>> crtice iz djetinjstva <<
Tih dana sam imao želju na svoj poni bicikl sa banana sicem postaviti brzinomjer. Viđao sam ih rijetko na drugim biciklima. Bili su okrugli, gravirani na 60 km/h, ali je kazaljka mogla otklizati još i dalje u onaj zamišljeni dio, kao recimo kada sat pokaže da je pola šest. E, baš takav sam i ja htio. Imao sam pedeset hiljada dinara u džepu i krenuo zajedno sa svojim bratom u potragu. Tražili smo kratko i bezuspješno. Živjeli smo u manjem gradu, gdje je sve bilo na pola sata hoda i gdje je bilo iluzorno za očekivati da ću ja te 1985. godine, kada je riječ inflacija dominirala u dnevniku i u novinama, koje je tata u to vrijeme kupovao samo subotom, pronaći nešto tako rijetko kao što je brzinomjer.
Potraga je počela sa dućanom sportske opreme, a završila gledajući u izlog komisiona. Komision je bila prodavnica uglavnom tehničke robe. Pričalo se da je to roba koja je zapljenjena na carini. Carinu nisam volio jer su mome ocu jednom kada se vraćao sa službenog puta iz Libije oduzeli pištolj plašljivac koji sam ja tako silno iščekivao i kojem sam se toliko radovao.
Zaljepljeni na izlog komisiona, velikim okruglim očima, buljili smo u posljednju riječ tehnike. Razni kazetofoni, portabl televizori, telefoni i ostale drangulije budili su moju maštu. U izlogu uvijek na istom mjestu, stajao je i jedan crni teleskop. Mjesec, Mars, Jupiter, mozda čak i Pluton, sa njim su izgledali nadohvat ruke. A volio sam gledati put zvijezda, gledao sam noćima. One tri zvijezde uvijek su stajale baš tu, iznad moje kuće i kamo god bih ja otišao one su išle zamnom, kao neka pratnja, kao da su bile samo moje. A teleskop je više bio za promatranje nekih zemaljskih zvijezda nego za one nebeske, samo mojih deset godina nije moglo naslutiti tako prizeman cilj, bio sam previše visoko, u nekom svom savršenom svijetu, da bih razmišljao na tako jednostavan način.
Ta subota je ostala zapamćena jer smo namjesto brzinomjera kupili rulet. Mala četvrtasta zelena kutija, u njoj plastični rulet, stotinjak raznobojnih žetona i jedna kuglica, srebrna, koja se redovito gubila i isto tako redovito pronalazila u svim kutevima sobe, taj dan je unijela radost u naš dom.
Ne znam, ali nisam baš žalio za onim što nisam mogao imati. Nisam ni znao da postoje neke stvari, jer sve ne bi ni stale u izlog komisiona. Nisam znao da se u životu može i brže od onih « pola šest», ali nisam znao da se prolaznost ne može izmjeriti, niti sam znao da na kotaču života nema kočnice. Nisam znao da ću za koju godinu gledati izloge u nekom drugom gradu, i nisam znao da će se i one tri zvijezde s vremenom na nebu zagubiti ili sam to ja sa svojih dvadeset i nešto previše nisko da bih vidio život očima dječaka kakav sam nekad volio.
Post je objavljen 12.05.2004. u 00:23 sati.