Marketing
Ljestvica (političke) vrijednosti
Ili o koštanju političkog glasa
Hrvatska politička stvarnost mjeri se koštanjem političkog glasa. Podjednako možemo mjeriti koštanje biračkog glasa.
Feudalni sustav (ustrojen na feudima, feud (ili leno) je posjed dobiven za vojnu službu ili drugu obvezu u srednjem vijeku) održavao je sustav plaćanja političko-vojne odanosti.
Formalnim izlaskom iz feudalizma, koju je proglasio ban Jelačić, navika političke odanosti za nadoknadu u Hrvatskoj nije isčezla.
Moderni školski sustavi nikako se ne dodiruju bolne strane hrvatskog društva, političke podobnosti i plaćanja te podobnosti.
Moderne države (ustrojene na poveljama o ljudskim pravima) održavaju složeniji sustav političkog vrednovanja. U demokraciji se glasovanje (izjašnjavanje o političkom putu) smatra dužnošću (a ne izvorom privilegija).
Sam demokratski izbor garancija je svima o prosperitetu države i nacije (birački glas se ne prodaje).
Složenost demokracije (gospodarski rast, porast blagostanja, tehnološki napredak, porast političke i vojne moći/sigurnosti) uvjetuje istinsko izjašnjavanje na po političkim pitanjima.
U Hrvatskoj, opterećenom neraskidanjem s feudalizmom (i kmetstvom) i neprihvaćanjem demokracije (jer je iz AU monarhije pučem bezglavo ušetala u kraljevinu (dinastije Karađorđević), prosperiteta koji bi potvrdio demokraciju nije bilo.
Ni danas (demokracija je stvar dužeg vremenskog razdoblja sazrijevanja) nije uvriježen demokratski princip dužnosti.
Demokracija se doživljava kao sredstvo otuđenja političke moći (i pozicioniranja ustupanjem političkog glasa, na izborima ili po izborima).
Politički glas u tom slučaju nije glas birača, već glas trgovine (unatoč ustavnim odredbama ...).
Po zakonu ponude i potražnje, uzajamno se nadopunjuju potražnja i ponuda biračkih glasova. To odbacuje isključivu krivicu političkih elita za krizno stanje.
U slučaju nepostojanja biračkih glasova na prodaju unatoč potražnji ne bi bilo otuđenja političke moći. I obrnuto. (Mada je zakon ponude i potražnje složenija pojava i uključuje i ponudu i potražnju kao generatore stanja, te stoga nije moguće tvrditi kako jedna strana može prekinuti trgovinu.)
Količina novčanih sredstava potrebnih za provedbu određene politike je mjera uspješnosti demokratičnosti te politike.
U istinskim demokracijama, ispunjajući svoje demokratske obaveze, birači nameću (bez prodaje svojih političkih i biračkih glasova) politički smjer. Birački glas je poklon birača (političkoj opciji koju zastupa), košta onoliko koliko je potrebno za političku promidžbu stranke ili osobe koja zagovara biračevo političko gledište.
U nepotpunim demokracijama (demokracijama u kojim niti političari niti birači ne smatraju dužnošću birača nametnuti svojim glasom demokratsku većinu) glasovi se direktnom isplatom ili pogodovanjem daju političkoj opciji koja plaća taj glas. Glasač se izjašnjava protivno svojim političkim gledištima u ime neke materijalne ili druge koristi koju mu osigurava politička opcija za koju glasuje (na račun političke većine).
Nedemokratska društva su utemeljena na otuđenju političke moći. To je stanje kad neka strana/osoba stiče nepripadajuću političku moć (provodi mjere koje inače ne bi bila u mogućnosti provesti u potpunoj demokraciji).
Stupanj otuđenja političke moći povećava trošak političkog sustava (i podiže cijenu političkog glasa).
Cijena biračkog glasa ima drukčiju sudbinu. U nepotpunoj demokraciji s elementima narodne vlasti (niži stupanj otuđenja političke moći) birački glas ima cijenu, dok kod potpunog otuđenja političke moći uobičajno (mada ne nužno) birački glas gubi ikakvu prodajnu vrijednost. Takvi sustavi ne kupuju birače nego ih varaju na izborima. Te izbore nazivamo kvazi izborima (lažnim izborima).
Treba napomenuti kako uz lažne izbore, postoji mogućnost da politički glas ipak ima vrijednost. Primjer je Libija, gdje je uz potpuno otuđenje političke moći, Gaddafi ipak plaćao političku poslušnost (mnogi neupućeni kritizeri podrške sloma Gaddafijevog režima navode beneficije koje su libijci u tom sustavu imali ali zaboravljaju kako su politički bili obespravljeni (a benefiti su išli na teret neke (ekonomsko-političke) grupacije unutar Libije ...).
Koalicijske vlade povećavaju cijenu političkog glasa (porezni obveznici više plaćaju takvim vladama, nego vladama neopterećenim koalicijskim uvjetima ...).
Najskuplji oblik političke vlasti je ona koja je postigla potpuno otuđenje političke moći. Takva vlast ne služi svojim biračima, već je instrument vanjskih političkih snaga (protiv same države kojom takva vlast upravlja).
Kukuriku vlada (s potpunim otuđenjem političke moći), oslonjena na tradicionalne neprijatelje hrvatskog društva, najskuplji je oblik političkog glasa.
Najviše moraju platiti kako bi prigrabili političku moć (i nužno moraju po osvajanju te moći, uz planirane političke diverzije (zbog kojih nisu imali političku podršku) namaći (preliti) sredstva od političkih protivnika grupaciji kojoj pogoduju zbog biračkog ili političkog glasa.
Udaljenost hrvatskog društva od istinske demokracije je očita. Odgovornost snose svi koji su se okoristili tim otklonom, političari i izborna povjerenstva/birači koji su potpomogli dolazak kukurikavaca na vlast.
Ta politika nameće (neželjenu) politiku i pljačka jedne u korist drugih ... (otkad je orjunaša/tioista ništa novog, to je praksa na koju se oslanjaju ... sve dok im opraštamo).
Post je objavljen 10.10.2015. u 00:01 sati.