Marketing
još jedno ne pročitano pismo
Ponestaje mi mašte, te kao i često puta do sada, posežem za riznicom riječi koje sam nekada davno poznavala, za riznicom osjećaja koje si i ti poznavala i bolje negoli dobro, čistu i iskrenu ljubav, koja se nije željela predati.
Kao što vidiš, opet izmislih vrijeme da ti pišem, ali za razliku od prošlog puta kada si ti, zapravo, slušala tj. čitala moj monolog. Sada se osjećam prilično bolesno, grozničavo i laganom glavoboljom koja raste. Na žalost, ovih dana iz života sam izbacila neke ljude i stvari, pa se moj krug još više suzio. Sada mi je još potrebnije pronaći valnu dužinu, na kojoj ću ti moći odašiljati sve znakove, šifre koje se u meni gomilaju do te mjere da bih eksplodirala ako ih ne bi barem na ovaj način oslobađala.
Žao mi je što si se osjećala utučenom i osamljenom. I jedino ti mogu preporučiti da čitaš. Jer sa svakom dobrom knjigom koju pročitaš bliža si sama sebi, svojoj ljubavi i osjećajima, koje već iovako predobro poznaješ. Jest da poslije toga ostaje gorak okus u ustima, neki jeziv nedostatak stvarnoga, kompletne egzistencije. Svi koji su svoj život na onaj ili ovaj način vezali uz knjige, bilo da ih čitaju, ili pišu, ili tek kane napisati, znaju da u temeljima njihove odluke za taj način života leži nukleus tragedije, poraza, leži kobni razmak od onoga s čime su se zaželjeli potpuno sjediniti, što su htjeli u sebi zadržati, a što se povuklo i što se neprekidno povlači na daljine koje ne mogu dosegnuti, na daljine dosežne jedino mislima, jedino imaginaciji, jedino poeziji. I sve dok ne počneš kliziti iz prstiju kao sitan pijesak i sve što te grčevitije želim zadržati, to sve brže nestaješ iz moje stisnute šake, postaje moja fikcija koja me prerasla, koja postaje moja osuda i izvršiteljica osude istovremeno.
Večeras, prije mraka, dok sam stajala kraj prozora slomljena tako, iznenada sam podigla pogled i ogledala se oko sebe, kao da me netko zazvao. Iznenada sam nazrela ispod te sumorne skrame prigušen splet boja. Osvjetljenje kao da je dopiralo iz sama srca zemlje, negdje duboko iz tla. Ljubičasta i narančasta na trenutak su dale ton onom čemeru, onoj sjeni. Obojene mrlje i svjetla linija nad horizontom tada je nestala, sve se pogasilo, sve se ponovo skrutilo. Sivotamna boja je prevladala, horizont je poput udova stegnuo svoju tjesninu, i ponovo je sve bilo po starom. Davljenje se nastavilo.
Govorim ti to zbog toga što sam u tom predivnom ali zaslijepljujućem momentu sve ovo gledala drugačije, kroz sebe i svoje osjećaje. Bilo je to zapravo ono nešto, ona neka želja, plamen koji još nije dogorio, još nije ugasao. Sve te boje zapamtila sam iz jednih očiju. Dovoljno da ih se sjetim, da se sjetim onih zlaćanih pjegica na smaragdno zelenim očima i ponekada lagano sivkastoj podlozi, da se sjetim onih arhaičnih i koničnih proreza očiju, onih obrva, smireno zaokruženih iznad tih proreza, da se sjetim nervoze, nadnaravne osjećajnosti u tome tragičnom pogledu, tragici sklone prirode. Osjećam ponekada da su te oči i misli mogle zavladati mnome jedino zbog rasula koje njima vlada, kojem sam i sama sklona. Nisam mogla naći ništa osim propasti u njima, koja se bori protiv sebe same, jednu propast koja želi ostaviti barem trag svoje putanje. Rano sam puno toga saznala, rano previše toga osjetila, rano sam bila na vlastitome pogrebu, ali dokaz da se sve to ipak može pobijediti, pa i smrt, jest to što sam se sva uspjela pretvoriti u nešto i tako održati svoj polomljen brod na valovima, što sam sebe pretvorila u ljubav i bol, te želju koja lagano izgara.
Post je objavljen 16.02.2005. u 04:40 sati.