“Anyway, I'm so thankful, and so gracious.
I'm gracious that my brother Jeb is concerned about the hemisphere as well.”
G W Bush, Miami, Fla., June 4, 2001.
Čovjek koji je ovo izjavio je moj Precjednik .
Bio je početak 11-og mjeseca i ja sam po drugi puta kao naturalizirani Amerikanac otišao na izbore. Otišao sam da glasam, pun nade i želje da J(ohn)F K(erry) dođe na vlast, te da se više ne moram sramiti kada objašnjavam mojim prijateljima u Europi da Amerika nije Bush već da je ovo zemlja koja zna prepoznati blefera, itd… Naravno, kao svaka imalo inteligentnija osoba, znao sam da bez obzira ko uzjaše na vlast velikih razlika neće biti. Ako se razlika i desi bit će ponajprije psihološke prirode. Nešto kao otprilike “ovaj barem izgleda pametnije i zna sastaviti jednu prosto proširenu rečenicu bez velikih problema”. Pobjedu na izborima odnio je čovjek velikih ušiju i malog mozga. Prolazili su tjedni, a ja nikako da se vratim u normalu. Spičio me moj “vertigo”. Tjedan treći, spas je stigao od Interscope Recordsa koji su me lijepo “počastili“ novim dugosvirajućim projektom grupe U2.
Ruku na srce, proteklo je dosta vremena od posljednjeg doista dobrog albuma U2. Naravno, to je moje subjektivno mišljenje i povezujem ga sa ‘Zooropa’. Od tada pa do današnjeg dana nešto je uvijek nedostajalo na albumima U2. Naravno, kao veliki ljubitelj U2 (počeo sam ih uredno slušati jos ranih 80-tih) moram priznati da je i najlošiji U2 album bio zasigurno jedan od boljih albuma u godini u kojoj je objavljen. Dakle i ta činjenica govori dovoljno o kvaliteti ovoga benda. A što ako U2 objave odličan album?
Dakle, album se vrlo inventivno zove ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ i ima za cilj objasniti nam da se cinizmom nije moguće boriti protiv ljudske gluposti začinjene nasilničkim destruktivizmom već da se treba okrenuti ka ljubavi. Dakle, s ljubavlju se trebamo riješiti nuklearki, nasilja, mračne budućnosti koja prijeti Plavome Planetu. Ovo je vrlo intiman album. Ugodno iznenađenje je svakako povratak korijenima u onom producentskom smislu. Stara kuka Steve Lillywhite se ponovno prihvatio producentske palice. Točno je da je u tome poslu bio potpomognut U2 veteranima poput Briana Enoa, Flood, Daniel Lanois,itd., no niti jednoga trenutka nije pokleknuo pod napadima posljednjih tehno-eksperimentalnih produkcijskih tehnika. Ostavljeno je to za neko drugo vrijeme. Neki drugi album U2.
‘How To Dismantle an Atomic Bomb’ je nešto kao logičan nastavak ‘The Joshua Tree’. Možda je tome zaslužan Lillywhite i gore spomenuti producentski pristup, no čini mi se da su Bono, The Edge, Adam Clayton & Larry Mullen Jr odlučili posvetiti vremena u spisateljskom i muzičkom stvaranju nečega što će ostati album za pamćenje. Malo je ostalo rock grupa koje još uvijek mogu napraviti ovako moćan tematski album. Za neke malo sofisticiranije uši, još na ‘All That You Can’t Leave Behind’ iz 2000. moglo se prepoznati da će se U2 “preporoditi”, da će se njihova “muzička koza podmladiti”. Na ovom albumu The Edge i njegova gitara začinjavaju, na najbolji mogući način, seksipilnost i snagu Bonovog glasa. Takav sklad zvuka i glasa proteže se kroz cijeli album bez izuzetka.
