Manuel Castells
Izdavač: Golden marketing 2003.
Ovo ipak jest vrijeme promjena, bez obzira na to kako to vrijeme mjerili. U posljednjoj četvrtini dvadesetoga stoljeća tehnološka revolucija koja se vrti oko informacija promijenila je naš način razmišljanja, proizvodnje, potrošnje, trgovine, upravljanja, komuniciranja, života i smrti, te vođenja ljubavi i rata. Diljem planeta razvilo se dinamično gospodarstvo koje umrežuje ljude i aktivnosti sa svih strana svijeta, dok su oni ljudi i područja koja su proglašeni nezanimljivima iz perspektive dominantnih interesa jednostavno isključeni iz mreže moći i bogatstva. Kultura stvarne virtualnosti, stvorena oko audiovizualnog univerzuma koji postaje sve više i više interaktivan, počela je mentalnu reprezentaciju i komunikaciju pomoću integracije raznolikosti kultura u elektroničkom hipertekstu. Prostor i vrijeme, ti materijalni oslonci ljudskog iskustva, promijenjeni su dominacijom prostora tokova na prostorom mjesta i bezvremenskoga vremena nad mehaničkim satom industrijskog doba. Izrazi društvenog otpora logici informatizacije i globalizacije grade se oko primarnih identiteta, stvarajući obrambene zajednice u ime Boga, mjesnosti, eniciteta ili obitelji. Istodobno dolaze u pitanje tako temeljne društvene institucije kakve su patrijarhat i nacija-država zbog kombiniranog pritiska globalizacije bogatstva i informacije te lokalizacije identiteta i legitimnosti.
Na rubovima globalnoga kapitalizma pojavio se jedan nov kolektivni akter koji će vjerojatno mijenjati pravila ekonomskih i političkih institucija, a to je globalni kriminal. Iskorištavajući situacije svjetskog nereda nakon raspada sovjetskoga carstva, manipulirajući narodima i teritorijima isključenima iz službenih gospodarstava i služeći se instrumentima globalnog umrežavanja, kriminalne aktivnosti bujaju diljem svijeta i povezuju se tvoreći novo globalno kriminalno gospodarstvo koje prodire na financijska tržišta, u trgovinu, poslovne aktivnosti i političke sustave u svim društvima. Ta iščašena veza znakovita je za informatizirani, globalni kapitalizam.
Suočene s vrtlogom globalizacije i potresima u kulturnim i geopolitičkim temeljima svijeta kakav smo poznavali, europske su se zemlje, ne bez problema spojile u ujedinjenu Europu koja simbolično prelazi na zajedničku valutu, a s time i zajedničko gospodarstvo na prijelazu u sljedeće tisućljeće. No kulturne i političke dimenzije koje su osnovni uvjet ujedinjenja Europe konačno ovisiti, kao i u slučaju drugih dijelova svijeta, o rješavanju povijesnih zagonetki koje je postavio prijelaz k informacionalizmu i prijelaz iz nacije-države u novu interakciju između nacija i države, u obliku umrežene države.
Shvaćajući kako je važno osigurati prijelaz sustava na višu razinu proizvodnih snaga i tehnoloških kapaciteta, reformisti predvođeni Gorbačovom riskirali su pozvavši društvo da svlada otpor vladajuće nomenklature promjena. Glasnost (otvorenost) je na čelu perestrojke zamijenila uskorenie –ekonomsko ubrzanje. A povijest je pokazala da se kada se nađe na otvorenom političkom prostoru, rusko društvo odbija ukalupiti u gotove državne oblike, vjerojatno zbog dugogodišnje represije, živi svojim vlastitim političkim životom, postaje nepredvidljivim i ne može se kontrolirati.
U korijenu krize koja je pokrenula perestrojku i potaknula nacionalizam ležala je nesposobnost sovjetskog etatizma da osigura prijelaz prema novoj informacijskog paradigmi, usporedno s procesom koji se odigravao u ostatku svijeta.
