Pregled posta

Da,mila moja...

Živjela je na otoku,gorkom od maslina,slatkom od smokava,zelenom od lovora i sivim od tvrdih zemljanih kostiju.Njezin je otok bio pun mirisa lavande,a zrak ljeti titrao pjesmom cvrčaka.Zime su bile kratke,ali burom hladne.,tada ni kameni zidovi nebi čuvali toplinu..Ona je najviše voljela proljeće i jesen.S neba je tada dolazio nježni blagoslov,a otok je bio pošteđen žarke sunčeve vatre.
Ostala je na mjesu i u mjestu gdje je posijana i sama sijući dalje i nije bilo niti jednog razloga zbog kojeg bi bila nezadovoljna,a ipak....bila je.Postojalo je samo jedno mjesto na kojem je dopuštala svom nemiru da ju obuzme;misto u kojen je živila bilo je smišteno u izduženom zalivu, dobro zaštićeno od vitrova.Istočni i južni dio otoka bio je pokriven maslinicima i vinogradima, a na zapadu se prostirala velika površina pokrivena stinama,šikarom i borovom šumom.Tamo uglavnom niko nije zalazio,osim šta su liti neizbježni turisti pronalazili put do skrivenih uvallica.A zapravo,tamo na najisturenijem dijelu otoka nalazio se stari kameni mol,oronuo i razrušen.Nagrizalo ga vrime i valovi,al još se držao,uzak na početku,okrupnio prema moru,dovoljno pouzdan da ugosti nju u njezinim trenutcima razmišljanja.
Dolazila bi tamo svaki put kad bi nemir prijetio da postane vidljiv,a to se nije smjelo dogoditi.Nije smjela nikome pokazati da u njoj živi nešto više od otoka,više i drukčije od svega što je okružuje izvana i iznutra.Nitko nebi razumio,samo bi sve živo zbunila i razočarala,jer kako bi bilo kome objasnila svoju ćežnju za nečim posve drugačijim od svega što je ikada spoznala,saznala,učila...
Smatrala je to sve skupa svojom slabošću,ni sama nije mogla razumjeti,osim da je zaista slabost,nezrela dičja maštarija zaostala u njoj zbog neiživljenog ditinjsta,neiživljene rane i kasne mladosti pa i dalje još.
Kada bi takve misli postale olujne,dolazila je na svoj mul i njemu s e prepuštala,okružena ponekad hukom vitra i mora,a ponekad zaglušujućom tišinom bonace.
Zbunjena prazninom svog pogleda,gledala bi dugo ,dugo spram horizonta tražeći odgovore u plavetnilu neba i mudrosti strpljivog starog kamena uronjenog u more,a ponekad i u oblake,jer često su bili zaniljiviji od dosadnih ,svakojakih riba.
Hodala je prema zapadu,a ta je strana neba uvečer uvijek svjetlija.Sunce je tek zašlo pa je iznad mora,koje je uskoro ugledala,još uvijek bilo crvenila.Ipak,te vanjske stvari nisu mogle u potpunosti opravdati osijećaj koji ju je obuzimao.Kao da je jasno vidjela svaki kamen,listove niskog raslinja i trnje koje joj je prijetilo.Noge su postale lake,osijećaj težine u grudima nestao došavši do uzvisine s koje je vidjela stari mul.Promatrala je misto svoje utjehe na kojem je provodila tolike dana.More se tamnilo,smireno i teško,dodirujuć kamenje mula kao da ocrtava granicu svijetova.Bila je to nečujna dobrodošlica staroj prijateljici.
Nasmiješila se sasvim zaboravljajuć suze i težinu doživljaja koji ju je danas doveo na ovo misto.Sada je bila sretna i krenula je prema mulu duše pune očekivanja.“Nešto je posebno danas u zraku“ pomislila je spuštajuć se prema obali.“ Nešto zbog čega sam morala biti ovdje...“






