Johnny Cash je Amerika!
Već je prošlo 8 godina od kako je moja noga kročila na američko tlo. Kažem osam godina, a čini mi se kao da je bilo prije mjesec- dva od moga dolaska u ovu zemlju, dobivanja američkog državljanstva, svih mogućih i nemogućih poslova koje sam radio ne bi li konačno započeo sanjanje moga američkog sna, od svih Olimpijada iz različitih godišnjih doba, od prvog američkog auta (ujedno i prvog velikog razočaranja), od prvog putovanja u New York, od svih političkih promjena, od prvih dizajnerskih zahvata mlađahne Monike Lewinski, od prve nogometne utakmice koju sam odigrao sa mojim prijateljima iz Brazila, Irske, Francuske, Italije, Perua, Argentine… Dakle od svih tih "prvih" što su ubrzo postajali "drugi", samo jedna stvar mi je uvijek izazivala konstantan osmijeh - svaki novi album Johhnyja Casha!
Znam, znam, zvuči blesavo i nestvarno, al' baš je tako - Johnny Cash…
Kao dijete, uživajući u asfaltu zeničkih ulica i uvrnuto romantičnom mirisu smoga koji je značio samo jedno: stari dolazi kući s plaćom, igrajući se kauboja i indijanaca (ili kako smo mi to zvali "keke-ma") razmišljao sam stalno o tome kako bi bilo lijepo kad bih ja bio u Americi i tamo se doista tukao s svim ovim Kaubojima (ja sam uvijek želio da budem indijanac jer sam nekako više volio da budem na strani slabijeg). I baš u tom periodu, zahvaljujući onom "romantičnom" smogu željezarskih dimnjaka i onom dijelu očeve plaće koji on, na povratku s posla nije uspio da propije u Kuglani, ja sam uvijek znao da se "ogrebem" za koji dinar pa trči u robnu kuću i kupi kakav teški, masivni vinil na 33 okreta. Jednog takvog "grebatorskog dana" dogodilo mi se da na štandu robne kuće vidim i LP na čijoj se naslovnici nalazio jedan kauboj koji sjedi na vagonu i uzima posljedni dim iz cigare prije nego li je (radila je moja mašta) baci negdje u daljinu sa onim "bacačkim" potezom kažiprsta i palca… Kauboj se zvao Johnny Cash i ime mu se na ploči ispisivalo masnim i debelim crnim slovima. Ja sam tada mislio da je normalno da se kaubojima imena ispisuju masnim, debelim i crnim slovima, tako da cijeli Božji svijet zna s kim se ovdje ima posla. Ispod imena Johnny Cash, crvenim i ništa manje masnim i debelim slovima pisalo je: 'Orange Blossom Special'. Ono po čemu ću se uvijek sjećati tog albuma neće biti vezano samo za njegovu omotnicu, već i za sve te prekrasne melodije (riječi pjesama kao 11-godišnjak nisam uopće razumijevao jer mi je tada i moj materinji jezik bio "stran", a kamo li engleski)… Dakle, sjećat ću se tog albuma jer je to bilo po prvi puta da sam osjetio prostranstvo Amerike sa svom svojom tugom i srećom. Sve mi je to pomoglo da postanem arhitekt onog vlastitog "dječjeg sna", kad sam mojim lukom i strijelom uredno pobijeđivao Plavu Konjicu.
