Lewis Hyde
Izdavač: Algoritam 2011.
Duh umjetnikova dara može pobuditi naš vlastiti. Djelo se obraća onom dijelu našeg bića koje je samo po sebi darovano, a ne stečeno.
Što god da je darovano mora se ponovno darovati, a ne zadržati.
Dar se konzumira kada prelazi iz jedne ruke u drugu bez uvjerenja da će se išta zauzvrat dobiti.
Želja za konzumacijom vrsta je žudnje. Žudimo za time da svijet prolazi kroz nas poput zraka ili hrane. Gladni smo i žedni nečega što možemo nositi samo unutar svojih tijela. Ali konzumeristička dobra samo raspiruju našu žudnju, ne zadovoljavaju je. Konzumerist je pozvan na obrok bez emocija čija mu konzumacija neće dati ni zadovoljstvo ni žar. On je stranac koje je pozvan da se hrani ostacima tuđeg vlasništva, a da pri tome ne primi dobrobiti duhovne hrane. On je gladan i kad obrok završi, tužan je i umoran, baš kao što se osjećamo kada nas žudnja odvuče iz kuće, a ne odvede nas nikamo.
Postoji sila koja zahtijeva da se dar kreće (opa Kada se vlasništvo gomila, žene bogataša počinju rađati lopove i prosjake).
Od čovjeka koji nešto posjeduje očekuje se da to dijeli s drugima, da to podijeli, da bude upravitelji djelitelj te imovine.
Kada nešto dajem nekome od koga ništa ne dobivam (a ipak dobivam s druge strane), to je dar koji mi nestaje iz vidika prije negoli se vrati. Moram darivati naslijepo. A osjećat ću i neku vrstu slijepe zahvalnosti. Manji krug podrazumijeva da, osobito ako uključite samo dvoje ljudi, što više čovjek drži stvari na oku, to je veća vjerojatnost da će početi razmišljati kao trgovac. Ali dokle god dar nestaje iz vidika, njime ne može manipulirati jedan čovjek ili jedan par partnera u darivanju. Kada se dar kreće ukrug, njegovo je kretanje izvan kontrole osobnog epa pa stoga svaki nositelj mora biti dio grupe, a svako darivanje je čin društvenog povjerenja.
Dar može kružiti na bilo kojoj razini ega.
Recipročno darivanje ega dvoje nešto je društvenije. Uglavnom pritom mislimo na ljubavnike. Svaki od tih krugova nas više ispunjava što se više širi, a mali darovi koje ljubavnici razmjenjuju dirnu nas jer svakim se od njih kroči u sve širi krug. Ali ponavljam, ako se razmjena odvija kontinuirano, isključujući druge, ona uskoro dosadi.
Ali kada izgubimo dar iz vidika i on se potom vrati, osjećamo se življima.
Živi smo samo onoliko koliko si dopuštamo da nas to dirne.
Ono što se daruje uvijek nas iznova hrani, dok ono što zadržimo nahrani nas samo jednom i mi ostajemo gladni.
Zadovoljstvo ne proizlazi iz toga da budemo ispunjeni, nego iz toga da budemo ispunjeni strujanjem koje nikad neće prestati. Kod darivanja, kao i u ljubavi, naše nam zadovoljstvo pruža olakšanje jer znamo da na neki način davanje istodobno osigurava i obilje.
U europskim narodnim pričama često se ispostavi da je prosjak zapravo Wotan, pravi 'vlasnik' zemlje, koji traži milostinju iako je sve kuda se kreće njegovo vlasništvo i koji potom ispunjava potrebe dijeleći darove. On je kum sirotinji.
Takve priče nam govore da se dar kreće od obilja prema oskudici. On traži neplodne, same, nemoćne i siromašne.
Istina je da mrtvilo napušta dušu kada primimo dar, jer dar omogućava napredovanje, on služi dobroj volji ili virtú prirode, duši i kolektivu.
Carl Kerenyi, rumunjski povjesničar regije, započinje svoj rad o Dionizu govoreći da je prvi put shvatio bit božanstva vina u vinogradu. Promatrao je lozu i to što je vidio bila je 'slika neuništivog života'.
