Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/procitano

Marketing

Inteligencija u prirodi


Jeremy Narby
Izdavač: VBZ 2012.

Više nije moguće ostvariti kontakt sa duhovima životinja, priroda je postala već prilično kontaminirana i uništena. Tako da su duhovi životinja morali prestati postojati na ovom mjestu. Sada duhovi životinja, šume, zemlje, odlaze na druga nepoznata mjesta. Mi ne znamo kamo idu, ali oni jednostavno nestanu iz nekog mjesta, kao da su ga napustili, i ono više nije nastanjeno duhovima.
U kršćanskom svijetu smatra se da ljudi imaju duše. Upravo je tako i s drvetom. Ono je materijalno, a ima i dušu ili duh koji ti se može predstaviti u tvojim snovima u obliku osobe.
Sve do nedavno racionalni promatrači odbacivali su kao 'djetinjaste metafore' animistička uvjerenja urođeničkih naroda o ljudskom srodstvu s prirodom. No sada znanost pokazuje da je naše srodstvo s drugim vrstama prava istina. Svako živo biće, uključujući i najsitniju bakteriju, sastoji se od bjelančevina izgrađenih prema instrukcijama upisanim u molekulama DNK i RNK. Nasljeđivanje među vrstama toliko je obimno da 99 posto mišjih gena nalazimo kod čovjeka. Svi smo mi hibridna bića, posljedica nebrojenih transformacija. Transformeri, sve do jednoga.
Mravinjak može doseći veličinu ljudskog dnevnog boravka i udomiti do osam milijuna mrava. Gljivice su mravima glavna hrana i oni je uzgajaju kao monokulturu. Zbog toga su njihove podzemne farme izložene na milost i nemilost parazitima i štetočinama. Poseban parazit je razorna vrsta plijesni koju nalazimo samo u mravljim nasadima gljivica. Listojedi ne samo da plijeve, gnoje i podrezuju svoje usjeve gljivica, oni također stalno drže pod kontrolom parazitske plijesni. Kako bi to mogli, a što su znanstvenici nedavno otkrili, mravi koriste bakterije Streptomyces koje prenose na specijaliziranim dijelovima svojih tijela. Upravo ta bakterija izvor je polovine antibiotika koji se koriste u medicini. Pokazuje se da mravi koriste antibiotike na svojim gljivičnim usjevima već milijunima godina, a da pritom nisu razvili patogenu otpornost koja predstavlja pravu napast u ljudskoj uporabi antibiotika. Kako bi sve to mogli bez nekog oblika inteligencije.
Fosilni tragovi ukazuju na to da se anatomski moderni ljudi, ili Homo sapiens sapiens, pojavljuju u Africi tek oko stotinu i pedeset tisuća godina unatrag. To predstavlja otprilike sedam tisuća bioloških generacija, te pokazuje da smo mi veoma mlada vrsta. Riječ sapiens na latinskom znači 'pametan'. Još nije utvrđeno odgovara li ta oznaka ljudima.
Ljudi imaju izuzetno velik mozak u usporedbi s ostatkom njihova tijela. Nađa djeca dolaze na svijet s toliko teškom glavom da im se tijelo mora mjesecima razvijati kako bi uopće mogli sjesti. Glava im je toliko velika da naša vrsta ima daleko veću stopu smrtnosti majki prilikom poroda. A mladi ljudi zahtijevaju duge godine brige, odgoja i ljubavi kako bi njihov mozak dosegnuo puni potencijal. Ljudi također imaju daleko najdulje razdoblje djetinjstva i adolescencije, i ljudski roditelji imaju poriv da skrbe o svojoj djeci znatno dulje nego roditelji koji su pripadnici bilo koje druge vrste.
Velik broj neurona, u odnosu na veličinu tijela, očito je povezan s povećanom inteligencijom, kao što pokazuju hobotnice i ljudi. Ako se inteligencija definira kao sposobnost procjenjivanja svijeta i donošenja ispravnih odluka, postoji određena dvojba oko toga jesu li ljudi baš toliko pametni koliko neki rado misle da jesu. Naša aktualna tendencija pokazuje da još nismo ovladali vlastitim ponašanjem grabežljivca. Istina, naša je vrsta veoma mlada. Za usporedbu, hobotnice su ovdje već nekoliko stotina milijuna godina, što im je dalo vremena da izbruse svoje vještine. U usporedbi s njima, mi smo tek na početku.
