"Vrijeme prolazi nogometasi odlaze, a Enver Marić ostaje. I sve je bolji. Braniće i u ovom prvenstvu, mada njegovi vršnjaci, poput Bajevića, odlaze u trenere."
(Ven, 11. avgust 1983.)
"Gdje si proveo odmor? Na moru na Trebeviću. Čovječe, Trebević je planina! O, zato ja nikako nisam mogao da pronađem plažu!"
(Oslobođenje, 8. avgust 1983.)
Dakle, kao tadasnjem djecarcu, dvije sportske manifestacije su mi ostale u dobrom pamcenju; Mediteranske Igre u Splitu ( 1979), a potom i Zimske Olimpijske Igre u Sarajevu(1984).
To je bilo vrijeme kada se Fico jos uvijek kupovao bez srama jer je Trabant bio za klinac i topio se svom svojom plastikom na jakome suncu,pa imati Ficu bilo je kao imati Ferari.
Jebi ga , sada mi je tek jasno da su Rusi izmislili taj auto koji se kasnije proizvodio i u njima prijateljskoj Bugarskoj, Rumuniji te mu u nenadmasnoj depresivnoj Madjarskoj, samo zbog toga sto su im zime jebeno duge i jake. Kada je zima takva onda "nema zime" da ce sunce istopiti haubu Trabanta.
U svakom slucaju, u onoj bivsoj drzavi gdje si mogao ubiti covjeka i odlezat' recimo samo 5 godina a u isto vrijeme si mogao fasovati 15 godina strogog zatvora ako si podviknuo sto lose protiv Partije i Druga, ljudi su zivjeli za trenutke poput Mediteranskih Sportskih Igara i ZOI.
Jednostavno, u onom nasem sivilu, svi oni koji su aplaudirali od pocetka pa do kraja na svaki zaveslaj Matije Ljubeka ili svi oni koji su skandirali Juri Franku ;"Volimo Jureka vise od bureka", znali su da je to njihovih 5 minuta globalizacije...5 minuta bijega od sivila...5 minuta kada smo mislili da cijeli Svijet samo o nama razmislja i govori.
I nismo mi bili sebicni u nasoj ljubavi prema sportu. Nismo se samo ogranicavali na podrsku "nasima"... Davala se podrska i "njihovima" kada se znalo da "nasi" nemaju niti najmanju sansu da ugroze "njihove". Tako je meni bilo posve normalno da pored moga crno bijelog TV prijemnika urlicem i skacem kada talijanska atletičarka, skakačica u vis Sara Simeoni obara rekord.
Treba ovdje neke stvari razjasniti (da ne bude zablude) i istaknuti da su zitelji Zemlje Koje Vise Nema svoju sportsku nesebicnost produzili i na druge sportske manifestacije koje su se odrzavale van granica Zemlje Koje Vise Nema.
Recimo, svake Ljetne Olimpijske Igre su se docekivale uz punu trpezu i bile su velike sanse da ce neki RIZov tv tih dana ekslopiradi dal' zbog ljutnje ili radosti onih sto su sjedili ispred njega.
Sjecam se kako je moj pokojni otac Ante , gledajuci drugog Antu; Antu Josipovića , osvajača zlatne medalje u boksu na Ljetnim olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984, od radosti skocio ka nasem tv i vec sutradan smo imali covjeka sa crnom torbom u nasoj kuci koji nam je objasnjavao da su nam svjecice pregorile jer po tv-u se nesmije lupat' i trest' .
O nogometu da i ne govorim. Islo se dotle da su, danas zakleti neprijatelji Zvjezdasi (Cigani) i Hajdukovci ( Bili), podrzavali jedni druge svaki puta kada bi neka od tih ekipa na "medjunarodnoj sceni" igrala bitnu tekmu protiv Borusije ili Valencije.
Nije tu bilo zajebancije...
Inace, govoreci o nogometu najzeznutije je bilo biti golman nogometnog tima koji igra odlucujucu utakmicu.
Recimo , sjecam se utakmice treceg kola Kupa UEFA (1981-1982) Hajduka i Valencia...