U narodnim je pričama dar obično nešto naoko bezvrijedno – pepeo, ugljen, lišće ili slama – ali kada ga osoba kojoj je darovan zbunjena, donese do svog praga, otkriva da se pretvorio u zlato. Takve priče govore o tome da je kretanje dara iz svijeta darivanja do praga primatelja dovoljno da se taj dar pretvori iz otpadaka u zlato. Karakteristično je to da daru raste vrijednost samo dok ga se tretira kao dar. Čim sretni smrtnik počne računati kolika mu je vrijednost, ili zgrabi kantu i krene po još, zlato se pretvara natrag u slamu. Porast vrijednosti sadržan je u osjećaju, ne može se izračunati.
Razvoj je poanta dara, njegova bit.
Vrijednost počinje rasti kada dar prolazi kroz nekoga, kada se stvara krug. Ali 'profit' nije prava riječ za to. Kapital stvara profit, a prodaja robe povećava profit, ali darovi koji ostaju darovi ne stvaraju profit, oni daju veću vrijednost. Razlika leži u onome što bismo mogli nazvati vektorom povećanja vrijednosti. Tijekom razmjene darova vrijednost se mijenja i prati objekt, dok se kod trgovine ona zadržava u obliku profita. Te dvije mogućnosti također su poznate kao pozitivni i negativni reciprocitet.
Dar jednog čovjeka ne smije biti kapital drugome. Povećanje vrijednosti do kojeg dolazi razmjenom darova mora ostati dar, ne smije se zadržati kao prirast privatnom kapitalu.
Kada se vlastiti kapital ne može izdići iz mase, kada nema mogućnosti za osobnu dobit, gubimo sve poželjne dobrobiti tržišnoga društva – osobite slobode koje nam pruža, osobit način za inovaciju, njegovu individualnu i materijalnu raznolikost i tako dalje. Ali s druge strane, kada vlada samo tržište, osobito kada njegove dobrobiti proizlaze iz pretvaranja darova u robu, plodovi darivanja se gube. Tada se tržište s pravom povezuje s raspadanjem zajednice i opadanjem živosti, plodnosti i osjećaja zajedništva. Ondje gdje ne održavamo nikakve institucije pozitivnoga reciprociteta nismo u mogućnosti sudjelovati u tom 'općem duhu' o kojem sam upravo govorio. Nismo u mogućnosti dostojanstveno se stopiti s prirodom, nismo u mogućnosti od mase stvoriti zajednicu, konačno, nismo u mogućnosti primati, pridonositi i prenositi zajednička blaga koja nazivamo kulturom i tradicijom. Samo kada porast vrijednosti prati dar skupljeno blago našega duha nastavlja sr razvijati među nama tako da svatko od nas može u njemu sudjelovati i biti revitaliziran. To je vitalnost koja je izvan njegovih ili njezinih pojedinačnih mogućnosti.
Tjelesna smrt nije konačna smrt, nego promjena, prijelaz kojem pomaže razmjena darova. Velšani su vjerovali da će pokojnici koje se nije dostojno ispratilo na počinak biti osuđeni na beskonačno lutanje svijetom. Postat će duše koje ne mogu naći svoj mir, koje se ne mogu povezati s duhom čovječanstva.
Granični darovi obilježavaju trenutak, ili djeluju kao nosioci, individualne transformacije.
Darovi obilježavaju različite faze u životnom ciklusu (opa kod rođenja, kod krizme, na vjenčanju….).
Astrolozi su prorekli da kći neće preživjeti prijelaz od djevojke u suprugu, ali ona je preživjela zbog spontane velikodušnosti, ona je doista puna duha na dan svog vjenčanja. Ta priča govori isto što velški pogrebni običaj, ili sabianski obred inicijacije, a to je da darovi štite osobu u trenutku promjene. To ne znači da smrt ne postoji, niti da ne postoji promjena – inicirani svećenik i nevjesta prolaze određenu 'smrt', ali oni mogu putem nje ući u novi život pod okriljem dara (opa proročanstvom je djevojku trebala ugristi zmija na dan njena vjenčanja, ali kako je siromaha na kojeg nitko nije obraćao pažnju darivala dijelom onog što je ona dobila, iskupila je svoj novi život darom).
Većinu umjetnika privuče njihov poziv kada rad velikog majstora probudi njihov urođeni dar.
Jednom kad se dar pokrene u nama, na nama je da ga razvijemo. Tijekom sazrijevanja talenta postoji recipročni trud. Dar će nastaviti slati svoju energiju onoliko dugo koliko se o njemu brinemo.
Eckhart: TO što čovjek prima Boga u sebe dobro je i to je prihvaćanje djevičansko. Ali još je veće dobro ako Bog u njemu ostavi ploda, jer plod dobivenoga dara je zahvalnost za taj dar.
