Kao klinka sam od mame na poklon dobila zlatnu narukvicu, jednu od onih na koje imaju ringove na koje se može stavljati privjesak. I svake godine za rođendan bi dobivala od nje novi privjesak. Prve godine dobila sam zlatno srčeko uz riječi "da moje zlato ima puno, puno ljubavi u životu". Tada mi te riječi možda nisu puno značile, no danas...
Druge godine dobila sam minijaturnu zlatnu lopaticu za smeće (škovaceru po dalmatinski) kako bi brzo i jednostavno pokupila i riješila se smeća koje me čeka u životu. Treće godine stiže kockica uz poruku da je život kocka, rizik koje se isplati preuzeti kako bi život bio zanimljiv i osebujan. Naravno, četvrte godine stigao je privjesak u obliku vreće s novcem na kojoj je pisalo 1.000 dolara. Za ovaj privjesak vam vjerojatno ne treba dodatno objašnjenje, no moram priznati da često poželim da je ta vreće čarobna i da iz nje mogu izvući prave papirnate novčanice. No, nije i predstavlja jednu lijepu uspomenu te želju da mi u životu bude dobro.
Na moju majku mislim sve snažnije i snažnije. Korijeni moje jakosti i sposobnosti da se ne predam pred poteškoćama proizlaze iz njene ljubavi. Osamljenost, što uvijek vreba i u životu ispunjenom ljubavlju i koja mi je prije tri godine iznenada otkrila svoje Meduzino lice, još uvijek u njoj pronalazi utjehu i snagu nadvladavanja. Njezina je potpuna i konačna ljubav prema meni ono najčistije i najnepokvarljivije što mi je život dao... Suviše brzo mi je bila oteta, upravo u času kad sam joj mogla početi vračati ono što sam do tada od nje samo dobivala. : : Marisa Madieri : Vodenzeleno : :
Peta godina, ujedno i zadnje godina kad sam dobila zlatni privjesak na poklon, nosila je sa sobom čudesnu mješavinu simbolizma i prekrasnog filigranskog rada. Te godine na poklon sam dobila malu krletku, okruglu i predivno napravljenu koja je sadržavala zlatnu ljuljačku na kojoj je mirno sjedila crna pričica zlatnog kljuna. Divila sam se tom prekrasnom poklonu, ljepoti izvedbe, strpljenju i ljubavi zlatara koji je uložio svoje znanje i trud u proizvodnju jednog tako prekrasnog nakita. Mama je poklon popratila riječima: "Život ponekad zna izgledati kao kavez no pogledaj tu ptičicu kako se smireno ljulja na svojoj ljuljačci i donosi ti užitak samim svojim postojanjem. Ponekad, čak i zlatne žice kaveza u kojem se nalazimo izgledaju ljepše od nepoznatog što se nalazi izvan. Na nama je da izaberemo hoćemo li živjeti u ugodnom, mirnom i poznatom zatvoru ili ćemo raširiti krila, probiti žice kaveza i doživjeti punu širinu slobode. Biraj pametno, mudrice moja, živi svoj život i zapamti: sve što radiš, sebi radiš..."
Sjetim se često blagosti njenog glasa kojim je to izgovarala, neprocjenjive ljubavi u pogledu kojim me mazila i osjećaja neke sjete i tuge kojeg sam znala doživjeti u njenom zagrljaju. Nosila sam svoju narukvicu stalno, pazila na nju u svojim ludim tinejđerskim danima, čuvala kao nešto neprocjenjivo, shvaćajući sa svakim danom sve više da je simbolika svakog privjeska bila važnija od materijalne vrijednosti same narukvice. Nosila sam ju sve do njenog odlaska u nebo, kada sam se s teškom mukom morala suočiti s njezinim odlaskom. Prolazili su dani, tjedni... mjesec dana nakon njene smrti pogled mi je slučajno pao na narukvicu koju sam još uvijek nosila. Prisjećajući se njenih želja i objašnjenja za svaki privjesak koji krasi narukvicu, lagano suznih očiju stigla sam i do krletke... krletke u kojoj više nije bilo ptice. Krletka je bila čitava, na jednom mjestu žice su bile lagano savinute, ljuljačka je još uvijek bila na svom mjestu, ali mala crna ptica zlatnog kljuna više se nije ljuljala na njoj. Oslobodila se... bila je moja prva pomisao. I iako vjerojatno postoji racionalno objašnjenje njenog nestanka s neoštećene narukvice, vjerujem da je ptica, zajedno s mojom mamom odletjela, raširila krila do pune širine i slobodno zaplovila prema nebu