Proći će godine i ovaj će "indijanac" odrasti, postati muž, završiti u USA, dobiti dijete kojem će, s njenih sedam godina, moj "materinji jezik" biti mnogo udaljeniji i još više "stran" nego li što je to bio meni kada sam imao onih mojih 11 godina. Dakle, godine su prošle i ja sam baš kao kakav sretnik imao priliku da se upoznam sa svim mogućim i nemogućim herojima moga djetinjstva, ali uvijek mi je falilo još to samo jedno poznanstvo. Poznanstvo s još jednim herojem moga djetinjstva koji je kao kauboj sjedio na stočnom vagonu dovršavajući svoju posljednju cigaru. No, nije mi nedostajalo "njegovo društvo", ponajviše što je on kroz 90-te i sada kroz 2000-te odlučio raditi najbolje albume svoga života. Albume u kojima je Rick Rubin (producent) shvatio i obznanio svekolikom svjetskom pučanstvu da je Legenda živa i da i dalje radi punom parom. No, kako život doista "piše romane" i ja sam dobio moju šansu konačno, ako ništa, a ono da budem nikad bliže mome "heroju iz djetinjstva". Zapravo, tamo negdje u 11. mjesecu 2001., dogovarajući intervju s Bo Diddleyem slučajno sam dobio priliku kontaktirati i Tommyja Casha, rođenog brata Johnnyja Casha. U to vrijeme, po Tommyevim riječima, Johnny se pokušavao malo više pozabaviti poboljšanjem svoga poprilično narušenog zdravstvenog stanja. Naravno, nit' mi je Tommy to tada rekao, a nit' sam ja to zaključio, onako, na svoju ruku, da bi Johnny Cash na poboljšanju svoga zdravlja radio tako što bi započeo s pripremama za novi CD.
Proći će nekih, dva-tri mjeseca i ja ću pročitati u Rolling Stonee vrlo kratku vijest da će novi CD Johnnyja Casha izaći s kraja 10-tog i početka 11-tog mjeseca ove godine, te da će to biti četvrti dio Grammy pobjedničke American Recording serije. U svakom slucaju, tu kratku vijest sam pretočio u ideju da uradim intervju s Johnnyjem Cashom. I konačno kada se album nedavno pojavio u prodaji (USA tržište) počeo sam s realiziranjem svoga plana. Nakon skoro godinu dana ponovno kontaktiram Tommyja Casha, koji se s osmijehom sjeti da razgovora s Croatian Sensation (nadimak koji mi je Tommy dao prigodom našega prvog razgovora i nakon što sam mu ja ispričao o ratnim godinama u BiH ). Objasnim mu što je zapravo razlog moga telefonskog poziva i Tommy mi samo kratko, uz osmijeh, odgovori da će vidjeti što može učiniti glede moga zahtjeva za intervju s njegovim bratom. I doista, samo nekih dan-dva poslije Tommy mi je u dodatnom kratkom telefonskom razgovoru objasnio da je on razgovarao s Louom Robinom, dugogodišnjim menagerom Johnnyja Casha, te da je Lou odobrio telefonski intervju pri tome dodajući da imam samo nekih 10-15 minuta za njega. Potom je uslijedio još jedan mali šok! "Ukoliko želiš taj intervju onda se on mora dogoditi za dva dana, u nedjelju, jer moj brat se s June (supruga Johnnyja Casha; opaska autora) nalazi na Jamajci i tamo su da bi se odmorili i pobjegli od ljudi poput tebe", uz osmijeh je zaključio Tommy. Naravno, prihvatim ponudu jer poklonu se ne gleda u zube … Čekajući tu nedjelju i taj famozni telefonski poziv, počeo sam sebi postavljati pitanja: Tko je zapravo Johnny Cash??? Je li moguće napraviti za desetak minuta kvalitetan intervju s njim??? Kako u deset minuta secirati jednu od najznačajnijih i najutjecajnijih figura u country muzici još od II Svjetskog rata pa naovamo???