Za Eckharta mi nismo doista živi sve dok ne vratimo taj dar u Božje kraljevstvo. Što god je došlo od Boga oživljava ili počinje postojati u trenutku kada se 'okrene' Njemu. Krug se mora zatvoriti. 'Čovjek mora davati onome što od njega može primiti'. Kao što smo pročitali u drugim pričama, kada proslijedimo ono što smo primili, oživimo. Kod Eckharta taj je put isključivo duhovan. On nam kaže da ne molimo Boga za stvari, jer stvari ne vrijede ništa. Trebali bismo se moliti jednostavno za to da budemo što bliže Bogu. Konačni je plod zahvalnosti prema Bogu sjedinjenje s njime.
Krist je darovao svoje tijelo kako bi iskupio naše grijehe, kako bismo mogli postati jedno s Bogom. 'Grijeh' je ovdje udaljavanje, razdvajanje. Čovjek koji griješi postupa tako da se unutar sebe udaljava od svojih bližnjih ili od Boga. 'Iskupiti' znači ponovno se sjediniti, 'postati jedno'.
Darivanje je moć povezivanja, a trgovina odvajanja, darovi povezuju zajednicu i približavaju nas drugima, dok se trgovina povezuje s otuđenjem i slobodom.
Ono što tinejdžeri u Pekingu i Pragu žele nije samo luksuz. Svi se mladi žele osloboditi okova odgoja, žele biti sinovi razmetni. Katkad odlazimo na tržište kako bismo okusili otuđenje kao da želimo maštati o tome za što ćemo se sljedeće vezati.
Darovi nas ne vežu ako nas ne dirnu.
Razgovor je trgovina, a kad razgovaramo, postanemo dijelom onoga s kime razgovaramo.
Mladić ostaje u skupini kada se oženi, a u njoj ostaje i njegova muževnost, njegovi budući potomci. Ali mlada žena odlazi kada se uda, a darovi koji se za nju daju svjedoče o činjenici da sva njezina prava i prava njezine obitelji prelaze na klan njezina muža.
Postoji jedna specifična situacija u kojoj se muška djeca daju kao dar, ili je bar postojala. Raniji opis 'obreda žrtvovanja prvih plodova' navijestio je da je u Starom zavjetu prirodni prirast – žita, teladi, janjadi i sl. – bio smatran božjim darom, a njegovi su se prvi plodovi kao posljedica toga žrtvovali kao uzvraćanje dara. Knjiga izlaska zabilježila je jasnu Jahvinu poruku o spolu tih plodova: 'Svako prvorođenče materinjega krila meni pripada: svako muško, svaki prvenac tvoga i sitnoga i krupnoga blaga'. Muški plodovi su Božji darovi ljudima, a ljudi prve od tih plodova moraju vratiti.
Stara je laž: Slatko je i časno za domovinu mrijeti. Jer kada država zamjeni boga-kralja, muškarac više ne peče u zemljanim pećima, nego se šalje u rovove. I iako nikakav obred darivanja ne prati novačenje (ni jedan narednik ne pita: Tko daje ovoga muškarca?), u našoj je mitologiji majka (ili supruga) ta koja daje muškarca u vojsku. Kada muškarac pogine boreći se za svoju državu, novine pišu da je 'majka dala sina', i ona je ta koja preko lijesa prima zastavu svoje zemlje.
Svrha tog dvostrukog zakona (opa da se ne kamatari onaj koji je u istoj zajednici-ili od istog roda, a stranac može, a opet Isusovo da smo svi braća to sve poništava), ujedno i zabrane i dopuštenja, jest da definira dvostruku situaciju bratstva koje posluje sa strancima. Hebreji su među sobom imali ustroj razmjene darova, ali također su imali i kontakte s narodima koji nisu bili dijelom tog kruga darivanja. U krugu darivanja dar se daje bez ugovora i dogovora o uzvraćanju. Pa ipak uzvraća se. Cirkulacija je uspostavljena i na nju se može računati. Unutar tog kruga darovi se moraju održati u pokretu i to je svrha tog zakona. Nitko ne bi smio tražiti kamatu na pozajmicu bratu, jer ona pretvara velikodušnost u tržišnu razmjenu. Ta zabrana ne znači da ne bi trebala postojati zarada ili rok naplate, nego da bogatstvo mora pripasti plemenu kao cjelini, a ne pojedincima.