Koristeći se genskom manipulacijom, znanstvenici su u biljku duhana ubacili protein do kojeg biljka zasvijetli kad se podigne razina kalcija u stanicama. Nagađali su da je promjena u koncentraciji kalcija u stanici glavni način putem kojega biljke percipiraju izvanjske događaje. Zapanjili su se otkrivši da biljka duhana smjesta reagira na dodir. Iako se nije smatralo da je duhan osjetljiv na dodir, jedan blagi dodir bio je dovoljan da modificirana biljka zasvijetli svjetlom stvorenim podizanjem razine kalcija unutar njenih stanica. Trewavas je bio zbunjen brzinom reakcije: Toliko je brza da je jedva uspijemo izmjeriti. Ako nastavite dodirivati biljku, ona uspori svoj rast i postane deblja.
Trewavas je znao da i ljudski neuroni također koriste interno podizanje kalcija kad prenose informacije. Nakon što je vidio kojom brzinom biljka reagira na dodir, počeo je razmišljati o inteligenciji. Biljke možda nemaju neurone, ali njihove stanice koriste sličan signalni sustav, rekao je sam sebi, pa onda možda imaju i sposobnost procjenjivanja i odlučivanja.
Ideje vam ne dolaze pukim čitanjem. Morate se zaputiti, leći, sjesti, šetati, i pustiti da vam se stvari premeću po mislima. A posebno uživam u nastojanju da neki problem riješim u vlastitome umu. Ima li tu nešto što mogu međusobno povezati? Otkrio sam kako samo nakon dugih razdoblja u kojima ne radite ništa, već samo razmišljate, najednom u svijesti počnu iskrsavati činjenice.
Trewavas sada na lov iz užitka gleda kao na nedostatak poštovanja prema životu.
Mi ljudi orijentiramo se prema drugačijim vremenskim skalama nego biljke. Ne vidimo da se one uopće miču, pa zbog toga zaključimo da su glupe. Ali to je netočna pretpostavka uzrokovana našom vlastitom životinjskom prirodom. Ne vidimo da se miču jer mi djelujemo u sekundama, radije nego u rasponima od nekoliko tjedana i mjeseci.
Nema jasne granice između nas i strojeva. Neke stvari leptiri vide bolje od nas, iako im je mozak tek flekica veličine dva milimetra. Taj majušni mozak čak može njihovo tumačenje boja prilagoditi različitom svjetlu. Leptiri su transformeri jer u kukuljici prolaze metamorfozu iz crva u krilatog kukca. Ljudi u Japanu su transformeri, koje vulkani i povijest tjeraju na inovaciju i vlastitu obnovu. Šamani su transformeri, jer se mijenjaju u životinje u svojim mislima. Svako živo biće je transformer, rezultat duge serije transformacija tijekom evolucije, koja i dalje traje. Svaka živa stanica doslovno je transformer, jer transformira naboje između vanjskog i unutarnjeg dijela svoje membrane. Život sam je transformer, on se mijenja, razvija i morfira, preuzimajući toliko utjelovljenih oblika koliko mu je uopće moguće.
Priroda komunicira znakovima, a mnogi od njih izmiču našim očima.
Čak i bakterije komuniciraju. Pokazalo se da sve vrste bakterija prenose informacije jedne drugima na 'bakterijskom esperantu' koji koriste kako bi surađivale. Na primjer, svakog jutra kad se probudite, vaše zube prekriva nekih šest stotina vrsta bakterija, koje na njima stvaraju bio-film tako što se svaki put pozicioniraju u potpuno identičnom poretku.
Kako bi to mogle, nagađaju istraživači, moraju biti u stanju razlikovati sebe od drugih. Bakterije za komunikaciju radije koriste kemikalije nego riječi, ali to ih ne sprečava da djeluju učinkovito. Neke bakterije međusobno komuniciraju kako bi odredile koliko su brojne, a kreću u napad tek onda kad formiraju skupinu dovoljno veliku da napadne imunosni sustav domaćina. Vole zbiti redove prije nego što napadnu žrtvu.
Neke bakterije su osobito vješte. Kad bakterija salmonele prvi put pristupi domaćinskoj stanici, ona proizvede bar deset bjelančevina, od kojih neke završe u domaćinskoj stanici, gdje pokrenu lančanu reakciju. Jedna od tih bjelančevina spoji se na ključne bjelančevine-regulatore oblika domaćinske stanice. Zbog toga se membrana domaćinske stanice počne nabirati i grčiti, pri čemu uvuče svaku salmonelu koja joj se nađe u neposrednoj blizini. Druga bjelančevina iz salmonele isključuje pak iste te bjelančevine-regulatore. Bakterija salmonele upada u stanice poput lopova s ključevima. Vrlo je drska, a može i ubiti.
Umjesto da slijepo gazimo po čitavom planetu, možemo vidjeti da čudesne moći života postoje u svakom njegovu stanovniku.