Album otvara ‘Vertigo’ s vrlo oštrom i ujednačenom baražnom paljbom gitara i bubnja . Vrišteći vokal tjera i najvećeg muzičkog skeptika da se pozabavi slušanjem i obrati pažnju. Ovo je pjesma koja će zasigurno biti veliki radijski hit od sada pa u narednih 6 mjeseci. ‘Miracle Drug’ vodi ovaj album ka mirnijim muzičkim vodama no emotivni naboj se ne gubi. Naprotiv, s ovom pjesmom U2 zapravo započinju cijelu, skoro religijsku procesiju, u kojoj nam objašnjavaju značaj odnosa između ljudi, između onih koji uzimaju i daju ljubav. Osobno meni najdraža pjesma s ovoga albuma je ‘Sometimes You Can’t Make It On Your Own’. Pjesma je ovo u kojoj se Bono svakom izgovorenom riječju obraća svome pokojnom ocu . Svako tko je ostao bez oca može se na ovaj ili onaj način indetificirati s ovom pjesmom. Na žalost ja sam jedan od takvih i bez ikakvog dvoumljenja vidim i relaciju između mene i moga pokojnog oca Ante kada Bono pjeva: “And it’s you when I look in the mirror/And it’s you that makes it hard to let go…”
Cijeli album (US verzija ) ima 11 pjesama, no u službenom popratnom press materijalu koji je stigao na moju adresu zaključujem da su Japanci počašćeni s jednom dodatnom pjesmom ‘Fast Cars’ te da će posjedovanje japanske verzije ovoga albuma biti meta svim U2 kolekcionarima. No, vratimo se mi ponovno ovoj verziji ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’. U pjesmi ‘One Step Closer’ U2 se ponovo bave “relacijom”. Ideja za ovu pjesmu je dosla od strane Noel Gallaghera iz Oasis koji je uostalom dobio i zasluženu zahvalnicu na omotnici albuma.
Preslušavajući cijeli ovaj album (moja malenkost je to učinila najmanje 15-tak puta u posljednjih 5 dana) dolazi se do zaključka da se U2 uopće više ne trude da zadobiju tržište koje podrazumijeva mladi naraštaj. Možda donekle to još uvijek čine pjesmom ‘Vertigo’ koja je svoju licencu dobila u reklamnim TV spotovima za iPod, no to im nećemo uzeti za zlo.
Još mnogo prije nego li će U2 ući u studio i započeti s snimanjem ‘How To Dismantle An Atomic Bomb’ postojali su strahovi da će band imati ponajviše problema s Bonovim vrlo aktivnim angažiranjem na globalnim problemima (AIDS u Africi, dugovanje zemalja Treceg svijeta, itd) te da mu to neće dozvoliti da se u potpunosti posveti obavezama prema U2. Svi koji su tako razmisljali bili su u krivu. Bono je dao najbolji dio sebe na ovome albumu i njegove “karte” su se poklopile s “kartama” ostalih članova U2. U pjesmi ‘Love and Peace or Else’ tenzije rastu uz zvuk Edgeove gitare dok Bono naređuje: ”lay down your guns”.
Bono se jos uvijek nalazi na svojoj spiritualnoj puteštviji i na ovom albumu dostatna količina pjesama ukazuje na to. Za nas koji pratimo U2 od malih nogu primjetna je sličnost između ‘City of Blinding Lights’ i recimo ‘I Will Follow’ i to zasigurno ide u prilog ovoj gornjoj tvrdnji o duhovnom Bonovom razmišljanju. Čak i u završnoj pjesmi ‘Yahweh’ (židovsko ime za Boga) Bono se poigrava riječima poput kakve molitve: ”Take this soul and make it sing”…
Sve u svemu, U2 novi materijal je tu i sada ne preostaje ništa drugo nego da zamislimo kako će svijet izgledati za desetak godina od dana današnjeg. Opcije su jednostavne: il’ će nam se Jeb Bush pozabaviti hemisferom , il’ će (što bi rekao Elvis J Kurtovich) ljubav biti jaka pa da rastavimo tu nuklearnu bombu uz inžinjersku pomoć U2.
Ovo je prvi album kome ja u ovoj godini poklanjam
Zoran Mišetić
zorandiana@msn.com
29. studeni 2004.
Post je objavljen 23.05.2005. u 17:17 sati.