Gledam posjete na svoj blog i ne vjerujem da samo par ljudi čita ova sranja koja nuždim po blogu. Trudim se ko idijot da bar malo unesem veselja u vaše usrane živote, ali vama to nije dovoljno. Vama trebaju preseravanja tipa filozofiranja o životu, što ste jeli danas i što ste posrali sutra. Tako isfurane teme i isfurani tekstovi da me boli duboko u srcu i mozgu. Samo par blogova mogu čitati, a da ne udaram glavom o špicu krampa. Pa ljudi dragi, ali više mrski. Koji je vama kurac? Imate stvarno jebeno mjesto gdje bi mogli izraziti svoj talenat na originalan način koji je svojstven samo vama, a vi trošite vrijeme i impulse da bi napisali pizdarije koje se razlikuju samo u tome što netko jede sendvić s parizerom, a netko s šunkericom, što netko sreće ljude, a netko samuje u staji svog imanja. Toliko neoriginalnosti nisam vidio ni u milijarditom izdanju Biblije.
Duboko sam revoltiran i unakažen neshvaćanjem vašeg izražavanja.
Vi ste jedne najobičnija masa prosječnosti i na taj način nećete nikada izroniti van i zagristi posranog galeba. Taj posrani galeb moj je san i ja lebdim prema njemu. Još je daleko, ali ga vidim. Ako je noć, onda osjećam njegov izmet na svojem nosu i znam da me on zove jer je primjetio da ga želim pojesti. Vi nikada nećete vidjeti njegov izmet, čak ni na dnu mora vaše baljezgavosti.
Ma jebeš i posjete na ovu izdrkotinu od mojeg časopisa. Sve je to bljuvanje na gnojište, ali ja se izrigujem kroz sofisticiranu megaspecifičnu cijev koju vi nikada nećete pronači jer nemate hrabrosti biti svoji.
Jednom je moj prastric rekao: "bolje srati svoja govna, nego gledati kako padaju tuđa"
Post je objavljen 08.07.2004. u 12:07 sati.