Kažu da je svaki početak težak pa je i ova stranica dugo, dugo bila prazna jer jednostavno nisam željela krenuti na krivim temeljima. Čitajući druge blogove shvatila sam da je previše prostora posvećeno jednostranom osvećivanju ljudima koji su vam napravili nešto loše, izbacivanju velike količine gnijeva i srdžbe iz sebe, nametanje svoje volje i slično i jednostavno ne želim da i ovaj moj kutak postane takav. Želja mi je da ovo mjesto bude mala oaza misli koja će druge potaknuti na razmišljanje i komentiranje, o malim i velikim stvarima koje nas vesele i koje čine život životom... Bile te misli moje ili vaše, uopće nije bitno jer kažu da je sve u ovom životu pitanje dijeljenja duša :)
Danas mi je u ruke (konačno) došao jedan tekst, Gabriela Garcie Markeza, kojeg sam poželjela podijeliti sa svima Vama. Dakle...
Posveceno pismo
Kad bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bi ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bi stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti. Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla. Hodao bi kad se drugi zaustave, budio bi se kad drugi spavaju.
Kad bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bi se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, ali i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bi napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti. Starijim osobama bi kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bi se naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajuci da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kad mu hoće pomoći da bi se podignuo.
Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.
Kad bi znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bi te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bi znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti volim te i ne bi glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari. Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žaliti ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im žao mi je, oprosti, molim te, hvala i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ. Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli. Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti. Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.