Post Eros i tanatos – nostalgija za sobom počeo sam narcisoidnim žaljenjima unaprijed za samima sobom nekih naših velikih pjesnika (Ujević, Štulić), a završio ga mojim vlastitim narcisoidnim žaljenjem unaprijed za trećim našim velikim pjesnikom (Dedić).
Pošto se stvar ovih dana, nažalost, reaktualizirala do zaoštrenja, ponavljam taj završni čin izolirano.
***
Čitam prije par tjedana u novinama Arsenov intervju, u kojem nabraja što je sve tijekom života napravio, napisao – ali, kaže, ne da bi se hvalio... Pričam u samoobrani. Ja sam postao žrtva minulog rada. Počeo sam ispaštati zato što sam toliko mnogo radio... Pomalo to treba smanjivati; odradio je sad još neke koncerte, bit će još pokojeg... I to bi bilo to. Neću reći da zatvaram vrata. Pritvaram ih.
Intervju me podsjetio na jedan drugi, januarski, u kojem isto kaže (izvučeno i u naslov): pomalo privodim svoju priču kraju.
Tada je drug Babl, tj. cross-imenjak mi Pero, na fejsu intervju popratio komentarom: Po mom sudu Arsen je najveći živući hrvatski pjesnik. Zbog stihova koje je napisao, a posebno zbog muzike. Šerao sam od njega, jer je to bio komentar najreprezentativniji za ono što mi je došlo kao pobuda, a mogao sam jednako tako šerati s puno mjesta, intervju se razmilio fejsom, i posvuda s tim nekim sličnim prizvukom, malo sablasnim, morbidnim, tanatostičnim. Promislimo još jednom Perin komentar: što on tu čini? Osjetio je potrebu dati neko zaokruženje... Sam je to Arsen tako zadao, ovakvom izjavom, pa onda i ljudi prihvaćaju; kao da treba dati neko zaokruženje priče... zaokruženje Arsena?
Misao, kažem, dosta morbidna, kao najava kraja koji prijeti, ali osobno, sve mi je prije nego novost. Kad sam pročitao naslov, odmah me sjetio da sam jednom si zabilježio takvo nešto... Išao sam to potražiti lokalno: godina je bila 2005., gledao sam na TV, on na bini s mikrofonom, pjevao je Ni ti ni ja, a ja sam mislio kako je ovo najbolja izvedbe pjesme koju sam čuo – bolja mi, puno bolja od studijske verzije. I zadivljenost. I onda sam još mislio (čitam sad tog sebe od prije 10 godina) kako i inače taj čovjek... mislim, stvarno... strašan osjećaj za jezik, za govor, melodija, sugestivnost, dikcija, intonacija, akcentuacija, sve, da uopće ne ulazimo u tekstove, poetske sposobnosti, humor, inteligenciju. Za ne povjerovati, prosto da se uplašiš (tako sam si to bio zapisao) kako je u pitanju rijedak spoj, sretan spoj vrlina za slušateljeve uši koji se svezao u tom čovjeku. Ali istovremeno (isto sad čitam što sam si bio zapisao)... to tijelo... lice. Udarala je u oči činjenica da loše izgleda. Nije to još bilo ni dugo nakon operacije jetre, mršav je jako bio. Istinabog, u tom mi je mršavom izdanju u naročitom smislu čak nekako bolje djelovao, vitalniji, živahniji, žovijalniji... Kao nekako (mutno je to za izraziti) fokusiraniji u mršavosti. I raspoložen – način na koji je lupnuo Branka Bulića, vragolasto, dječački! Homo ludens. To je sve bitno uvjerljivije dok mršav nego recimo 80-ih kada je bio debeljko. Nisam si ga u toj fazi u izvjesnom smislu mogao spajati: umjetnik, a takvi obrazi? To mi se oksimoroniziralo na nekom tajnom nivou. Pjesme bez premca, oštre, tanane, vibrantne, kao mačevi, a ovamo – ugojenost? Kako? U novom ruhu mršavosti bio mi je i sam oštriji i vibrantniji, puno usklađeniji s djelom, ne mislim samo na lik nego i na geste, kretnje... ali opet, ta je mršavost 2005. naposljetku ipak – mršavost ispijenosti. I onda opet – naprosto je stariji nego u onoj fazi predratnoj, da, točno, to je također i mršavost starijosti... i vidi se već obješenost kože u poodmaklom stadiju propadanja, iščezavanja, dobrano već na putu nizbrdo. I to me užasno mučilo. Kako je moguće? Pomisao koja se nameće: ta maestralna svezanost talenata i moći u jednom tijelu... Tko će to ponoviti? Kako procesuirati misao o iščeznuću? A istovremeno jasnoća: no, pa ne može vječno trajati; da se iz njega tu sad preda mnom na bini (dobro, na TV-u na bini) zlobno naviruje – kraj. Pomisao snažno obojena sebičnošću, egoizmom. Prethodne godine izašao mu je album Na zlu putu, koju godinu prije i Kinoteka... Napunjenost kao nekim ne samo – i čak možda ne u prvom redu – žaljenjem osobe (priznajem ovu potencijalno antibontonsku crtu, lošeg tona), koja za mene u krajnjoj liniji ostaje osoba prilično apstraktna, kao neznanac, nego i žaljenjem unaprijed za svime onime budućim, još neaktualiziranim, što ćemo izgubiti s njim, što ću izgubiti sam. I kako bi ga trebalo držati kao na dlanu, pod staklenim zvonom, ako ne radi njega, a ono radi mene. Kako je moguće da ljudi poput njega nemaju osiguranu za sebe pažnju narodne garde ako treba – da ih čuva i mazi, pošteđuje? To mi se nije činilo normalnim. Poslije je izašao i Rebus, mislim 2008. – a ovo ranije razmišljanje mi se vratilo: evo (rekoh si) to je to, aktualizacija tadašnjeg puko potencijalnog budućeg, o kojoj sam onda mislio, još si ne mogavši ni predočiti album u konkretnosti. Da se nije tijelo održalo ovih godina međuvremenskih, Rebusa ne bi bilo. I neumitna sljedeća misao: hoće li ih biti još? Je li onda ovo zadnja postaja koju nam daje? I u biti se tako i odigralo: nije bilo više postaja tog tipa. Danas čitam intervju, čitam naslov, i mislim na tu 2008. kada sam mislio o onome što sam mislio 2005. Sad, znači, Arsen već i sam naglas govori ono što sam ja samo poskrivećki razvlačio po glavi, ne usuđujući se čak ni sam pred sobom suviše naglas misliti, a kamoli pred drugima govoriti. I nije mi svejedno. Što ti je egoizam. Pojačani pjesnici su narcisi, vole pojačano osjećati nostalgiju za sobom, veličinom koja propada s njima... no, što ako su pritom zapravo objektivni? Što kada njihovu nostalgiju za sobom osjećam npr. ja – iz svoga egoizma?
Post je objavljen 31.07.2015. u 23:12 sati.