Kina
Niz od pet tonova koji nazivamo pentatonskom ljestvicom imao je najveće mjesto u kineskoj glazbenoj teoriji (npr. f-g-a-c-d). U 16. stoljeću uvodi se i ljestvica od sedam tonova (npr. c-d-e-fis-g-a-h). Obje ljestvice mogu započeti bilo kojim tonom službenog izvora zvukova, tj. Nizom od 12 cijevi nazvanih 'liu'. 'Liu' daje tonove raspoređene po kvintama od -f do –ais i obuhvaća sve kromatske tonove sedmostupanjske ljestvice. U glazbenoj teoriji Kine može se prepoznati golem utjecaj simbolike brojeva. 12 'liua' simbolizira 12 mjesečevih mijena, do je pentatonska ljestvica povezana sa pet elemenata (zemlja, vatra, voda, drvo, kovina) kao i sa pet glavnih točaka na kompasu (sjever, jug, istok, zapad, središte).
Udaraljke, kojih je bilo mnogo vrsta bile su sastavljene od različitih materijala poput kamena, bronce, gline, kože, drva, tikve ili svile. Među njima bilo je više od 40 vrsta bubnjeva, od kojih je najveći bio promjera 2,12 m i dužine 2,5 m. Postojala su i razna zvona koja su se upotrebljavala čak i u nizovima, zatim posebno zanimljiv gong koji ima oblik okrugle brončane ploče. 'King' je instrument sastavljen od niza kamenih pločica po kojima se udara čekićem. Kasnije se pojavljuju duhački instrumenti, bambusove flaute, posebne vrste panove frule, sviraljke poput oboe kao i limani instrumenti jakog i prodornog zvuka. 'Šeng' je posebna vrsta duhačkog instrumenta, kombinacija panove frule i orgulja. Sastoji se od prazne bundeve u koju je utaknut određen broj bambusovih trski nejednake visine i posebne cijevi kroz koju svirač puše u bundevu. Od žičanih instrumenata, upotrebljavao se 'kin' koji je sličan citri i 'pip' sličan gitari. U doba Tang dinastije (7.-9.st. p.n.e.), pod stranim utjecajima, uvode se lutnja i harfa.
U kineskoj glazbi metričko-ritmičkom podjelom vlada stroga simetrija (osobito u duhovnoj glazbi), a melodijske linije imaju oštre siluete. Ta obilježja kao i prije svega pentatonika, daju kineskoj glazbi posebnu reljefnost i fizionomiju. U vrijeme Tang dinastije jedan od glazbenih oblika se sastojao od suitnog niza izvođenja većeg broja stavaka različitog tempa. U 12.st. nastaje scenska vrsta uz pjevanje i instrumentalni sastav. Iz nje se kasnije razvija kineska opera.
U društvenom životu stare Kine glazbu su koristili pripadnici različitih filozofskih pravaca u međusobnim sporovima, djelili njezino djelovanje na dobro i loše, i tako pridavali golemu važnost etičkoj funkciji glazbe. Pentatonika koja je dugo samostalno dominirala kineskom glazbom može se tumačiti i kao odraz gledanja Kineza na život i svijet. Tako značajke pentatonike, posebno svojom statikom, odražavaju odsutnost snažne volje u nastojanju da se pronikne u zakonitosti objektivna stvarnosti što je i karakteristika Kineza. Glazba nastoji izraziti opća stanja a ne pojedinačna i osobna, a novi napjevi moraju ostati u vezi sa melodijskim prauzorima odnosno tradicijom. Doba Tang dinastije bilo je razdoblje kada se kineska glazbena kultura visoko podigla i pritom omogućavala ženama znatan udio u izvođenju glazbe. Omiljeni motiv tadašnjih lirskih pjesnika bio je osamljeni zvuk instrumenata u prirodi.
Indija
'Sruti', interval od Ľ tona je najmanja akustična jedinica koju sluh može razlikovati. U indijskoj glazbi oktava se dijeli na 22 srutija i oni se ne smatraju primarnom građom za sastav ljestvica. Tako se, primjerice, kvarta tvori od devet a čista kvinta od 13 srutija. U Indiji od davnih vremena postoji ljestvica od sedam tonova, gdje se za svaki ton uzima prvi slog imena određenog tona. Ljestvica sa sedam tonova bilo je 28, a izostavljanjem jednog tona mogao se proizvesti niz novih heksatonskih ljestvica. Također su mogli nastati i nizovi pentatonskih ljestvica ukoliko bi se izostavila dva tona.
