Marketing
Zašto su Ustaše antifašisti ...
Antifašisti svih zemalja, problijedili ste
Međunarodno ratno pravo se vremenom mijenjalo. U doba 2. svjetskog rata prihvaćanje kapitulacije (naročito pri agresiji) nije podrazumijevalo odustajanje od oslobađanja. Kapitulacija je bila čin prihvaćanja obustave ratnih djelovanja (u fazi borbenih djelovanja kad jedna strana nije nalazila načina suprotstaviti se djelotvorno razarajućem i ubilačkom djelovanju druge/drugih strane/a.
Talijansko fašistička i njemačko nacistička agresija na Kraljevinu Jugoslaviju prouzročila je kratkotrajni travanjski rat, okončan bezuvjetnom kapitulacijom (koja je zaustavila bespotrebne pogibije ali nije obavezivala izostanak oružane pobune - novog rata). Obustava organiziranog otpora (neučinkovitoga, time bespotrebnoga) nije isključivala novu mogućnost oružanog sukoba (za oslobađanje).
Komunističko-orjunaško-boljševička težnja predstaviti se borcima protiv agresije (na Jugoslaviju) sadrži nekoliko nedostataka. Ustanak na koji je pozvala Komunistička partija Jugoslavije (nedugo po kapitulaciji) nije usklađen i nije obuhvaćao potrebe većine stanovništva (ustanak bez odjeka). Ustanak se oslanjao na partijske kadrove (pozvane na provođenje komunističke revolucije), motiviran je solidarnošću sa Sovjetskim savezom (boljševicima) koji se (spremajući napad ili obranu; povjesničari još dvoje ...) našao na udaru njemačke vojske. Vrlo brzo (po kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije) Partija potpuno nepripravna izaziva nastavak ratnoga sukoba s neprijateljem u punoj snazi (vođena svojim interesima i ne vodeći brigu o stradanju naroda). Iako je taj neprijatelj upravo otvorio veliko ratište (s teškim protivnikom). Od jakih sila, Njemačka u tom trenutku nije još zaratila samo sa USA (što će ubrzo učiniti).
U samom trenutku kapitulacije (nesmotreni) Draža Mihailović, sa svojim Brzim odredom, ne pristaje na kapitulaciju (i započinje gerilsku (četničku) borbu ...). Poznato je kako Dražu Mihailovića u ratu nije odredio odnos prema okupaciji (i agresoru), unatoč početnoj suradnji sa zakašnjelim/preuranjenim komunističkim ustankom. Mihailović je tu borbu započeo u samom trenutku napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Kasnija suradnja s agresorom (u borbi protiv partizana)(djelomično krivo interpretirana kao jedini razlog kolaboracije) strateški je čin (čekanja pravog trenutka za završnu borbu za slobodu).
Ustaška revolucija (UHRO), unatoč početnoj suradnji s fašistima/nacistima (prouzrokovana poratnim (1. svjetski rat)/prijeratnim (2. svjetski rat) nepriznavanjem velikih sila i međunarodne zajednice hrvatskog prava na državu i samostalnost), u svojoj je osnovi antifašistička ... Ciljevi ustaške revolucije su ostvarivanje nacionalne države Hrvata, poništavanje prijetvornog i pučističkog, pravno nevažećeg ujedinjenja 1918. godine. Nastupom fašističko/nacističkog ratnog stroja kapitulacijom su se spašavale mnoge države (uključujući Francusku), Hrvatska nije mogla kapitulirati (u antifašističkom i antiagresijskom nastojanju) jer (zaslugom antifašista) nije postojala. Ali je svejedno bila primorana na postkapitulacijsku kolaboraciju (čekanja trenutka oslobađanja). Dobro odmjerena suradnja na početku rata i odmjeren pokušaj (legitimne) pobune protiv nacističkog agresora (puč Vokić-Lorković) zbog neprihvaćanja antifašističke koalicije (koja tada nije uključivala partizane i Tita) hrvatskog prava na slobodu je (iako ratnim pravom apostrofiran antifašizam) bezprizorno (zločinački) ugušen. Međunarodna je zajednica još jednom iskoristila monopol na korištenje i ratnog i međunarodnog prava kako bi obespravila jedan (častan) narod.
Činjenično, poratna/prijeratna/poslijeratna Hrvatska je osuđena na temelju diskrecijskog prava (a ne činjeničnog stanja, talijani su imali pravo na antifašistički preokret!!). Hrvatska je još jednom nepriznata, uskraćeno joj je pravo slobodnog naroda poduzimati sve na vlastitom očuvanju i napretku. (Takvom je narodu najmanji problem pripisivanje fašizma i genocidnosti ...)
Sagledavajući činjenice, partizansko-orjunaško-boljševički antifašizam nije jedini, ali je protivno dobroj volji vođen željom izvršiti komunističku revoluciju (zabranjenu ratnim pravom) prouzročio nebrojene (bespotrebne) žrtve. I trajno promijenio demografsko-nacionalno-religijsko-sociološku sliku društva. Na gore.
Lorković (ministar unutarnjih poslova (prije ministar vanjskih poslova)) -Vokić (ministar oružanih snaga NDH)
Post je objavljen 20.05.2015. u 19:07 sati.