Te je sezone Hajduk tukao Stuttgart 3:1 kod kuce a igrali su nerjeseno 2:2 u Njemackoj. U drugom kolu su dobili ne tako jake Belgijance koji im ipak zadali nest vise problema pa je Hajduk samo zahvaljujuci boljoj gol razlici ( ili tako nesto...vise se i ne sjecam) prosao u trece kolo.
Protiv Valencije branio je Pralija ... Jos uvijek mlad i perspektivan golman od koga su svi ocekivali da postane numero uno "Plavih".
Hajduk je pobjedom na svome terenu od 4:1 vec bio jednom nogom u Cetvrtom kolu .
No, u uzvratnom mecu Pralija je postao Provalija...Isti je taj dan i na toj nesretnoj utakmici primao golove i sa 30 metara... Lopta mu je prolazila kroz usi i svi smo se samo zgledali i ocekivali da ce se cudo ipak desiti, te da ce Hajdukove tadasnje napadacke perjanice zabijat' golmanu Valencije golove i sa 50 metara, jer Boze moj ,ako ovi mogu nama sa 30 mi mozemo njima sa 50 metara.
Rezultat je na kraju bio nevjerojatnih 5:1 za Valenciju i Split je ne samo toga dana vec i u mnogo narednih dana i mjeseci tugovao svim svojim splitskim bicem.
Uz nogomet svi smo se lozili na kosarku... Tu je nekako bilo sigurnije gnjezdo sa sve nas koji smo vise voljeli pobjede nego poraze gdje su "nasi" bolje igrali a izgubili.
Dakle,tadasnji "nasi"su uvijek imali samo jedan imerativ; pobijediti SSSR . Inace pobijediti SSSR je znacilo dobiti ili zlato ili srebro glede medalja. Sjecam se evropskog prvenstva igranog u vise gradova bivse Jugoslavije ( Beograd, Split, Karlovac, Rijeka ).
Prvenstvo se odrzavalo od 7. do 15. lipnja 1975. “Plavi” su branili prvo evropsko zlato osvojeno dvije godine ranije u Barseloni. Predvođeni trenerom Mirkom Novoselom - reprezentativci Ratko Tvrdić, Dragan Kićanović, Vinko Jelovac, Rajko Žižić, Dragan Kapiyić, Zoran Slavnić, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dražen Dalipagić, Mirza Delibašić i Željko Jerkov, razvalili su sve protivnike i osigurali put ka finalu gdje su ih cekali Rusi.
I naravno, em' smo igrali na domacem terenu- em' smo imali jednu od najboljih svjetskih repki u to vrijeme, tako da su Rusi samo otvorenih usta pratili svoj put ka kosarkaskom Gulagu za koji smo im mi osigurali kartu u jednom smjeru. Tukli smo ih sa 6 poena razlike i zasluzeno dobili Zlatnu Medalju.
Bile su to velike utakmice, u kojima su “plavi” potvrdili dominaciju u Evropi a onda smo bez straha odlucili da osvojimo i svjetsko zlato i opet Ruse potucemo povjesnim kosarksim NE izgovorenim u Manili godine 1978.
Ta tekma i dvije godine kasnije osvajanje zlata na olimpijskim igrama u Moskvi doveli su do toga da je kosarka ,uz nogomet ,postala najvaznija sporedna stvar u nasim zivotima.
Eh, da ... Sport... Mnogo godina kasnije , ovdje u Pittsburgh-u, sjedim pored tv ekrana zajedno sa mojim prijateljima iz Shady Side Nogometnog Kluba za koji igram u ovoj vrlo zajebanoj "Over 30 League". Svi ovi moji prijatelji su sa razlicitih strana plavoga globusa ;Amerikanci, Argentici, Peruanci, Spanjolci, Nizozemci ,Talijani,Englezi,Irci pa cak i Njemci. Dakle sjedimo i gledamo tekmu izmedju Hrvatske i Njemacke na svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1998.
Tucemo Njemce ... Svi mi cestitaju ... Cak i moj njemacki prijatelj Klaus ... Kaze;"zasluzili ste"...
A ja znam DA SMO SAZLUZILI. Jebi ga ,zasluzili smo jer i "mali" zasluzuju da budu "veliki" barem jedan dan...barem jednu tekmu...barem jednu medalju.
By Zoran Misetic
Post je objavljen 28.05.2005. u 15:30 sati.