Zbog toga zakon protiv naplaćivanja kamate na zajam nalaže da se svoje 'ja' podredi plemenu. To je 'siromaštvo' dara, po kojemu svaki čovjek svojom velikodušnošću postaje 'siromašan' kako bi zajednica mogla biti bogatom. Potrebita osoba ne gleda se kao da ima odijeljen i osoban problem. Njezinu potrebitost osjeća cijela skupina i svoje bogatstvo usmjerava prema potrebi i ispunjava je bez promišljanja i rasprave, baš kao što voda prvo ispunjava najniže udubine. Zakon zahtijeva da ni jednom članu zajednice ne bude više ili manje na raspolaganju nužne potrepštine.
Taj zakon gotovo da tvori definiciju – trgovina je način na koji poslujete sa strancima. Kada se taj zakon poštuje, kada se bogatstvo pretvara u privatni kapital unutar plemena, zakon kaže: Jahve Bog tvoj udijelit će ti blagoslov u svakom pothvatu tvoje ruke…
Dvostruki zakon je dobro funkcionirao dugo vremena. Međutim on je postao problemom tijekom stoljeća koja su uslijedila poslije Isusa jer njegovo je učenje da su svi ljudi braća poništilo dopuštenje da se računa kamata.
Seljački rat bio je isti onaj rat koji su američki Indijanci morali voditi protiv Europljana, rat protiv trženja dotada neotuđivom zajedničkom imovinom. Dok su prije ljudi mogli pecati u bilo kojem potoku i loviti u bilo kojoj šumi, sada su se pojavili pojedinci koji su tvrdili da su vlasnici tih posjeda. Temelji vlasništva zemlje su se promijenili. Srednjovjekovni je kmet bi prava suprotnost vlasniku imanja. Zemlja je posjedovala njega. Nije s slobodno mogao kretati od mjesta do mjesta, a ipak je imao neotuđivo pravo na komad zemlje za koju je bio vezan. Sada su ljudi tvrdili da posjeduju zemlju i nudili su je u zajam. Dok se kmet nije mogao maknuti sa svog komada zemlje, zakupca se moglo izbaciti ne samo zbog neplaćanja najma, nego i zbog veleposjednikova hira.
Eckhart: Znaj tada će Bog djelovati, prelit će se u tebe čim uvidi da si spreman… Kada uvidi da si spreman, prisiljen je djelovati, preliti se u tebe, baš kao što sunce grane kada je zrak vedar i čist i ne može se suzdržati. Doista, bio bi to velik propust u Božjem djelovanju, kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Ne treba ga se tražiti ovdje ili ondje, on nije dalje od vrata u tvoje srce. Ondje stoji i čeka, čeka onoga tko je spreman otvoriti ih i pustiti ga unutra… on će tobom tisuću puta više od onoga koliko ti žudiš za njim. Kada se srce otvori, on će ući.
Postoji sumnja da se dar neće vratiti, da sve neće dobro proći, da postoji takva oskudica u svijetu da će proždrijeti svaki dar koji se pojavi. Sumnja prekida kruženje darova.
Najvažniji dio umjetnikova rada nije toliko stvaranje koliko zazivanje muze.
Bio bi to velik propust u Božjem djelovanju kada bi uvidio da si prazan i jalov i kada ne bi u tebe usadio izvrsnost, niti te obdario milostivim darovima.
Osjećao sam vrlo snažno da ništa ne ovisi o mojoj volji, da sve što bih mogao postići u životu neće biti postignuto mojim trudom ,nego da će mi biti darovano.
Postoji istinsko odricanje, a to je ne biti u mogućnosti dati dar onome koga volite najviše od svega… Dar koji se usmjeri prema sebi, koji ne možete dati, postaje težak teret, katkad čak i neka vrsta otrova. To je kao da je tok života obustavljen.
Upravo talent koji se ne koristi ono je što se gubi ili atrofira, a darivanje jednog od naših djela siguran je način da se prizove sljedeće.
Obred prvih plodova utvrđuje jednostavno pravilo o plodnosti: Ne izrabljuj ono što je esencijalno. Kosti lososa, loj janjeta, simbol šumskog haua, svi se vraćaju svom izvoru i tim povratkom blagodati tih darova pošteđene su onoga što obično nazivamo eksploatacijom. Povratni dar tako postaje kompost koji osigurava plodnost izvora.
Mašta ima moć spojiti elemente našega iskustva u žive cjeline: ona je dar.