Sovjetski je komunizam kao i svi ostali komunistički sustavi, bio izgrađen da bi osigurao potpunu kontrolu stranke nad državom i države nad društvom preko dviju poluga – centralno-planske ekonomije i marksističko-lenjinističke ideologije pojačane strogo kontroliranim kulturnim aparatom. Upravo se taj specifični sustav, a ne država općenito, pokazao nesposobnim za plovidbu olujnim vodama povijesnog prijelaza od industrijalizma k informacionalizmu.
Što bi se dogodilo sovjetskoj moći utemeljenoj na računalnim kapacitetima, da su njihovi istraživači propustili neki novi odlučujući razvoj, da je njihov tehnološki put opasno krenuo drugim neispitanim smjerom od onoga kojim je išao zapad? Zar ne bi bilo prekasno mijenjati smjer da je SAD jednog dana shvatio kako Sovjetski Savez nema pravu računalnu sposobnost da se učinkovito obrani? Tako se sovjetsko vodstvo (vjerojatno pod utjecajem informacija KGB-a) odlučio za konzervativan, siguran pristup: dajte nam iste strojeve kao što imaju 'oni', čak ako nam bude trebalo malo više vremena da ponovno proizvedemo 'njihova' računala. Konačno, da bi se Armagedon aktivirao, tehnološki jaz od nekoliko godina u elektronici zbilja ne bi bio relevantan – sve dok bi radila. Tako su važniji vojni interesi sovjetske države doveli do paradoksalne situacije u kojoj je Sovjetski Savez bio tehnološki ovisan o SAD-u u presudnom području informacijske tehnologije.
Pisaći strojevi bili su rijetkost, a bili su i strogo nadgledani. Za pristup stroju za fotokopiranje bila je potrebna sigurnosna dozvola koja se sastojala od dva autorizirana potpisa za ruski tekst i tri autorizirana potpisa za neruski tekst. Korištenje međugradskih telefonskih linija i teleksa kontroliralo se posebnim procedurama unutar svake organizacije. A sama ideja 'osobnog računala' bila je objektivno subverzivna za sovjetsku birokraciju, uključujući i znanstvenu birokraciju.
Kraj hladnog rata ostat će u povijest zapamćen kao Gorbačovljev globalni doprinos čovječanstvu.
Odricanje od kontrole na istočnom Europom bio je Gorbačovljev majstorski potez koji je omogućio razoružavanje i pravu miroljubivu koegzistenciju sa Zapadom. Oba su procesa bila prijeko potrebna za rješavanje problema sovjetske privrede i za njezino povezivanje s svjetskom ekonomijom, što je bio Gorbačovljev konačni cilj.
Dok je za većinu sovjetskog pučanstva bio posljednji komunistički šef države, a za komunističku manjinu izdajica koji je uništio Lenjinovu baštinu, Gorbačov će u povijesti ostati zapamćen kao junak koji je razaranjem sovjetskog carstva promijenio svijet, iako je to učinio ne znajući ne htijući.
Dok je većina ljudi iskreno vjerovala u zajedničko prevladavanje teškoća i uzajamno pomaganje da bi izgradili bolje društvo, postupno su otkrili i konačno shvatili da su njihovo povjerenje sustavno zloupotrebljavali pripadnici kaste ciničnih birokrata. Kad je istina otkrivena, moralni ožiljci koje su zadobili građani Sovjetskog Saveza još će se dugo osjećati: to je osjećaj promašenog života i degradiranje ljudskih vrijednosti koje su srž svakodnevnih odnosa.
Sve utopije, ako se pokušaju ozbiljno provesti, vode u teror.
1998. nekretnine troje najbogatijih ljudi na svijetu bile su veće od zajedničkog BNP-a 48 najnerazvijenijih zemalja, u kojima živi 600 milijuna ljudi.