Uopće nema sumnje u pogledu krivnje ljudske vrste. Uzmite samo Magadaskar, gdje je najmanje 17 vrsta lemura, kao i iznimna vrsta slonovskih ptica (od kojih je najveća težila oko 450 kg) bila mrtva već nekoliko stoljeća od prve ljudske kolonizacije otoka, oko 500. godine poslije Krista. To je bio proces koji su Polinežani ponavljali diljem Pacifika, a najspektakularniji od svih primjera dogodio se prije jedva 600 godina na Novom Zelandu, gdje su se naselili prvi Mauri i izjeli svih dvanaest vrsta gigantske ptice Moa (najveća je težila četvrtinu tone). Na Havajima, danas znamo da je tamo postojalo oko stotinu vrsta jedinstvenih havajskih ptica, od kojih su mnoge bile velike i nisu bile letačice. A onda, otprilike 300 godina poslije Krista stigli su veliki sisavci zvani ljudima. U vrlo kratkom vremenu ne manje od polovine havajskih ptica je izumrlo. Trebalo je nešto malo više vremena da bi se s lica zemlje izbrisali australski veliki sisavci. Ipak je ubrzo nakon dolaska prvih ljudi u Australiju, vjerojatno prije oko 60.000 godina, nestao čitav soj velikih zvijeri – nosorozi, tobolčari, gigantski diptrodoni, padavci, lavovi tobolčari, pet vrsta gigantskih vombata, sedam vrsta kratkoglavih klokana, osam vrsta giganstkih klokana, ptice trkačice od 200 kilograma. Čak i one klokantske vrste koje su opstale dramatično su se smanjile, što je klasični evolucijski odgovor na izloženost teškoj grabežljivosti.
Ingram opisuje eksperiment s MRI uređajima i ljudima koji su bili upitani da prepoznaju predmete: Moždana aktivnost porasla bi u trenutku prepoznavanja predmeta, i očekivano, porasla bi ranije u slučaju predmeta koji se nedavno već viđeni. Ali ono što je čudno jest to da je, kako se čini, ljudski mozak znao da je objekt već viđen prije no što bi sam čovjek toga postao svjestan. MRI je snimio povišenu moždanu aktivnost kao odgovor na poznati predmet prije no što bi osoba zapravo rekla prepoznajem taj predmet, to je kompjuterski miš. Ovaj eksperiment pokazuje kako se u našim mozgovima zbiva mnogo toga čega nismo svjesni. Također potvrđuje ono što su drugi znanstvenici tvrdili u drugačijem kontekstu: da je svijest na neki način odgođena snimka našeg živčanog sustava. Mi nismo svjesni onog što se upravo događa u našim mozgovima, nego samo onog što se upravo dogodilo, a ni toga nismo svjesni u baš velikoj mjeri. Eegleman i Sejnowski izmjerili su da se radi o odgodi od 80 milisekundi.
Super bakterije koje su rezistentne na antibiotike postaju golem problem u bolnicama čitavog svijeta. I ako su britanski istraživači u pravu, jedan od razloga za to je taj što ti mali vragovi mogu slati poruke zrakom, govoreći drugim bakterijama da uključe svoje gene za rezistenciju. Do danas, ti zračni signali nisu identificirani.
Bakterije za koje se dugo smatralo kako djeluju usamljenički, imaju isti komunikacijski sustav koji im omogućuje da odrede koliko ih ima. Sustav je nazvan 'osjećajem broja prisutnih' jer dopušta bakterijama da odrede ima li ih dovoljno na okupu kako bi prionule na posao. Bakterije su, pokazalo se, poput onih nasilnika koje se neće upustiti u tučnjavu prije nego što im leđa čuva čitava banda. Napad malog broja bakterija samo bi uzbunio imunosni sustav koji bi ih blokirao. Stoga bakterije nastoje ostati neprimijećene sve dok im broj ne poraste dovoljno da bi se mogle boriti sa imunosnim sustavom. Na vašim zubima svakog jutra nalazi se oko 600 vrsta bakterija, i svaki put pojavljuju se u identičnoj strukturi: ovaj tip je uvijek pokraj onog tipa, a povrh onog tamo. Nama se jednostavno učinilo kako takvo što ne možete napraviti ako ste u stanju identificirati samo sebe. Morate prepoznati i 'druge'.
Čovječanstvo može učiti od ekonomičnosti prirode. To će od nas zahtijevati da konačno prihvatimo i shvatimo sposobnost prirodnog svijeta da zna. Mo smo još mlada vrsta i tek počinjemo shvaćati što sve trebamo znati.

Lao Tzu je rekao: „Ako ste depresivni, vi živite u prošlosti, ako ste tjeskobni, vi živite u budućnosti, a ako ste mirni, vi živite u sadašnjosti“.


Post je objavljen 02.06.2015. u 15:03 sati.