Jedan je od onih čudnih dana. Mirnih. Memljivih. Snena glazba provlači se uredom, Gibonni i Oliver ubojita su kombinacija. Play lista koja se isporučuje s žiletom kao bonus dodatkom :)
Baš onda kada misliš da moraš posjedovati samoga sebe i braniti se, propast ćeš. Jer ti nisi stvoren da budeš otok koji postoji sam za sebe, ti si stvoren za ljubav prema nekome, za davanje, za odricanje... Samo kad daješ samoga sebe, kada se gubiš, samo tada ćeš moći živjeti." : : Joseph Ratzinger: :
Svaka riječ njihovih pjesama zabada se kao otrovna strelica u moju dušu i blago se stresem ne bi li se riješila tog imaginarnog otrova. Zaborav pokušavam pronaći ploveći virtualnim oblacima čitajući tuđe misli. I pitam se postoji li u mojoj glavi nešto što još napisano nije. Sve sam uvjerenija da ne postoji :)
Svaki ton baca me u takvo raspoloženje da bi se najradije nalazila u svoja zamračena četiri zida uz snenu svijetlost svijeća, skvrčena na podu s čašom vina u ruci dok iz zvučnika dopire ista ubojita kombinacija riječi i zvuka, a suze se nezaustavljivo kotrljaju niz lice. Znate onaj osjećaj kad svjesno ulazite u "bad" i znate da to nije dobro, ali uživate u tom osjećaju i ne možete (želite) si pomoći. Nadljudskom snagom borim se protiv te želje, zube stišćem do boli, znajući da utapanje u vlastitoj boli donosi olakšanje, ali istovremeno i gnušanje zbog spoznaje da sam izabrala jednostavniji put. Ne posjedujem sebe, dala sam se u cijelosti i izgubila se. A osmjeh zadovoljstva ne silazi s lica i ponovo otkrivam sebe. Rekla bi da sam još jednom počela živjeti :)
:: Pees: Zahvala CyberGirl na inspiraciji i na tome što je napisala gotovo sve što se i meni vrti po glavi :)))