Uzmemo li kao granicu krajnjeg siromaštva potrošnju koja odgovara jednom američkom dolaru na dan, sredinom devedesetih je 1,3 milijarde ljudi, što čini 33% stanovništva zemalja u razvoju, živjelo u bijedi.
Sredinom 1990-ih bilo je nepismeno oko 840 milijardi ljudi, više od 1,2 milijarde nisu imale pitku vodu, 800 milijuna nije imalo zdravstvenu zaštitu i više od 800 milijuna je gladovalo.
Iz krize se može izaći u godinu dana, ali realno za rast plaća potrebno je 4 godine, a rast zapošljavanja 5 godina.
Tako je uspon informatiziranoga, globalnog kapitalizma zaista označen istodobno ekonomskim razvojem i nerazvojem, društvenim uključenjem i društvenim isključenjem, u procesu koji se vrlo grubo ogleda u komparativnoj statistici.
U osamdesetima je bilo mnogo stranih kredita (većina ih je dolazila od država i međunarodnih institucija, ili preko njih), da bi se spasile afričke ekonomije u raspadu. Kao rezultat toga Afrika je postala najzaduženije područje na svijetu.
Afrika je postala odlagalište za goleme količine opreme iz donacija koja je zastarjela zbog brze tehnološke revolucije.
Teret duga i programa strukturalne prilagodbe kao nametnutih uvjeta a zajmove međunarodnih organizacija u osamdesetima rastrojio je ekonomije, osiromašio društvo i destabilizirao države.
Ako se nedaće Afrike budu zanemarivale ili podcjenjivale, ona će vjerojatno ostati zarobljena u okvirima svojih zemljopisnih granica. To će biti prijetnja ljudskom rodu i našem osjećaju za ljudskost. Globalni apartheid je cinikova iluzija u informacijskom dobu.
Afrika ima najveći broj djece koja rade – oko 40% djece od 5-14 godina.
U nekim slučajevima dječji rad ima i jezive konotacije. Tako se 1996 u Kabulu, pogođenom siromaštvom nakon građanskog rata, mnogo djece za dobrobit svojih obitelji bavilo profitabilnom krađom i krijumčarenjem ljudskih kostiju. Nabavili bi kosti iz grobnica, miješali ih s kostima pasa, krava i konja da prikriju njihovo podrijetlo i prodavali ih posrednicima koji su ih slali u Pakistan, gdje se koriste za proizvodnju ulja za kuhanje, sapuna, hrane za piliće i gumbe. Dijete je u tom poslu moglo zaraditi 12 dolara na mjesec – tri puta više nego državni službenih u Afganistanu koji je bio pod vlašću Talibana.
Postoji nešto drugo u narušenoj kulturi naših društava što pomaže, pa čak i racionalizira, uništavanje dječjih života. To je stav da nema budućnosti, niti korijena, samo sadašnjost. A sadašnjost se sastoji od trenutaka, od pojedinih trenutaka. Prema tome, život se mora živjeti kao da je svaki trenutak posljednji, bez ikakve druge reference osim eksplozivnog ispunjenja individualizirane hiperpotrošnje. Taj stalni, neustrašivi izazov da se život istražuje izvan sadašnje napuštenosti, održava jadnu djecu na životu – barem za neko vrijeme, dok se ne suoče s konačnim uništenjem.
Individualizacija rada prepušta radnike samima sebi – da svaki za sebe pregovara o svojoj sudbini prema stalno promjenjivim tržišnim silama. Kriza nacije-države i institucija građanskog društva sagrađenih oko nje tijekom industrijskog doba podriva institucionalni kapacitet za ispravljanje društvenih nejednakosti koje donosi nesputana tržišna logika. Na granici, kao što je to u nekim afričkim i latinsko-američkim državama, lišena reprezentativnosti, država postaje grabežljivac vlastitog naroda. Nove informacijske tehnologije poslužuju taj globalni vihor akumulacije bogatstva i širenja siromaštva.
