negdje na pola puta
između dva udisaja
srele smo se sreća i ja
u istovrsnoj sjeni
jezdi nebo
u tihi zlopatni čas
pod sklopljenim kazaljkama
zlatna plesačica
zagrljena staklenom kuglom
posustaje ljepotom opečena
na trgu šarenih leptira
sakrivenih u pogledu
lice miluju dodiri ruke
osmijeh
upoznala sam sreću
ispile smo opijajuće vino
prolaznici su začuđeno gledali
znam, divili su se ljepoti
barem se meni tako činilo
mnogi su sjedili sami do mene
sa čašom za stolom
pitala sam se čemu to
moja sreća i ja smo satima sjedile
nije postojalo vrijeme
i dozivale bi maštu
a ona bi nam natočila još pokoju čašu
sve dok nismo umorne zaspale
iz sna me trgao jasan zvuk
bilo su to posljednji ulični čistači
pomeli su sve za nama
nevjerojatno kako čistoća
može biti prljava
kako urednost
moze izazvati kaos
jer nestala je moja sreća
otišla u crnu noc
i nitko ne zna gdje je
od toga dana
srce mi je opečeno
suncem koje nas je grijalo
često sjedim na istome mjestu
pijem isto vino
ne bi li me moja sreća pronašla
da se opet zajedno opijemo
primjećujem
drugi ljudi pjevaju i piju
a već idućega jutra
i oni sami postaju
isti robovi tuge