Sramotno suđenje na derbiju samo je kap u već odavno napunjenoj čaši svih naših navijačkih frustracija, negativnih emocija i svega onoga što nas jako dugo muči. Novac i moć protiv srca i snage navijačkog pokreta. U nekim bajkama ishod pobjednika ovog dvoboja bi odavno bio poznat. No u Hrvatskoj, zemlji prepunoj ratnih profitera, sitnih lopova, podobnika, uhljeba i poslušnika, ishod ove borbe je krajnje neizvjestan.
Pričati o tome jeli Marić namjerno sudio kako je sudio, pomalo je bespredmetno. Pijun u rukama moćnika, ili samo lokalni dobro uhljebljeni političar koji vraća dugove politici na ovaj način, meni je svejedno. Borba protiv njega i njemu sličnih čista je utopija, ali borba protiv sistema koji izbacuje ovakve likove, to je ono što nas mora motivirati u borbi da idemo do kraja. Što bi se ono reklo, ili mi ili oni…
Zato počnimo od priče koja je zadnjih dana preplavila medije, a to je priča o transferu Luke Modrića iz Dinama u Tottenham. Prema tim navodima izgleda da je nakon zaključenog transfera Modrić potpisao aneks po kojem je njemu pripalo 50 posto od ukupne odštete iz transfera, odnosno 10,5 milijuna eura (ukupna odšteta je iznosila 21 milijun eura). Uz to datum kada je potpisan ovaj aneks je izgleda falsificiran. Tako se Luki u etapama isplaćivao novac, kojega je on uredno podizao u pratnji nekoga iz obitelji Mamić, a zatim je odmah taj isti novac u “crnim torbama” predavao članovima “velike obitelji”. I tako ukupno 8,6 milijuna eura, dok je preostalih 1,9 milijuna zadržao za sebe. Ispada da su svi zajedno direktno odštetili Dinamo za iznos od 10,5 milijuna eura, spremivši spomenuti novac u vlastiti džep. Ovo je primjer samo jednog od sumnjivih transfera gdje je igrač pod prisilom “propjevao”. Pitanje je što se sve događalo i na ostalim transferima poput Lovrenovog, Eduardovog, Ćorlukinog… Uz to obitelji Mamić ide i 20 posto primanja od gotovo svih igrača poniklih u omladinskoj školi Dinama. Javna je tajna da svaki igrač ako želi u prvu momčad i reprezentaciju nema šanse da uspije osim ako ne sklopi ovakav zelenaški ugovor. Rijetki su igrači poput Murića koji su se odlučili odbiti ovakav ugovor. No zato ga danas nema nigdje na mapi, vrata reprezentacije su mu zatvorena, medijski je potpuno izoliran… Samo po sebi postavlja se logično pitanje, pa kako je moguće da svi sve znaju, a pri tom članovi gore spomenute obitelji još uvijek slobodno šetaju Lijepom Našom?! Odgovor se krije na početku ovog teksta… Mi smo stvarno mala zemlja prepuna ratnih profitera, sitnih lopova, podobnika, uhljeba, poslušnika...
Ajmo još malo o Zdravku Mamiću, tvorcu svih zala vezanih uz ovaj naš priznat ćemo sad već dobro sjebani hrvatski nogomet. Čovjek je prije svega do savršenstva razradio paralelni sustav u hrvatskom nogometu, a da pri tom kontrolira gotovo sve što se u istome događa. Kako mu je to uspjelo? Za početak ima jednu odliku koja ga krasi i zbog koje tako dugo traje, a to je da puno uzima, ali i puno daje. Na taj način stječe gotovo nevjerojatnu naklonost svih onih koji su trenutno uz njega.
Što se tiče njegovog ulaska u nogometni svijet, on je zapravo oduvijek i bio u nogometu jer stariji brat Stojan bivši je igrač Hajduka, dok je mlađi brat Zoran uz Dinamo, ostvario i nogometno solidnu karijeru u Njemačkoj. Upravo ga je potonja briga o Zoranu i njegovoj karijeri držala vrlo blizu nogometnih krugova.