Udaraljke su u Indiji bile zastupljene raznim vrstama kastanjeta, gonga, zvonaca, bubnjeva i timpana. 'Nagara' je bila vrsta timpana izrađena od gline. Od duhačkih instrumenata postojale su razne frule,oboe, gajde,trublje i rogovi. Najistaknutiji su bili žičani instrumenti od kojih je najznačajnija bila 'vina' koju spominju još sanskrtski tekstovi, a i danas se upotrebljava više različitih vrsta. 'Vina' se sastoji od duguljaste cijevi koja je s oba kraja pričvršćena uz prazne bundeve-rezonatore. Uz cijev je napeto nekoliko žica, gdje se dublji i viši tonovi odnosno skraćivanje i produljivanje žica postiže pritiskanjem prstiju. Gudački instrumenti – 'ravanastra' i 'sarangi' pojavljuju se u Indiji početkom 11.st.n.e.
Indijska glazba unatoč srodnosti općeg značaja s ostalim kulturama istočnih civilizacija ima specifičnu fizionomiju po kojoj se znatno razlikuje od drugih. Indijski napjev poseban je po slobodnijoj formi osnovi ritmičkog i formalnog toka, ljestvici šireg opsega sa tragovima kromatike. Duhovni napjevi nazivani su 'saman', a svjetovni 'raga'. Svjetovni napjevi sastoje se od temeljnih melodijskih obrazaca koje umjetnik varira i obogaćuje ornamentiranjem. U 'ragama' su i vidljive veze glazbe sa 'etosom', izvanglazbenom stvarnošću i simbolikom brojeva. 'Rage' su se uvijek pjevale u unaprijed utvrđeno vrijeme. Duhovni napjevi se temelje na tekstovima Veda, a po melodijskoj strukturi su mirni, polagani i dostojanstveni.
Glazbi Indije, kao i kod drugih starih civilizacija klasnog društvenog uređenja, pripisuju se magične moći i božansko podrijetlo. U dvorskom životu glazba je obilno zastupana, a za narod su priređivane glazbene priredbe u kojima pjevači, plesači i čarobnjaci uz pratnju instrumenata usred ulice privlače prolaznike. Indijske ljestvice se nalaze u odnosu sa klasnom organizacijom društva. Stupnjevi ljestvice koji su od susjednih odijeljeni u razmacima od četiri srutija odgovaraju prvoj kasti; ako je razmak od tri srutija onda pripada drugoj, ratničkoj kasti; a ukoliko ih rastavljaju dva srutija tada pripadaju kasti parija. Indija se protiv helenističkih i islamskih utjecaja borila traženjem puta kojim bi obnavljala vlastite vrijednosti iz prošlosti. Glazba je pritom bila najsigurniji put prema spajanju s Brahmom, početkom i sjedištem života.
Mezopotamija
Razvoj glazbene teorije u Babiloniji bio je usko povezan s filozofijom. Osobito je kod Babilonaca bio izgrađen sustav simbolike brojeva. Brojevi 5 i 7 smatrali su se svetima. Broj 5 odgovarao je broju osjetila čovjeka, broju elemenata iz kojih je stvoren svijet, kao i broju glavnih planeta. Broj 7 je predstavljao dane u tjednu, zbroj svih planeta i broj glazbenika u hramu. Bio je i simbol savršenstva. Sa godišnjim dobima dovodili su u vezu intervale.
Na temelju likovnih izvora sa motivima instrumenata može se zaključiti da je sumeransko-babilonska kultura već početkom 3.st. p.n.e. imala raznolik instrumentarij. Od žičanih instrumenata postojale su razne lire i harfe. Udaraljke kojima su se u muziciranju koristili Babilonca bile su čegrtaljke, zvečke i različiti oblici bubnjeva. Postojali su i oltari koji su se gradili u obliku bubnjeva iznimne zvukovne snage, a neki su bili tako veliki da su na njima plesači plesali. U tom bogatom instrumentariju nalazimo još i na sistrume, duguljaste flaute, duhačke instrumente s jezičkom, rogove i lutnje. Kasnije se taj instrumentarij usavršava i obogaćuje mnogim podvrstama.