Johnny Cash je svojim dubokim baritonom i, generalno govoreći, samo njemu svojstvenim zvukom, desetljeće nakon desetljeća imao ulogu izravnog krivca što je mnoštvu muzičara iz cijeloga svijeta pokazao kako da u svojoj muzici sublimiraju emotivnu iskrenost folk muzike i pobunjenički duh rock'n'rolla. Cash nikada nije bio isključiv u svome muzičkom izrazu. Nikada nije želio da bude netko za koga bi se reklo "eh, znam njega. On pripada Nashvilleu". Valjda je zbog toga mogao dobro funkcionirati kako u tom Nashvilleu, tako i u New Yorku, Zenici, Beogradu, Zagrebu, Sarajevu, Pragu, Berlinu,Tokiju, itd… I nakon svega, nakon njegovog lokalno-globalističkog muzičkog izraza on se s pravom može nazvati pravim američkim herojem... On je dio one američke ideje koju je pokojni Jack Kerouack svojevremeno ovjekovječio u svojoj knjizi 'On The Road'. Upravo kao i Jack Kerouac olovkom i papirom, Johnny Cash svojim glasom i gitarom govori o običnim ljudima koji su izloženi univerzalnom bolu, ali i univerzalnoj radosti. Ljudima koji su skloni uživanju u malim stvarima izbjegavajući megalomanštinu i koji bi bili vrlo okrutno kažnjeni kada bi pokušavali da pobjegnu od te životne jednostavnosti. Ime Johnnyja Casha je sinonim borbe za prava siromašnih i onih koje je život izložio konstantnom ponižavanju… On je posve jasno osjetio na svojoj koži što to znači dodirnuti dno i kako je potrebno imati vjeru u sebe ukoliko želiš da i netko drugi vjeruje u tebe i vidi tvoje kvalitete. Zbog svega toga mu je i pošlo za "glasom i gitarom" da još s početka svoje karijere napravi taj vrlo ćudan spoj "hillbilly" muzike s gospelom i bluesom što mu je ubrzo donijelo i prvi ugovor s Sun Records za koje će snimiti i dvije kult pjesme svoje karijere: 'Folsom Prison Blues' i 'I Walk The Line'. Kasnije će iz "male" diskografske kuće potpisati za "veliki" Columbia Records i postat će jedan od najuspješnijih muzičara u povijesti country muzike.
Zbog svega gore navedenog, Čovjek U Crnom je bitan dio te Američke Ideje. Johnny Cash je Amerika! Kao što je u jednoj davnoj TV seriji na brdu iznad Sarajeva njemački Wermacht oficir značajno rekao svome kolegi oficiru: "Vidite li ovaj grad? To vam je Walter!", tako bi danas netko mogao s kakvoga "imaginarnog brda" iznad SAD izgovoriti vrlo sličnu rečenicu: "Vidite li ovu zemlju? To vam je Johnny Cash".
U Subotu, dan prije zakazanog termina za intervju s Johnnyjem Cashom, u mojoj kući je zazvonio telefon. Prvo što mi je palo na pamet je da neki od dosadnih tele-marketing ne-ka-ra-k-te-ra pokušava da mi uvali pretplatu na magazin koji bi se trebao baviti filozofskim pitanjima tipa - "Kako zasaditi cvijeće u vašem vrtu", ili moja omiljena tema: "Popravi svoj krov jer kuća će te više voljeti". I dok smo ja i moja supruga odlučili da naša "telefonska sekretarica" opravda svoje postojanje i novac koji smo na nju potrošili, moja sedmogodišnja kćerkica posve naivno podiže slušalicu i za samo sekundu-dvije ja sam držao slušalicu u mojim rukama. Glas s drugu stranu žice je samo kratko izgovorio: "Gospodine Mišetiću, ja sam Lou Robin i ovdje sam s gospodinom Johnnyjem Cashom. Imamo samo 10-tak minuta za intervju". Zbunjen, izgubljen i iznenađen, sve što je izašlo iz mojih usta u tom trenutku bi se vjerovatno dalo opisati zvukom poput "oh-uh-daaaaaa ". Naredno što je stiglo s drugu stranu slušalice bio je prepoznatljivi glas Johnnyja Casha i "This is Johnny Cash. How are you?".
Nakon skoro minutu-dvije moga monologa gdje sam Johnnyju Cashu posve nepotrebno pokušavao objasniti tko sam ja i zašto želim da uradim ovaj intervju, ovaj sedamdesetogodišnjak me je prekinuo, valjda uvidjevši da je zbunjenost moj nadimak i očinski me upitao: "A koje godine ste vi rođeni?"