Što se tiče direktorskog iskustva, prva iskustva stječe u Dinamu i Osijeku još za vrijeme ratnih godina, da bi kasnije to isto postao u Segesti i Croatiji iz Sesveta. Pri tom je vrijedno skupljao sva saznanja o nogometnom sustavu, te je širio mrežu svojih špijuna koji su mu poslije pomogli u prikupljanju igrača pod kapu svoje managerske agencije. 2000. godina se može uzeti kao godina njegovog potpunog ulaska u nogometni svijet. Tada osniva svoju managersku agenciju koja je u to doba imala na sebi 80-ak mladih i perspektivnih igrača iz cijele Hrvatske. On je ulagao u te igrače, davao im osnovna primanja, brinuo se o njihovim karijerama, a zauzvrat je od njih uzimao postotak njihovih primanja. Mnogi od tih početnih 80-ak igrača zapravo i nisu napravili nogometne karijere, a zauvijek će mi ostati u sjećanju priča jednog od takvih njih (talentirani igrač rodom iz Splita), koji se nije mogao načuditi s kojom lakoćom je Mamić raskinuo ugovor s nim, pri tom ne tražeći nikakav povrat uloženog novca, tek uz komentar “na tebi sam malo izgubio, a na drugima ću puno zaraditi”.
Iste te 2000. godine postaje i član Izvršnog odbora NK Dinama shvativši da će preko utjecaja u velikom klubu lakše ostvariti unosne transfere, a od 2003. godine postaje i izvršni dopredsjednik istog kluba. U početku se i nije najbolje snašao u toj ulozi jer je godinu nakot toga Dinamo igrao „Ligu za bedaka“ pri tom ostvarivši najgore mjesto u povijesti prve HNL. Tada se zaklinje da će Dinamo idućih 10 godina biti prvak. I u tom je uspio! Vizionar, dobar radnik ili samo jedan od gore navedenih prevaranata?! Odgovor i nije baš težak. Mamić je jednostavno odlučio kupiti sve! Od (svojih) igrača kojima je preko reprezentacije i guranja kroz istu osigurao tržište, preko nogometnih djelatnika kojima je Dinamo ili on osobno izdavao obilate pozajmice, preko sudaca koje je u trenutcima vlastite slabosti priznao da ih je kupovao, preko „Mamićevih“ navijača koji su doslovno na plaći kod njega samo da veličaju njegovo ime i navijaju za njegov Dinamo, preko gradonačelnika s kojim i dan danas “izvlači” gradski novac za svoj Dinamo, preko visokih članova policije koji su mu davali dosjee pojedinih anti-Mamićevih navijača s kojima je mahao po studiju HRT-a, preko uglednih politički postavljenih sudaca s kojima uredno ispija kavu, pa sve do svojih novinara koji mu vire iz guzice medijski pumpajući cijene transfera i stvarajući imaginarne ponude za pojedine igrače. Uzimajući oprani novac na transferima poput ovog od Modrića, te uz standardno zelenaško uzimanje postotaka od plaća „svojim“ igračima, pa preko „legalne“ agencijske provizije (najčešće 5 posto od ukupnog iznosa) prilikom transfera igrača Mamić je jednostavno stekao toliki kapital da u Hrvatskoj može kupiti sve! Ili bolje rečeno sve osim onih koji nemaju svoju cijenu, a to su obični mali navijači zarobljeni u svoj idealistički i pošteni nogomet!
I onda mu se mnogi danas dive jer on recimo uspije prodati jednog Jozu Šimunovića u Celtic i to za 8 milijuna Eura?! Prvo upitno je koliko je realno točna ta cifra s obzirom na novinarsku mašineriju koja je iza njega, a drugo zar nije moguće da je Tata “ušao” u predstavnike Celtica “s određenim iznosom” samo kako bi se ostvario veći transfer?! Hipotetski i predstavnici Celtica su ljudi od krvi i mesa, a u nogometnom svijetu mito i korupcija su svakodnevna pojava. Zato je svašta moguće, a činjenice govore u prilog tome kako je on vrhunski torbar. Na kraju krajeva on će svoj povrat novca ostvariti preko budućih Šimunovićevih primanja.