Dar se gubi zbog sebičnosti. Kada brojimo, mjerimo, procjenjujemo vrijednost ii tražimo uzrok stvari, izlazimo iz kruga darivanja, prestajemo biti 'dio cjeline' kruženja dara i umjesto toga postajemo jedan dio cjeline koji o drugome promišlja. Mi imamo moć oblikovanja dara koja je na neki način nesvjesna i koja stoga nije analitička i izraziva svijest.
U umejetnosti zaboravljamo na sebe. Čim glazbenica osjeti da je netko drugi prosuđuje, ona i sama počinje prosuđivati sebe. Umjesto da se služi darom, ona o njemu promišlja. Paučina.
Narod koji nema uporište će nestati. Baš kao što kruženje darova među plemenskim narodima pleme drži na životu, tako i umjetnost bilo kojeg naroda, ako je pravo utjelovljenje njihova duha, jamči život njegovih pripadnika.
Sva živa bića imaju jednaku vrijednost jednostavno zbog vrline svoga postojanja, bili oni predsjednici ili kukci što valjaju kuglice balege. Natjecanje i proračunavanje zbog kojega većina nas većinu vremena trpi (prema kojem je ovo ili ono dovoljno ili nedovoljno, ovaj ljubavnik, onaj ljubavnik, ovo vino, ono vino, onaj film, ove hlače – sve se to odbacuje u stranu, možete se opustiti.
Whitman u predogovru posvećenom Emersonu, napisao je 'Ja sam čovjek čija je vjera savršena'. Vjera ne propitkuje. Ili kako bismo to na pravi način prikazali, vjera je rezultat propitkivanja – ona ne predstavlja odgovore nego prestanak sumnjanja.
Doživljaj plutanja oceanom besmrtnog života umirio je moja pitanja.
Baš kao što se drvo nalazi u sjemenu, tako se sve naše boljke nalaze u tim pitanjima.
Onaj tko me drži za ruku, posve me je zadovoljio.
Entuzijast bi odgovorio da je razum taj koji nas dovodi do različitih zaključaka – da nas u duhovnim pitanjima mora voditi naše unutarnje svjetlo. Entuzijast čeka kako bi osjetio istinu.
Čini se da bogati osjećaju da bi ako osjetite kako se duh kreće fizičkim tijelom u nedjelju, bilo tim teže tržiti u ponedjeljak.
Whitmanove pjesme su kao vrsta pluća koja udišu i izdišu svijet. Gotovo sve u pjesmi nalikuje na disanje, utjelovljeno davanje i primanje, kroz koje tijelo filtrira svijet.
Da se bilo koji dio disanja prekine, on bi prestao postojati. I tko god za osminu milje prođe bez suosjećanja ide pokrovom umotan na vlastiti pogreb. Ljudsko biće je davanje i primanje suosjećanja i ponosa.
I prvi predmet koji opazi, taj predmet on postane…
Rani jorgovani postadoše dio tog djeteta, i trava i bijeli i crveni ladoleža, i bijela i crvena djetelina i pjesma muholovke…
I vodene biljke s dražesnom ravnom glavicom, svi dio njega postadoše.
Volovi… što vaš pogled izražava?
Čini mi se više od cijelog štiva što u životu pročitah.
Identitet se stvara i rastvara unutar njegova 'ja'.
Akušer je babica ili ginekolog, stoga su ta 'vrata' i ulaz u grob i izlaz iz utrobe.
Pod ponosom Whitman ne podrazumijeva umišljenost, nego nešto što je sličnije samopouzdanju.
Ponos nije suprotan suosjećanju, ali selektivan je. Odbaci ono što ti vrijeđa dušu.
Nekim stvarima ne treba dopustiti prodiranje u srž njegova bića.
Izgovorena tuga – ili očaj, ili čežnje, otkriva oblik gubitka. Govorom održavamo na životu duh onoga što nemamo. Preživljavamo, duhovno, izgovarajući imena mrtvih i nazive onoga što nam treba, ali što ne možemo naći.
Ono što ne izgovorimo, izgubit ćemo.
Od onoga što je duša ponudila pjesnik stvara djelo.
Umjetnik stvara dušu, darivanjem je čini stvarnom. Kao što Rimljanin prinosi žrtvu geniusu za svoj rođendan kako bi napredovao i postao slobodan duh, kao što smo to pojasnili opisom niza razmjena, svrha darovanja je duhovni porast vrijednosti i konačno ostvarenje duše.
