Priroda je predivna u svoj svojoj veličini i osebujnosti. I uvijek me ponovo iznenadi. Cijeli život živim u betonu smatrajući se posebnom sretnom koja ima pogled na park i zeleno dvorište puno drveća i cvijeća. No svejedno, beton iz dana u dan napreduje, pretvarajući zelene površine u sive, bezlične mase na kojima se klinci igraju smatrajući to svojim prirodnim domom. Klinci koji su, uključujući i mene, kravu vidjeli samo na slikama i koji misle da je krava ljubičaste boje s bijelim flekama :) Klinci koji su travu vidjeli u posebnim nadahnutim trenutcima njihovih roditelja koji su ih poveli na izlet u prirodu. Klinci koji ne znaju osjećaj bosonogog trčanja po travi natopljenoj jutarnjom rosom. Klinci koji...
I onda me priroda ponovo iznenadi. Oduševi. Razgali. Shvatim da i ovoj gomili betona, priroda pokazuje svoju snagu i moć, obznanjujući na izuzetan način da postoji i da ju nije tako lako uništiti. Postoji jedna zgrada u gotovo samom centru grada koja je već godinama zapuštena. Okružile su je nove zgrade, staklo, metal i beton, no ona i dalje stoji, podsjećajući nas na neka druga vremena. Ne znam kako izgleda iznutra no mogu si prema vanjskim konturama zamisliti kako je izgledala prije pedeset-šezdeset godina. Bila je ponos kvarta. Nova i moderna, tada moderne socrealističke sive fasade u kojoj se odvijala proizvodna aktivnost. Grad se širio, zgrada je starjela, pogon je prebačen na periferiju, a zgrada je ostala. Nitko u nju nije uselio do današnjih dana. Godine su učinile svoje, fasada se oljuštila, prozori porazbijali pod naletom nevremena, a priroda je umiješala svoje prste. Jednog dana, kroz razbijene tavanske prozore probile su se sramežljive i krhke grane breze.
Prizor je bio fascinantan i nije prošao tjedan da nisam prošla kraj tog nježnog, ali žilavog drveta, zaustavila se i bar na trenutak uživala u njegovoj upornosti i izdržljivosti. Ta nježna i krhka breza koja raste na tavanu zapuštene tvornice postala je moje drvo.
Sve znanje koje posjedujem može steći i netko drugi, ali moje srce je samo moje : : Johann Wolfgang Goete : : |