I što onda, kako ovome stati na kraj?! Dali da i dalje navijamo za ovakvu repku? Za pijuna Antu Čačića, Romea Jozaka, Davora Šukera, drukera Modrića i sve ostale marionete?! Ja neću! I ovo nije neki bojkot reprezentacije jer za istu je već odavno jednostavno postalo gadljivo navijati. Gledati Modrića kako se u dresu Reala potvrđuje iz utakmice u utakmicu, a u dresu reprezentacije je jednostavno neprepoznatljiv. I zašto svi igrači šute, zašto bar netko ne digne glas? Razlog je jednostavan, jer svi su oni pijuni u rukama drugih. Čak i kada bi ovi stariji poput Srne ili Olića htjeli, tko zna s čim ih gazda drži u šaci. Na primjer, spoznajom o tijeku novca prilikom transfera u Shakhtar ili svojevremenom vožnjom u prtljažniku tadašnjeg Olićevog managera… Da se mene pita, da sam na mjestu Hajdukovih čelnika ja bih jednostavno ovakvu reprezentaciju “u tiho” bojkotirao. Ne zabranom odlaska igrača u reprezentaciju jer to onda nosi za sobom posljedice, već npr. laganim zavlačenjem pojavljivanja svojih igrača pod krinkom ozljeda.
Jer kako je moguće da recimo jedan Vlašić kao ponajbolji igrač HNL-a ne može igrati u prvih jedanaest U-21 reprezentacije, a Balić nije niti blizu početne postave?! To ne predstavlja ništa drugo nego pokazivanje mišića i ruganje s našim klubom. Zato tihi bojkot, te opstrukcija na svim poljima prema HNS-u jednostavno postaju nužnost. Uz to, Hajduk pod svaku cijenu treba ući u veliku pravnu bitku da ospori svu Mamićevu vladavinu proteklih 10 godina jer je ista vrlo vjerojatno ostvarena na iznimno sumnjiv način. Treba se sudskim putem tražiti poništenje svih prvenstava, te istraga protiv svih osoba koji su bili dio ove korupcijske hobotnice. Pa neka onda Vlajčević dokazuje tko mu je i po kojim uvjetima pozajmio novac, a suci neka dokazuju da nisu bili plaćeni za “pošteno suđenje”! Vrijeme je da Hajduk kao klub uđe u ozbiljnu pravnu bitku bez ustupka, ma koliko vremena, živaca i novca to koštalo! Krajnje je vrijeme za konačni obračun!
Jer da živimo u normalnoj državi onda ovakva nakaradna utvrda od HNS-a bi već odavno pala, ali na žalost sadašnjost nam ne nudi nadu u bolje i pravednije sutra. I zato je ovaj rat jednostavno neizbježan! Nema povratka, maske su pale i sada treba ići jako do kraja! Lanjski prosvjed na rivi trebao bi biti samo kotačić zamašnjak, a ovi USKOK-ovi materijali su samo dokaz već odavno poznatog. I još mi za kraj na pamet pada dragi naš Lukica. Kaže on ako sam kriv, spreman sam vratiti sam novac. Ne, dragi naš Luka, svojim radnjama si sudionik u pranju novca i vrijeme je da odgovaraš za svoje postupke jer neznanje nije opravdanje. Ako si “potpisivao bez da si gledao što piše” i ako si “slijepo vjerovao svom gazdi”, onda danas i odgovaraj za svoje postupke. Ako možemo mi obični smrtnici, možeš i ti velika zvijezdo.
Autor ovih članaka je (bio) dugogodišnji navijač reprezentacije i vjerni pratitelj iste, te ne pripada niti jednoj političkoj opciji, a gore navedeni stavovi su isključivo posljedica svih posljednjih događanja s kojima se “normalnim i običnim” navijačima gadi život!
Do iduće prigode kada ću pisati o drugom Mamiću, Tomislavu Mamiću, potencijalnom većinskom vlasniku Hajduka, zdravi i veseli bili!
Sa štovanjem,
Ante Armanda
mail: ante.armanda@xnet.hr
Post je objavljen 02.10.2015. u 21:17 sati.