Uz Lászla Krasznahorkaija, Roberto Bolańo najvažnije je izdavačko otkriće posljednjih nekoliko godina, čijih je nekoliko u nas prevedenih knjiga u kratko vrijeme među poklonicima kvalitetna štiva steklo kultni status. Riječ je o čileanskome piscu koji je živio u Španjolskoj i koji je, ne doživjevši duboku starost, ali dosegnuvši punu autorsku zrelost, umro prerano, 2003, u pedesetoj godini. Roberto Bolańo živio je boemski i lutalački, a izdržavao se obavljajući različite loše plaćene fizičke poslove; navodno je čak bio ovisnik o heroinu, a pisao je mnogo i frenetično, neštedimice i posvećenički. Nakon smrti iza njega je ostalo mnoštvo neobjavljenih rukopisa koji gotovo godišnjim ritmom stižu na police knjižara, u svijetu i kod nas. Najsvježije od tih posthumno objavljenih Bolańovih djela jest roman Treći Reich, izvorno izdan 2011, a kod nas lani, u izdanju Vuković & Runjić i u vrlo dobru prijevodu Dinka Telećana. Navodno je riječ o debitantskome Bolańovu romanu, napisanu još 1989, ali iz nepoznatih razloga za njegova života neobjavljenu. Stjecajem tih okolnosti Bolańov prvijenac čitamo nakon što smo već upoznati s trima njegovim kasnijim romanima (Čileanski nokturno, Divlji detektivi, 2666), što je zapravo pomalo shizofrena situacija, koja pak uvjetuje i recepciju i način čitanja Trećeg Reicha.
Pokušamo li se staviti u kožu čitatelja neupoznata s prethodno u nas objavljenim Bolańovim djelima, u Trećem Reichu svakako ćemo prepoznati potencijal, koji je pak ostao djelomice iskorišten, zaključujući da se radi o vrlo dobru, ali ne i sjajnome djelu. U priči ispripovijedanoj u prvome licu i posredovanoj u obliku dnevničkih zapisa o četrdesetak kasnoljetnih dana (od 20. kolovoza do početka listopada, sredinom 1980-ih) koje je 25-godišnji Nijemac proveo s djevojkom u vrevi španjolske turističke rivijere, čitatelj koji se s Bolańovom prozom prvi put sreće prepoznat će brojne kvalitete, ali i nekoherenciju građe i nesavršenost arhitektonike te pomalo zbrzan i nedorečen kraj. No čitatelj koji romanu prilazi s iskustvom čitanja prethodnih triju autorovih romana uživat će u prepoznavanju tematsko-motivskih poveznica između tih djela, ali će i u nekima od spomenutih nedostataka prepoznati zapravo zametak u kasnijim djelima majstorski korištenih i već usavršenih pripovjednih postupaka (pa nedorečenost npr. neće smatrati manjkavošću već autorovim svjesnim izborom).
Tako primjerice u opsesivnoj predanosti glavnoga junaka igranju strateške igre po kojoj je roman i dobio ime (igrači igraju uloge sukobljenih strana iz Drugoga svjetskog rata, razrađujući nove ratne strategije i taktike na osnovi stvarnih ratnih događaja) lako je prepoznati istu onu posvećenost iz romana 2666, ali je na mjesto književnosti ovdje došla krvava ratna povijest. Sljedeća u nizu poveznica između Bolańovh romana jest tematizacija nasilja, osobito seksualnog, spram žena, te tretman i oblikovanje likova. U likovima Vuka, Janjca i Opečenog iščitava se karakteristična Bolańova sklonost autsajderima, kojih uloga namjerno ostaje maglovita, nedefinirana, baš kao i njihovi karakteri. Riječ je naime o likovima koje on majstorski koristi u svrhu obogaćivanja teksta elementima detekcije, svjesno ih ostavljajući tajanstvenima i šireći oko njih auru prijetnje, ali koja dokraja ostaje samo na slutnji, bez eksplicitna uporišta u unutartekstualnoj zbilji. Najveća kvaliteta romana upravo je u majstorski građenoj atmosferi prijetnje i nespokoja – glavni junak dolazi s curom na ljetovanje, ali umjesto prepuštanja čarima mora, plaže, ljubavi i ljeta on se zatvara u hotelsku sobu gdje razrađuje taktike strateške igre kojom je zaluđen, dok mu djevojka vrijeme krati u društvu para turista i dvojice tajanstvenih lokalaca koje je upoznala. I tako, iz noći u noć, jedno prekomjerno piće za drugim, sve do neizbježne tragedije, dolazak koje autor neprestano, ali implicitno, nagovještava. No tragedija je to koja ne znači katarzu, ona je presudna u smislu razilaženja junaka s djevojkom, ali njome napetost nije dokinuta, već ona i dalje raste. Izvorišta novih potencijalnih opasnosti zapravo su sve brojnija, i suspense je sve izraženiji, baš kao što je i junakovo mentalno stanje sve labilnije, a on rastrojeniji.
U Trećem Reichu Bolańo se neprekidno poigrava očekivanjima čitatelja, koja usredotočeno i ustrajno redom iznevjerava; otvara pitanja i dileme na koje i ne namjerava odgovoriti, razrađuje ogranke fabule koje svjesno ostavlja otvorenima i uvodi likove koji do kraja ostaju enigmatični, često čak i proturječni – prijatelji se ispostavljaju protivnicima, možda i izdajicama, a kod onih koji su se doimali prijetećima ostavlja mogućnost da su zapravo djelovali u svrhu zaštite pojedinih likova od njih samih. Kako igru kojom je junak zaluđen Bolano izbjegava koristiti u svrhu metaforike (životni porazi i pobjede kao odraz stanja na igraćoj ploči), tako i obilato korištenje snova nema interpretacijsku ni anticipacijsku ulogu, prije su to stilske vježbe pjesnika koji se preorijentirao na romanesknu prozu. Iako nesavršen, Treći Reich se, zahvaljujući Bolańovoj darovitosti, iz naoko neambiciozne storije o opsesiji i ljetovanju postupno pretvara u slojevit roman o samoizlječenju i osamljeničkoj, grčevitoj i vrlo riskantnoj borbi čovjeka s vlastitim demonima.
Napisao Božidar Alajbegović, objavljeno u 'Vijencu', br.547, veljača 2015.