Poput Ozirisovih misterija iz Egipta i u sumeransko-babilonskoj kulturi nailazimo na misterije koji se građom odnose na život pojedinih božanstava, gdje se posebno izražavaju kontrasti pogibije i uskrsnuća. Sumerani su glazbu isključivo povezivali uz crkvene obrede te su povezivali određene crkvene napjeve uz određene događaje i svetkovine. Ti napjevi bili su uglavnom pohvalnice ili tužaljke i pjevali su se prema utvrđenom rasporedu. Uz Sumerane, Asirci i Babilonci su gradili hramove uz pratnju glazbe. Na teritoriju Mezopotamije odvijao se raskošan dvorski život u kojem su sudjelovali i profesionalni glazbenici u većim ili manjim sastavima. Jedan babilonski velikaš imao je ansambl od 150 pjevača i svirača. Kod Sumerana značenje glazbenih instrumenata je također bilo veliko o čemu svjedoči činjenica da su poetski rodovi u sumeranskom kultu bili razvrstavani prema instrumentima koji ih prate.
Palestina
Obilježja starohebrejske glazbe koju je temljito proučio A.Z. Idelsohn su strogo jednoglasje vokalnog tipa i podrijetla, poštovanje melodijskih prauzora koji se obogaćuju raskošnim ornamentiranjem na improvizacijskoj osnovi kao i podjela na ritmički slobodnije napjeve i psalmodijsko recitiranje. Najstariji napjvevi izgrađeni su na pentatonici dok se kasnije melodije kreću u okvirima jednog tetrakorda ili u granicama dvaju tetrakorda povezanih zajedno. U glazbi bogoslužja izdvaja se tehnika responzorijalnog pjevanja koje je kasnije preuzela kršćanska liturgija. Responzorijalno pjevanje sastoji se od izmjeničnog nastupanja solista i zbora koji ponavlja solistov napjev ili samo njegov završni dio.
Premda starohebrejski likovni umjetnici nisu smjeli prikazivati instrumente, na temelju proučavanja raznih numizmatičkih materijala, reljefa rimskih građevina i prikladnih tekstova znamo da su stari Izraelsci poznavali razne udaraljke, duhačke i žičane instrumente. Među njima su bili 'celcelim' odnosno vrsta činela, sistrumi i bubnjići, a glavni duhački instrumenti bili su razne flaute, oboe, srebrne trublje i 'hasosra' vrsta trublja. Od rogova postoji 'šofar' koji se i danas upotrebljava u sinagogama. Male harfe, lire i lutnje spominju se od žičanih instrumenata.
U drevnoj Judeji glazba je imala vrlo važnu ulogu u hramovima, ratu i raznolikim svečanim zgodama. U toj prvobitnoj zajednici sinkretičko značenje je imalo bogoslužje gdje su svećenici pjevali i plesali. U prijelazu u prvo tisućljeće prije naše ere izvršava se centralizacija kulta, kraljevi postaju i vrhovni svećenici, pojavljuje se stalež profesionalnih glazbenika a nastaju i razni instrumentalni sastavi. Tada se izgradio obrednik uz sudjelovanje 4000 levita koje je pripadalo tijelu glazbenika. Oni su se dijelili u 24 skupine pod vodstvom dvanaestorice upravljača. 120 svećenika sa trubljama sujelovalo je prigodom posvećenja Salamunova hrama u Jeruzalemu. Prvi kršćani potekli su iz židovskih redova, a sa njima je starohebrejski napjev nastavio svoj život u sklopu starokršćanskih melodija. Također je i u nekim gregorijanskim napjevima moguće primjetiti tragove starohebrejske glazbe.
Sutra u nastavku slijedi: Glazbena kultura arapsko-islamskog svijeta, Japan, Indonezija i Rim.
Post je objavljen 21.02.2005. u 11:31 sati.