No ima nešto više od nejednakosti i siromaštva u tom procesu društvenog restrukturiranja. Postoji također i isključenje ljudi i područja koji se, iz perspektive dominantnih interesa u globalnom informatiziranom kapitalizmu, sele na poziciju strukturalne irelevantnosti. Taj rasprostranjeni, raznoliki proces društvenog isključenja vodi onomu što nazivam, uzimajući si slobodu korištenja kozmičke metafore, crnom rupom informatiziranoga kapitalizma. To su područja društva iz kojih, statistički govoreći, nema bijega od boli i destrukcije nametnute ljudskom rodu za one koji, na ovaj ili onaj način, ulaze u te društvene krajolike. Takvo će biti stanje ako se zakoni koji vladaju univerzumom informatiziranog kapitalizma ne primijene, budući da, za razliku od svemirskih sila, svrhovito ljudsko djelovanje može promijeniti pravila društvene strukture – uključujući i ona koja potiču društveno isključenje.
Te crne rupe koncentriraju svu destruktivnu energiju koja utječe na čovječanstvo iz mnogobrojnih izvora. Kako ljudi i mjesta ulaze u te crne rupe manje je važno od onoga što se događa kasnije, a to je reprodukcija društvenog isključenja i nanošenje dodatnih rana onima koji su već isključeni.
Kriminalne organizacije drže mnoge imigrante u ropstvu još dugo vremena pa oni vraćaju dug uz visoke kamate. Tu su izloženi prevarama, zlostavljanju i nasilju, sve do ubojstva. K tome, prijetnja od mnogo većeg broja imigranata nego što je zakonski predviđeno izaziva ksenofobičnu reakciju domicilnog stanovništva, što iskorištavaju demagoški političari pa se na taj način u većini zemalja razara kulturna tolerantnost i osjećaj solidarnosti.
Za ilustraciju konačne dobiti u industriji kokaina, procjenjuje se kako su troškovi proizvodnje u Kolumbiji za kilogram kokaina 1991. iznosili 750 američkih dolara, njegova izvozna cijena iz Kolumbije bila je oko 2000 dolara, cijena na veliko za isti kilogram u Miamiju iznosila je 15.000 dolara, a na ulicama gradova gdje se prodaje na grame, nakon što se povoljno pomiješa s drugim sastojcima, ta vrijednost može doseći 135.000 dolara.
Od Rusije do Kolumbije promatrači ističu kako su mladi ljudi opčinjeni mafijašima. U svijetu izopćenih, usred krize političkog legitimiteta, granice između prosvjeda, brzog zadovoljenja potreba, avanture i kriminala postaju sve nejasnije. Možda je Garcia Marquez bolje od ikoga drugog, uhvatio tu 'kulturu kratkog intenzivnog življenja' mladih ubojica u svijetu organiziranog kriminala. Za njih nema nade u društvo, sve je trulo, a osobito politika i političari. Sam život nema smisla, a njihov vlastiti život nema budućnosti. Oni znaju da će uskoro umrijeti. I tako su važni samo trenuci, brza potrošnja, dobra odjeća, dobar život. Važno je biti u pokretu, osjetiti užitak kad gledaš strah u očima drugih, kad s pištoljem u ruci osjećaš da si moćan. Postoji samo jedna vrhunska vrijednosti: njihova obitelj, osobito majka za koju bi sve učinili. Mladi kriminalci uhvaćeni su između oduševljenja životom i spoznaje svojih granica. Stoga sažimaju život u nekoliko trenutaka da bi osjetili puninu života i potom nestali. U tim kratkim trenucima postojanja kršenje pravila i osjećaj moći nadomjestak su za monotonost duljega ali bijednoga života. Istim vrijednostima teže i mnogi drugi mladi ljudi, samo što je to u njih manje ekstremno.
