Gledam, jebote, Opru crnu i osjećam se kao gol u trnju. Gledam tu plastičnu umjetnu gamad u publici i tjera me, mnogo me tjera – na samoubojstvo dugotrajnim sranjem. Ulazi crna glavurda ženskog spolnog opredjeljenja, masa u orgazmičko-fanatičnoj ovaciji čupa sve sa sebe. Ona im daje ruke, oni ih ližu, ona im se kesi, oni svršavaju.
Dolaze gosti. Opra prdne, odijens plješće, Opra pokaže mali prst na nozi, odijens vrišti i plješće, Opra se podrigne, odijens skaču jedni drugima po glavi i urlaju aaaaaaaaaaaaaaaaa!!!...
Doooooooooossstaaaa!!!, kažem i padam u nesvijest. Budim se, a odijens vrišti, hihota, plače, fanatično i luđački – Opra je prebacila lijevu nogu preko desne.
Opra ustane, trećina odijensa pada u nesvijest. Dolazi onaj psiholog, sedmero iz skupine odijens skljoka se mrtvo s pjenom na ustima. Ćelavi brko rukuje se s Oprom, tri žene iz odijensa izlaze van na balkon i bacaju se s trideset i petog kata. Opet Opra prdne, odijens pravi bakljadu, naguravaju se, pjevaju navijačke pjesme, reže, njište, kokodaču, hihoću, urlaju, arlauču, pljuju, rigaju, umiru i dižu se iz mrtvih. Opra baci foru, odijens čini kolektivno samoubojstvo, dolazi odjavna špica i studio odlazi u zrak.
Opra uzljeće s heliodroma, privatnim helikopterom i u miru svog wc-a prdi, klokoće, smrdi, sere, proljevira i ispušta glasno aaahh! Još je jedan show gotov, još jedno fantastično finale.
Post je objavljen 31.07.2004. u 13:20 sati.