Žena sam. Još uvijek svoja, ne tuđa. Nastala od rebra. I sudbina mi je pronaći tijelo kojem pripadam, iz kojeg sam nastala. Eva je moja davna majka i često poželim s njom malo popričati. Bio bi to opširan razgovor, prava mala debata, no, jabuka ne pada daleko od drva, pa se ni ja, njena kćer po duhu, ne razlikujem previše. Vjerovala je Eva zmiji, vjerujem i ja raznolikim zmijama u mom životu. Nekima manje, nekima više. Pojavljuju se tu i raznoliki Adami. Znam da sam rođena u zajedništvu s jednom zmijom, jednako kao i u zajedništvu s jednim Adamom. I zmija i Adam su od prvog dana rođenja dio mog lika te, naravno, dođe vrijeme da krenem u potragu za njim jer zmija je i tako uvijek tu, nju ne moram tražiti. Dapače, ponekad bi je se htjela i riješiti no nisam pronašla dovoljno efikasno sredstvo za tamanjenje. I kad krenem s isprobavanjem umetanja rebra u nesavršeni kalup novog kadnidata, nekako uglavimo rebro u predviđenu, još neispunjenu prazninu koja se s godinama i neuspjelim pokušajima uglavljivanja drugih rebara malo razlohala, pojavi se zmijica, namigne vragolasto i pokaže novu crvenu, slatku, taman sazrelu jabuku.
Mjeri svoj uspjeh po tome čega si se sve morao odreći da bi to ostvario.
Novi kalup na vidiku. I prisjetih se ja princa iz bajke, koji je sa staklenom cipelicom šetao svijetom u potrazi za vlasnicom i zavidim mu jer znam da staklo neće promijeniti svoj oblik pri pokušajima uvlačenja razno raznih veličina i oblika stopala. Najgore što mu se može dogoditi je da se cipelica razbije... A rebro? Rebro se može u određenoj mjeri savijati, prilagođavati, istesati, uglaviti u nesavršeni kalup i ma koliko bolno bilo, ostati zadovoljno što je konačno pronašlo kalup u koji se uklopiti može. I kalup se pod utjecajima mnogobrojnih pokušaja može promijeniti, proširiti, okrhnuti... i promijeniti svoj prvobitni izgled i oblik. Kako znati koji je prvobitni kalup i prvobitno rebro sudbinski te oblikovno povezano kad su oba tijela s godinama doživjeli promjene? Ukalupljeno rebro pogleda povremeno zmijicu koja kao neki maher trgovačkog zanata svako malo izvlači novu jabuku, novi izazov, sjajno nudeći znajući da potražnja još uvijek tinja. No rebro ostaje u kalupu, nekad zbog čeličnog stiska kojeg osjeća na svojim porama iz kojeg se jednostavno nema snage izvući, a nekad zbog nježnog, laganog zagrljaja kalupa koje je toliko ugodno da rebro nema želje riskirati i izgubiti svoju sigurnu luku zbog možebitnog, upitnog boljitka. Zaista, postoje crvenije jabuke, ljepše, slađe, ukusnije, no ako je kalup ugodan, u velikoj mjeri odgovarajući, pokazuje naklonost i pažnju svom rebru, zašto ga mijenjati? Raste li kalup, rasti će i rebro s njim. Raste li rebro, strpljivo i nenametljivo, i kalup će se širiti i rasti. Savršena simbioza dvaju nesavršenih tijela koja su jednom u davnini razdvojena i, ukoliko im sreća okrene svoje lijepo lice, ponovno sklopljena u savršenu jedinku.