Godine 1950 Azija je sudjelovala u svjetskom dohotku s tek 19% dok je 1996 godine njezin udio dostigao 33%. u rasponu od otprilike tri desetljeća azijsko-pacifička regija postala je glavno središte akumulacije kapitala na planetu, najveći proizvođač industrijskih proizvoda, najkonkurentnije područje za trgovinu, jedan od dvaju vodećih centara za inovacije i proizvodnju u informacijsku tehnologiju, te tržište s najbržim rastom.
Japanski biznis i vlada oko 1960. godine utemeljili su novi sustav politike rada i odnosa u industriji. Taj je sustav imao četiri glavna obilježja. Prvo se obilježje odnosilo na obvezu kompanija da osiguraju dugoročnu zaposlenost radnicima neophodnim za proizvodnju u velikim poduzećima, bilo u tom istom ili nekom drugom, zauzvrat japanski su se radnici također obvezali da će ostati raditi u istom poduzeću tijekom cijeloga radnog vijeka. Drugo je obilježje bilo sustav napredovanja prema godinama službe, čime je uklonjeno diskrecijsko pravo menadžmenta da nagradi ili kazni radnike i tako ih podijeli temeljem individualnog rivalstva, takav sustav prema godinama staža učinio je obrazac prema kojemu se odvijao život radnika predvidljivim. Treće obilježje bilo je kooperativni sustav prakse rada, uključujući i nisku organizacijsku hijerarhiju u poslovima nadgledanja u tvornicama i uredima, formiranje radnih timova i odjela za nadzor kvalitete, kao i rasprostranjeno korištenje inicijative radnika radi poboljšanja učinkovitosti i kvalitete proizvodnog procesa. Četvrti je faktor bila organizacija radničkih sindikata na razini poduzeća čime su se interesi sindikalnih vođa i članova sindikata identificirali s interesima poduzeća.
Europski identitet ne postoji. Ali on bi se moga izgraditi i to ne u suprotnosti s nacionalnim, regionalnim i lokalnim identitetima već kao njihova nadopuna.
To znači da se jedva spuštamo u život da stižemo novorođeni,
Nemojmo si puniti usta s toliko nesigurnih imena, s toliko tužnih etiketa,
S toliko zvonkih slova, s toliko tvoga i toliko moga, s toliko potpisa na papiru.
Naumio sam pobrkati stvari, ujediniti ih, učiniti ih novorođenima,
Ispremetati ih, razgolititi ih, sve dok svjetlost svijeta ne zadobije jedinstvo oceana,
Velikodušnu cjelovitost, prštavi miomiris. Pablo Neruda 'Previše imena'
Novi svijet zadobiva svoj oblik na ovom prijelazu tisućljeća. Nastao je krajem 1960-ih u sredinom 1970-ih godina iz tri neovisna procesa koja su se, u povijesnom smislu, slučajno vremenski podudarila. To su bili: informacijska revolucija, ekonomska kriza kapitalizma i etatizma i njihovo restrukturiranje, procvat kulturnih društvenih pokreta kao što su slobodarski pokret, pokret za ljudska prava, feminizam i ekološki pokret. U interakciji tih procesa i reakcija što su ih pobudili nastala je nova dominantna društvena struktura, umreženo društvo, i nova ekonomija, informatizirana globalna ekonomija, te nova kultura, kultura stvarne virtualnosti. Logika usađena u tu ekonomiju, to društvo i tu kulturu, temelje je društvenog djelovanja i institucija diljem međuzavisna svijeta.
Kako politika postaje kazalište, a političke institucije više agencije za pregovaranje nego izvori moći, građani diljem svijeta zauzimaju obrambeni stav te glasuju da bi spriječili štetu što je država može nanijeti, a ne zato što imaju u nju povjerenja. U stanovitom smislu, politički sustav je lišen moći, iako ne i utjecaja.
Post je objavljen 02.06.2015. u 15:04 sati.