublje, osim ako imamo poseban interes da shvatimo tuđe motive. Mi smo uvučeni ili odbijeni; volimo ili mrzimo, ako nismo indiferentni. Uzdižemo ili okrivljujemo.”
(Deo inaugurativnog obrazloženja Švedske akademije)



Post je objavljen 05.10.2004. u 17:35 sati.