naslonjena
na zid
uvjeravam svoje snove
prepune zvijezda
kako ću im tog jednog dana
ipak priuštiti
bolje mjesto za život
za udisaj zraka duše
širinom nalik svemiru
vječno mladom
pupoljku voljenja
na otvorenim dlanovima
uzduž sjećanja
od kojih stvaram okvir
za našu zajedničku sliku
nejasno zagledanu u osobu
koja sam ja sigurno nekad bila
a koja postaje nesiguran dah na vjetru
razbijan val o stijene
glas vjeran u čekanju
da bih opet naslonila glavu
na svjetlo u tebi
kako bi moji koraci
pronašli mjesto
u našem zagrljaju
utisnutom
u zvuk pjesme
kroz gluhu noć