Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/nesalomljivi

Marketing

TOM WAITS: ‘REAL GONE’ (Epitaph/Anti/Dancing Bear; 2004.)

Na tržištu se pojavio najnoviji muzički izdanak gospodina Toma Waitsa. Tiho, bez puno pompe i glamura, ovaj album se našao na policama malih i velikih muzičkih prodavaonica. Upravo tako, bez ikakve diskriminacije i “Mali” i “Veliki” su pronašli dovoljno prostora da se usreće ovim novim dugosvirajućim projektom Tom Waitsa.

Nakon prosječnog Jim Jarmuschevog filma ‘Cigarettes and Coffee’ gdje Tom ima vrlo uspješan dijalog s Iggy Popom, bilo je posve za očekivati da će se Waits kao po kakvoj inerciji ponovno vratiti muzičkom studiju i snimanju novog materijala. Tom ima taj “kreativni sat” po kome, kada se prihvati rada na jednom projektu, velike su šanse da će se njegova kreativnost izliti iz čaše i nastaviti dalje, bez zaustavljanja, ka drugom projektu. S Waitsom je to bio slučaj i kada je u osmom mjesecu 1992. objavio ‘Bone Machine’. U isto vrijeme je radio na Bram Stokerovom ‘Drakuli’. Muzika i film… Film i muzika…Ovo su dvije artističke forme koje se poput imena i prezimena mogu vezati uz Tom Waitsa.

Jay S. Jacobs, moj dobar prijatelj i pisac knjige ‘Wild Years –The Music and Myth of Tom Waits’, značajno je primijetio u jednom od naših maratonskih razgovora o Tom Waitsu da Tom pripada grupi kvalitetnih, ali izumirućih muzičara. “Tom Waits živi na moralnim principima”, kaze Jacobs. “Jedan od osnovnih moralnih principa kojih se Tom pridržava, a koji je u izravnoj vezi s muzikom je taj da niti jedan muzičar ne treba biti reklamni pamflet za korporacije”, kaže Jacobs u svome seciranju Waitsove magije. “Tom Waits je uvijek bio glasnogovornik ideje da muzičari nisu stavljeni na planetu Zemlju da se bave takvim pizdarijama koje bi osigurali nekoj kompaniji da proda kompletno farbanje auta za $29.99. Žalosno je vidjeti da je nekim muzičarima mnogo važnije kako će Wall Street reagirati na njihove pjesme negoli neki dječarac koji je potrošio i zadnji cent svoje ušteđevine da kupi album“ kaže Jacobs te nastavlja - “čak i vrlo cijenjeni muzičari pronađu način da se reklamno kurvaju s svojim pjesmama. Tako nije čudno kad recimo Eric Clapton odluči reklamirati Michelob pivo svojom pjesmom ‘After Midnight’”, zaključuje Jacobs.



Album ‘Real Gone’ otvara ‘Top Of The Hill’, pjesma na kojoj se Casey Waits onako “obiteljski “ poigrava s gramofonima skrečajući vinil dok hranitelj obitelji Tom Waits pjeva: “If I had it all to do all over again/I’d try to rise above the law of man…”. U istoj nam pjesmi Tom Waits pokušava otkriti tajnu onoga što smisao života, barem po njegovom shvaćanju, treba biti. Svi mi želimo ići k našem “planinskom vrhu”, no svi mi moramo napraviti odluku na koji način da se domognemo tog “vrha”. Waits je ovom pjesmom, na samo njemu svojstven način, oslikao i trenutno stanje konfuzije u kome se nalazi američko društvo u zadnjih četiri godine. Apsurdne izjave G.W. Bush administrativnog aparata koji ima za cilj da se domogne svoga “vrha” nazivajući rat u Iraku “katastrofalnim uspjehom” mogu pronaći dio sebe u stihu “What’s your throttle made of? Is it money or bone/Don’t doddle or you’ll never get home…”.

Muzički govoreći ovaj je album napravljen u najboljoj tradiciji muzičkog minimalizma. Poetika pisane i izgovorene Waitsove riječi daleko je više komplicirana negoli što je to slučaj s muzikom. Uostalom, muzika je Tom Waitsu uvijek bila transportno sredstvo da se na najbrži način njegove misli prebace u neispoliranu formu muzičkog izraza. Cijela poanta je u tome da i na ovome albumu (pjesme poput ‘How’s It Gonna End’, ‘Metropolitan Glide’, ‘Sins Of The Father’, ‘Circus’ ) Tom posve jasno želi našu pažnju usmjeriti k osnovnoj strukturi pjesme. Nastavak je to nečega što je Tom i prije radio na svojim albumima; pokušaj da pjesme imaju jak i moćan efekt na onoga tko ih konzumira.