Zoran Mišetić: 1965…
Johnny Cash: Jako mlad… Cijeli život je pred tobom…
Zoran: Hvala… Bilo bi lijepo kada bih ja mogao dijeliti vaše mišljenje…
J. Cash: Godine kada si ti rođen ja sam mislio da je samo pitanje, ne dana, već sata kada će moj život skončati…
Zoran: Ako ste vi već otvorili tu temu onda vas molim da mi upravo kažete nešto malo više o vašem iskustvu s '60-tima.
J. Cash: Ako bi sve trebao staviti u jednu rečenicu onda je najbolje reći da sam ja u tim godina upoznao i pakao i raj. Nije nikakva tajna da sam ja kroz cijelu tu deceniju vodio moj personalni rat s drogama i alkoholom i to je dio koji pripada Paklu, ali to je i decenija kada sam upoznao June i to pripada Raju… Dakle, upoznao sam i ružnu i lijepu stranu života.
Zoran: Kakav je vaš život danas?
J. Cash: Moj život je predivan. Ja uživam u svakom danu… Zdravstveno nisam OK (J. Cash je u sedmom mjesecu ove godine proveo tjedan u bolnici, opaska autora) i to je posljedica moga života iz 60-tih, ali okružen sam ljudima koje volim i koji mene vole i to je dovoljno da čovjek bude zadovoljan… I dalje radim… provodim dosta vremena u studiju i to me dodatno čini zadovoljnim.
Zoran: Na vašem posljednjem albumu i dalje nastavljate suradnju s Rick Rubinom. Što mi možete reći o toj suradnji?
J. Cash: Rick je prije svega predivan čovjek i meni čini zadovoljstvo biti okružen ljudima poput njega. Naša muzička suradnja, bez ovoga moga mišljenja o njemu kao čovjeku, ne bi bila moguća. Od prvog trenutka kada smo se upoznali ja sam rekao June da će to poznanstvo izaći na dobro. On je za mene čista motivacija da dam sve od sebe… ono najbolje… Svaki album koji sam uradio s njim bio je pravo uživanje od početka pa do kraja…
Zoran: Na posljednjem albumu obradili ste dostatnu količinu pjesama čiji su autori uglavnom predstavnici različitih rock generacija: Depeche Mode, Nine Inch Nails, ali i Paul Simon,The Eagles… S Nick Caveom u duetu izvodite Hank Williamsovu pjesmu 'I'm So Lonesome I Could Cry'. Kako dolazi do toga da uvrstite određene pjesme na album?
J. Cash: To je upravo gdje se najbolje vidi snaga te suradnje između mene i Ricka. On često puta dolazi s prijedlogom koju pjesmu da uzmemo i onda je na meni da vidim da li će to "raditi" ili ne. Ukoliko mi se pjesma dopada i ako ja odlučim da ju stavim na album onda više o toj pjesmi ne razmišljam kao da je djelo nekoga drugog već je doživljavam kao moju vlastitu pjesmu… Osjećaj je ključna riječ u tom slučaju. Ako pjesmu volim onda ću nastojati da dam što više sebe toj pjesmi… I ovaj duet s Nickom je produkt istog razmišljanja između mene i Ricka.
Zoran: To i nije tako novo iskustvo u Vašem slučaju. Recimo, da se vratimo opet do 60-tih i da vas samo podsjetim na vaše poznanstvo s Bobom Dylanom.
J. Cash: Ja sam od početka volio Bobov način pisanja pjesama. Ono što sam najviše cijenio kod njega je činjenica da je on znao i kako da izvede svoju pjesmu, kako da je snimi… On je kompletan autor, kreativac i izuzetno inspirativna osoba… Kad čuješ Dylana kada pjeva jednostavno je nemoguće, a da ne kažeš: "Hej, to je Bob Dylan". Kada sam ga prvi puta čuo, sjećam se da sam rekao June: "Ovo je najbolji hillbilly pjevač koga sam ikada čuo… Kasnije smo se i zvanično upoznali i on je snimio neke od mojih pjesama, a ja sam isto to učinio s nekim njegovim pjesmama.