Duh koji se nikad nije izrazio ne može opstati.
Seoski se lijenčina javlja kad god volja za radom poždere nužno vrijeme za odmor, kad god farmeri na Srednjem Zapadu počnu orati noću ili rušiti šumarke oko svojih kuća kako bi posadili soju sve do prozora.
Seoski lijenčina sakuplja bogatstvo koje može ponijeti sa sobom i nakon smrti svojega tijela.
Biti na mjestu gdje se djeca rađaju, ili gdje muškarci umiru, ili pate na samrti znači biti u blizini vrtloga života.
Osobito smrt usmjeruje prema životu i daje mu dublje značenje. Suočeni sa smrću možemo odijeliti ono što je važno od onoga što je nevažno.
Ljubav potkopava identitet. Ego jednoga svojevoljno je ranjen u ljubavi, lomi se kako bi primio onoga koga voli.
Drveće kao ni životinje, ne jadikuje o izgubljenoj ljubavi niti neispunjenim željama.
Slike bogova, napisao je Ezra Pound, ne potiču dušu na kontemplaciju i čuvaju tradiciju nedjeljive svjetlosti.
Civilizacija nastaje i održava se samo kad se te dvije sile, rast i red, nađu u stanju ravnoteže.
Neka znanja ne mogu preživjeti apstraktni oblik i umjetnost nam služi kako bismo sačuvali ta znanja. Tekuća svjetlost, plodnost prirode, osjećaj uspona duše – samo mašta može uobličiti naše razumijevanje tih stvari, a mašta se izražava u slikama.
Princip dobra sastoji se od uspostavljanja reda unutar sebe samoga. Ovaj harmonični red širi se, gotovo zarazno, bez posebnog truda. Princip zla sastoji se od upletanja u tuđe živote.
Bez eleuzinske energije civilizacije nikad ne bi nastajale, a bez konfucijanskog reda raspale bi se.
Za Pounda je konfucijanski red povezan s dvjema stvarima: snagom volje i dugotrajnošću. Volja djeluje kao sila reda, a dugotrajnost je posljedica njezina djelovanja.
Baš kao što čovjek nekad ne može izraziti ono što želi reći, tako i mašta zamuckuje na putu do jasnog oblikovanja svojih osjećaja. Volja ima moć da taj materijal odnese nazad mašti i zadrži ga tamo dok ga se ponovno oblikuje. Volja ne stvara klice slike nekog djela, niti djelu pridaje oblik, ali daje energiju i usmjerenu pažnju koju dijalog s maštom zahtjeva.
Predgovor knjizi Vlati trave:
Ovako ćete učiniti: volite zemlju, sunce i životinje, prezirite bogatstva, dajte milodare svakom tko iz zatraži, zauzmite se za glupe i lude… ne svađajte se zbog Boga, imajte strpljenja i popuštajte ludima…slobodno razgovarajte s neobrazovanim ljudima, i s mladima, i s majkama obitelji… odbacite što god vrijeđa vašu dušu i vaše tijelo će postati sjajnom pjesmom i tečno govoriti ne samo vlastiti riječima, već tihim boricama na svojim usnama i licu, trepavicama vaših očiju i svakim pokretom i dijelom vašega tijela…
Hemingway o Poundu:
Imamo Pounda, koji je…posvetio, recimo, petinu svojeg vremena poeziji. Ostatak vremena posvetio je napretku, umjetničkom i materijalnom, svojih prijatelja. Brani ih kad su napadnuti, dovodi ih u časopise i izvodi iz zatvora. Posuđuje im novac. Prodaje njihove slike. Organizira koncerte za njih. Piše članke o njima. Upoznaje ih s bogatim ženama. Nagovara izdavače da objave njihove knjige. Sjedi cijele noći uz njih kad oni tvrde da umiru i svjedoči u njihovim oporukama. Pokriva njihove bolničke račune i odgovara ih od samoubojstva.
Čarobnjaci, klaunovi, muškarci i žene s nadljudskim moćima privlačni su djeci djelomično i zato što djeca nemaju nikakvu moć i žele se osloboditi tog tereta pomoću mašte, a dijelom i zato što su nadljudi dio bajki i mitova.
Outsider se uvijek koristi kao katalizator koji će potaknuti nacionalizam, a kada su vremena teška, također će uvijek biti njegovom žrtvom.
Post je objavljen 02.06.2015. u 15:21 sati.