Za nekoga Waitsove pjesme mogu biti spasitelji, a za nekoga ubojice. Nešto poput vožnje u ambulantnim kolima gdje vam ubrizgaju dozu injekcije koja vam spasi život, a s druge strane može se dogoditi da ambulatna kola zakasne i da vas to košta života. Zato je Waitsova tamna strana tu, da nam kaže nešto i o umiranju i stradanju jer nismo svi predodređeni da preživimo i to treba prihvatiti na najnormalniji mogući način. Tako u pjesmi ‘Dead and Lovely’ Tom pjeva o djevojci iz srednjeg staleža koja se naivno zaljubljuje u bogatog tipa misleći da je njegov osmijeh nešto najbolje što joj se desilo u životu. No, priča ide dalje i Waits nam objašnjava nepredvidivost gdje se i iza najmoćnijeg osmijeha može vidjeti ubojica. U ovoj pjesmi se može vidjeti i sličnost između Nick Cavea i Tom Waitsa. I jedan i drugi su spremni da ne private život kao nasmijanu stvarnost već da ga vide više kao mračni tunel na čijem se kraju, s vremena na vrijeme, može vidjeti svjetlo. Ono što je i jednom i drugom svojstveno, je i to da su i jedan i drugi sposobni da izađu s najljepšim mogućim ljubavnim stihom u trenutku kada pomislimo da je samo mrak oko nas.



Na ovome albumu, Tom Waits je na vrlo moćan način stavio jednakost između prolaznosti i ljubavi. To se možda ponajbolje može vidjeti u pjesmi ‘Green Grass’ gdje Waits na njemu svojstven poetičan način pjeva: “Lay your head where my heart used to be/Hold the earth above me, lay down in the green grass/ Remember when you loved me…/ Don’t say good bye to me, describe the sky to me/And if the sky falls, mark my words-we’ll catch mocking birds…”. Ukratko, Tom Waits je i na ‘Real Gone’ ostao dosljedan kako svome zvuku, tako i svojoj životnoj filozofiji po kojoj nema šanse da vam se desi da ne možete kupiti kartu za Stingov koncert koristeći American Express, jer, bože moj, Sting prihvaća samo Visa kreditnu karticu.

Cijeli ‘Real Gone’je zapravo zbirka mraka, ovisnosti, surove realnosti, napuštenosti, straha, ljubavi, morala koji ne može biti sačuvan u formi u kojoj su nam to zakoni čovjeka odredili. Ne treba se čuditi što je najbolje godišnje doba za objavljivanje Tom Waitsovih albuma, kao po pravilu, ili jesen ili zima. To su godišnja doba kada se jasno prepoznaje bol začinjen jakim svjetlom i ljutim glasom ovog kalifornijskog lučonoše istine i malog zadovoljstva koje se može vidjeti u punom svjetlu samo ako se pjeva o običnom čovjeku, običnom smrtniku.



Produkcijski govoreći, ‘Real Gone’ bi se vrlo lako mogao nazvati “obiteljskim albumom” jer su ga uz Tom Waitsa radili njegova supruga Kathleen Brennan te Sullivan, Casey and Kellesimone Waits. Ako se tome doda i to da je omotnica ovoga albuma napravljena od strane Julianne Deery, dugogodišnje prijateljice bračnog para Waits, onda se da zaključiti da je ovo zapravo klasičan Tom Waits album gdje nije samo važan finalni produkt već i sama priprema u njegovom realiziranju. U slučaju Tom Waitsa , privatnost i okruženost ljudima u koje ima dosta povjerenja da tu njegovu privatnost neće ogoliti niti jednoga trenutka, ključan je faktor njegovog uspjeha. Za sve nas ostale smrtnike, šansa da preslušamo bilo koji od njegovih dugosvirajućih remek djela bit će najbliže što se možemo približiti ovom muzičkom geniju. Zaključak je da kupovinom ‘Real Gone’ kupujete i jedan od najboljih albuma 2004.

Zoran Mišetić
Zorandiana@msn.com
17. rujna 2003.


Post je objavljen 23.05.2005. u 19:08 sati.