Zoran: Svako malo spominjete svoju suprugu June. Kako ste se upoznali i koliko je poznanstvo s njom izmijenilo Vaš život? J. Cash: To je ona priča o raju koju sam ti maloprije rekao. June i ja smo se upoznali još s kraja 50-tih iza pozornice na Grand Ole Opry. Ona je tada bila u pratećoj grupi Elvisa Presleya. Međutim to naše poznanstvo nije odmah urodilo ljubavnom vezom. Mi smo se vjenčali skoro desetak godina poslije.
Zoran: June je napisala i pjesmu 'Ring Of Fire', koja će kasnije postati vaš veliki hit.
J. Cash: Oh, da, da…Tu je pjesmu, s nešto drugačijim naslovom - 'Love's Burning Ring Of Fire', prvo snimila njena sestra. Ja sam od početka znao što stoji iza riječi te pjesme jer je bila napisana od strane osobe koju sam ja poznavao i volio. Iskreno govoreći, nisam očekivao da će ta pjesma imati tako veliki uspjeh.
Zoran: Slažete li se da je 'I Walk The Line' najvažnija pjesma vaše muzičke karijere?
J. Cash: Da i ne! Ona je značajni dio moje karijere i osigurala mi je da od 1956. započnem nešto "mirniju" diskografsku karijeru. Pjesma je postala veliki hit na radio stanicama, pa čak i dan-danas kada slušam radio naletim na ovu pjesmu… Poslije uspjeha koji je ta pjesma doživjela bilo mi je mnogo lakše ponovno ući u studio i snimati… Lakše je bilo nastupati na koncertima… No, ja sve to mogu isto reći i za, recimo, 'Folsom Prison Blues', 'A Boy Named Sue' i mnoštvo drugih. Ja nikada nisam snimao pjesme s jasnom namjerom da postanu hitovi. Ja pravim pjesme jer želim da uživam u muzici.
U glasu J. Casha sam primijetio dozu umora pa mi je to, a i letimičan pogled na moj sat jasno stavilo do znanja da moramo privoditi ovaj kratki intervju kraju.
Zoran: Gospodine Cash, ja Vam se najiskrenije zahvaljujem što ste odvojili vrijeme za ovaj razgovor i za kraj samo bih Vas upitao kakvi su planovi za promoviranje vašega novog albuma? Da li pripremate turneju?
J. Cash: Na žalost ne. Ja sam danas bolesni sedamdesetogodišnjak i iskreno govoreći imam velikih problema da prošetam na obiteljskom imanju, a kamoli da se popnem na pozornicu i da na njoj ostanem sat-dva.
The Man In Black se tu službeno oprostio od mene napominjući da mu je doista žao što nije u stanju da mi da više vremena za intervju. Telefonska slušalica se ponovno našla u rukama Lou Robina koji mi je na moje pitanje je li moguće da se sretnem s J. Cashom po njegovom povratku u Tennessee, sažaljivo i profesionalno odgovorio: "Naravno. Ostat ćemo u kontaktu".
U međuvremenu ne preostaje mi ništa drugo nego da budem zahvalan onom kauboju s početka ovoga teksta koji još uvijek drži onu cigaretu između kažiprsta i palca s čvrstom odlukom da je, barem za sada, ne baci u daljinu… Nama, običnim smrtnicima je ostavio to zadovoljstvo da uživamo u njenom dimu i nakon toliko godina… Neke cigarete gore sporo, ali gore dugo!
Zoran Mišetić
Pittsburgh-USA
23. listopada 2002.
Post je objavljen 23.05.2005. u 19:10 sati.