Sinoć sam imala pravu malu pobunu. Probudio se moj alter ego, dijete u meni iskočilo je vani, energično lupilo nogom u pod i izjavilo:
"Neću se više tako igjati! Nisi fej!"
Začudila me ta neočekivana reakcija pa sam raščupano, milo stvorenje zabrinuto zapitala:
"Što je bilo? zašto se toliko ljutiš?"
Dijete me pogledalo svojim bistrim okicama, nakrivilo glavu kao da želi provjeriti da li je u mojoj glavi ponestalo inteligencije kad ne kužim i nakon nekoliko trenutaka ispitivanja pogledom zaključilo da mi mora objasniti o čemu se radi.
"Gjedaj... već te nekojiko dana pjomatram, vidim da se zabavjaš pa me zanimajo što piskajaš. I što je to važnije od igjanja i pjiče sa mnom. Pjočitala sam taj tvoj bjog i pitam se kad ćeš mene pustiti majo da se igjam"
Mladi smo onoliko dugo koliko dopustimo da dijete u nama živi
Gledajući u te bistre oke, na trenutak sam požalila što sam to dijete naučila čitati (kao da sam imala izbora), ali istovremeno shvatila i da zaista nisam fer. Okrenem se ponovo prema ekranu, preletim preko dosad napisanih tekstova i shvatim da sam strašno ozbiljna u svojim tekstovima. A inače nisam takva. Vratim pogled na dijete čija neukroćena kosa svezana u nekoliko kikica je od ljutnje još više bila raštkana, gledam to milo lice s prkosnim nosićem, slatke usnice i zubiće koji razvlače omiljene gumene bombone, znajući da sad slijedi ono što je velikoj većini od nas teško izjaviti.
"Oprosti"
Zaustim tiho spuštajući pogled jer ne mogu izdržati to njeno prodorno dječje zurenje.
" Da...da... opjosti. Sve kužim. Nema fjke. No još uvijek mi nisi jekla kad ćeš me pustiti da se ja malo igjam"
"Evo, gasim komp i sve ostalo vrijeme ove večeri posvetit ću se tebi"
"Ne... nisi me shvatija dobjo. Ja zejim ostaviti tjag na TVOM bjogu"
Sad je na meni bio red da se po drugi put iznenadim.
"Kako misliš da ostaviš trag na mom blogu?"
"Jepo! Daj mi majo tu tipkovnicu da i ja nešto napišem. Da oni koji NAS čitaju, skuže kako smo kuj ekipa, a ne samo fijozofi. Kako smo zabavni, veseji, vojimo gumene bombone, kišu i skakanje po jokvama, miris svježe pokošene tjave, okus moja... kako vojimo zoojoski vrt iako nam je žao što životinje ne mogu biti sjobodne... kako smo jednostavno kompjicirane i kompjicijano jednostavne istovjemeno... kako... "
I taman kad se moje dijete spremalo uzeti dah i nastaviti s paljbom misli iz njene mudre glave, iskoristila sam taj trenutak, tu sekundu i ubacila se u njen monolog.
"Shvatila sam. I apsolutno si u pravu, mudrice moja"
Iznenađenje je sad prebačeno na drugu stranu, mudrica je ostala poluotvorenih usta kroz koje se čulo uzbuđeno disanje.
"Stvajno?"
"Da, da, stvarno. U pravu si... dio si mene i u zadnje vrijeme sam te zanemarila. Morala sam se malo ispuhati, baciti svoje uzburkale misli na papir, pročitati ih izvan svoje glave, posložiti i urednije percipirati. Pri tome sam zaboravila na tebe... oprosti još jednom"
"Maaa daaaj... sve je okeeej. Nisam ja baš htjeja tako gjasno reagijati. Ne juti se na mene, samo mi je bijo jako dosadno"
Uslijedio je veliki osmjeh i pogled pun razumijevanja koji liječi sve rane. Raširila je svoje ručice i čvrsto me zagrlila. I to mi je baš trebalo.
"Znaš, ne mojaš ti meni baš svaki put dati da se igjam na tvom bjogu... dat ćeš mi ponekad da i ja nešto naškjabam i sve će biti supej. Okej?"
"Okej, mudrice. Idemo sad ovo dovršiti, staviti na blog pa ćemo u šetnju gradom"
"Sjuper! I nemoj im zabojaviti napisati da jako vojim gumene bombone..."
Dogodi mi se da često zaboravim na usnulo dijete u meni. Koje je zajedno sa mnom prebrodilo loše i uživalo u dobrim danima. Zaboravim ponekad koliko je dobar osjećaj smijati se od srca, uživati u običnom danu, jednostavnom zvuku i promatrati svijet drugačijim, nevino dječjim očima. Srećom, kad to zaboravim, iskoči moja mala mudrica i glasno, ako treba, me podsjeti na to. Njegujte dijete u sebi i pustite ga da se što češće igra. U tome i je užitak življenja :)