Čudno je to i pomalo tužno. Od pamtivijeka, čovječanstvo bije bitke protiv sebe i protiv Onoga, koji u zanosu svoje kreacije sa puno ljubavi čitavu postojanost stvori.
Odmetnuo se ljudski rod protiv slobodne volje da se rodi za Nebo jer se nekako sigurnije osjećalo u prašini iz koje je poniklo, a za sve je kriv jedan ugriz trule jabuke.
Zmija je otpuzala u svoju jazbinu, nju nije ni najmanje dotaknuo neslavni završetak jednog dramskog čina, dok je Božanski Stvoritelj svoje Sveto Lice pokrio Svetim rukama i velegorko zaplakao.
Plače On i danas, ali ga Njegova voljena stvorenja ne čuju, a ako čuju tad ipak ne mare.
Ljubav je pognula glavu i odrekla se svoga imena i svoje veličine, iako je toliko jaka da bi jednim treptajem oka promijenila cjelokupnu sliku.
No, vrijeme ne posjeduje niti kazaljke na satu koje tutnje iz ničega u ništa, niti gostoprimstvo ljudskog roda na Plavom Planetu, koji neprekidnim tijekom dolazi i odlazi poput izvora koji stalno teče u uvijek biva isti.
Nije se promijenilo vrijeme nego su se mijenjala ljudska srca ograničenih uvjerenja, poput kofera u kojem je posložena odjeća, a u koji više nista ne stane, iako vrijeme tjera na posloženje, što učiniti tada: obrnuti sadržaj i slagati stvari opet iznova.
Povijest je poput kofera, stalno se ponavlja. Možda malo drukčije posložena, ali sadržaj je potpuno isti.
Stara zmija igra najjačim figurama u ŠAH igri tjerajući Istinu pred vrlo nezahvalnu poziciju, ne znajući da je "istina jedina koja ne može biti neistinita" i koja će odigrati MAT.
Vrijeme i prostor postojao je prije nas, a postojat će i poslije nas, Zemlja će se okretati, Sunce će sijati, kiša će padati, vode će teći...
Kada odemo, svijet našim odlaskom ne staje.
"Svaka je vlast za vjekove"... o, kako li je samo teško kada duša u času odlaska spozna što je život trebao biti, a što je na kraju ispao.
U tih nekoliko smrtnih trenutaka gotovo je nemoguće učiniti nešto za što smo imali cijeli život.
Kada odemo, rijetko tko će se sjećati tko smo i što smo bili.
U ono vrijeme za nas same bitna će biti jedino Vječnost, koja će nas dočekati sa čvrstim argumentima, dajući nam jasan odgovor na postavljeno pitanje.
Što ćemo joj tada odgovoriti? Da nismo znali? Da nismo mogli??
Neopravdano, jer i znali smo i mogli smo, A za sve je kriva edenska trulež u jednom pokretu ženske ruke.
Eto, što ti je žena!
Zahvaljući samo i jedino nesagledivoj Božanskoj sućuti prema crviću zvanom čovjek, dobili smo novu Ženu ogrnutu u Sunce sa Mjesecom pod nogama, koja će zmiju satrti petom!
Kakav li će to samo povijesni događaj biti?!
Kakav Trijumf!
Kakav Šah-mat!
Zasigurno trenutak u kojem se onaj prepuni kofer konačno zatvara.
Pozvani smo na izbor.
Ljudi dolaze i odlaze, svijet ostaje i traje.
Uvijek će biti dovoljno prašine da proguta sve te silne kosti, ali nikada neće biti dovoljno duga vječnost da ovaj treptaj poklonjenog života opet vratimo i pozivimo stječući tako novu priliku, poviti rane tom cijelom uplakanom Nebu.
Nova prilika će zasigurno biti velika kao Zlatni Jeruzalem.
.........Ulomak iz moje neobjavljene knjige "MEMENTO MORI"
Post je objavljen 31.08.2015. u 20:11 sati.