I bila je u pravu.Njezino dugo išćekivanje završit će upravo tog dana.Cijeli njen dosadašnji život,baš kao i život stvorenja kojeg će upravo upoznati težio je ovoj večeri,ovome mistu,ovome trenutku u kojem su zvizde počele žmirkat na nebu iznad otoka dok je crveni odsjaj sunca lagano umirao na obzorju brišući granicu između jedne i druge stvarnosti.
-Koloturi sudbine su se konačno uskladili i spojili dva bića iz raličitih svjetova.
Polako je plivao prema otoku zaranjuć i izranjajuć sporim pokretima.Ponekad bi se zaustavio izronivši glavom usmjerenom prema nebu i zastane na trenutak promatrajući crvenilo na zapadu i tamu na istoku.Zatim je nastavio,jednakim sporim pokretima,ne žureći nikud,prepuštajući se trenutku koji ga je potpuno obuzeo.
Odmah ju je ugledao.Nije vidio jasno,ali njezina s e silueta crnila na sivoj pozadini otoka.Da, bila je tamo!Ona!
Njegovo srce brže je zakucalo,osjetio je da s e nešto događa,nešto što će,možda ,promijeniti njegov život.
Ona ga je najprije čula,a tek onda ugledala.Praskavi zvuk dupinova izdaha,koji se širi iznad mirne površine mora u predvečerje,nešto je što se ne može zaboraviti.
Jednom kada ga čujete,uvijek ćete ga ponovno prepoznati.
Titrao je zrak kao nikad do tad.U jednom trenutku pomislila je da krene u more,na kupanje,ali bila je rana jesen,a jučerašnja bura je ostavila hladni dah posvuda pa i moru.Čekala je.
Kad ga je čula,trgnula s ei usmjerila pogledu smjeru iz kojeg je dolazio zvuk.Već slijedeći trenutak ugledala je njegovu leđnu peraju kako graciozno nestaje ispod površine vode da bi s e ponovno pojavljivala nošena hitrim pokretima snažnog tijela.Čak i ovako ,u sumrak,iz daljine,mogla je vidjeti da s e radi o velikom,snažnom dupinu.
Duboke oči promatrale su je.Nije se micala plašeći se da ga nekim nesmotrenim pokretom ne otjera,jer bilo je očigledno i s jasnom namjerom da je tu zbog nje.Zastao je na samo dva-tri metra od mula.
Niti ona, a niti on,nisu mogli znati,tada,da upravo ona u svojim nježnim očima skriva ključeve ispunjenja njegovog sna i njegove vlastite sreće.Za njega je tada, u tom trenutku,bila poput prikaze iz drugog svijeta;sjena koja traži svoje mjesto između zemlje i mora,krhki odraz nečega nerazumljivog,gotovo poput zvijezdanog svjetla u noćnome valu.
Uprkos svoj neobičnosti i začuđenosti kojom ju je promatrao,iznenada je osjetio još nešto:ženino tijelo bilo je meko i puteno
Ona? Ona se nije mogla niti sjetiti da li je ikada bila tako sretna,tako opuštena i tako...svoja.
Ona j e hodala ,a on je plivao,isprva polako ,a zatim sve brže i brže.Usprkos svemu,usprkos sebi,svaki sa svoje strane granice koja je razdvajala i spajala njihove svjetove,sretni što su s e našli požuriše jedno prema drugom.
Razmjenjujući prve riječi i dijelove svojih života,iako za sada bili su daleko,tek na rubu misli,naslutili su,dotakli u daljini,iako o njoj nisu prozborili,ono nešto duboko ,preduboko.
Ona j e bila tamo poput tračka tame na nebu koje obećava oluju.
Zapadna strana otoka,grmovi lavande i niski borići,gušterice koje s e spremaju na spavanje i galebovi puno puta će promatrati ovu scenu,ali nitko od njih s e neće umiješati koliko god ona bila neobična;sjedila je na rubu mula,nogama tik do mora.Onda se laktovima oslonila na koljena,bradu utisnula u dlanove,sjajnim očima promatrala je dupina koji je lješkario u moru nedaleko nje.Glava mu je bila iznad vode,kao i dio velikog tijela s perajom.Njegove oči upijale su nju u sebe.
Ljudi su živjeli drukčije.Svoj su život odredili granicama,držeći s e za njih kao što s e hrom čovjek drži štapa.Takve misli su je izjedale do ovog susreta.U svojoj duši,ona je bila slobodna,ali nije znala kako tu slobodu izraziti svojim životom.Njezina nutrina bila je sputana,vidio je to.Ukočio se iako mu je dišni otvor bio u zraku iznad vode,zadržao je dah,kao da zaranja.A i činilo mu se kao da je zaronio.Ne u more,već u zamisao koja mu je prošla rubom uma,poput sjenke u dubokoj vodi.Nije s e usudio slijediti tu sjenku,ne još.
Da li je to bilo te večeri,ili dan poslije mjeseci i mjeseci druženja,nitko s e nije sjećao.Dogodilo se ono što s e moralo dogoditi.završili su u vodi zajedno!Nije bilo jasno ni čija je to zamisao bila,vjerojatno je želja nadošla istodobno.Iako je more bilo poprilično prohladno,nije oklijevala.Željela je ući u vodu još od trenutka kada ga je prvi put dotakla.Otada nadalje, svaki puta kada bi ga vidjela kao snažnim pokretma tijela prolazi kroz more,zamišljala je sebe pokraj njega.Nije to bila jasna zamisao,jer ni na koji način ona nebi mogla održavati njegovu brzinu,ali nekako se vidjela tamo,sa strane,kao promatra njegovo snažno tijelo i prati ga u modroj izmaglici.
Kad je prvi put ušla u more,on s e odmaknuo desetak metara,a ona mu je bila zahvalna na tome,pribojavala ga se istodobno trgajuć želju obožavanja tog bića.Niti spoznaja da ;-Gle,ne sramim se dupina,ni on nema ništa na sebi,pa što?Skinuvši odjeću sa sebe,pažljivo priđe molu,duboko udahne i elegantno skoči u more.
Te prve večeri ,zajednilkog plivanja oboje su bili potpuno iscrpljeni,ali ispunjeni.Gotovo da ju je dovukao do obale smatrajući da je zaista previše umorna.Opirala mu se,ali mu je ipak dopustila da je izgura u plićak.Prije nego je izašla,zagrli ga i pritisne svoje usne nanjegovo čelo.
-Hvala ti- kaza mu tiho.
Ništa nije rekao.Nije mogao:Od svih tih dodira,ne samo njezinih ruku,već i nogu,trbuha,leđa,grudi..bio je omamljen.Svaki od tih dodira za njega je značio cijeli svemir doživljaja,a sada ih je dobio više nego s e ikada mogao nadati,pa ko bi kome morao zahvaliti.
Imala je dupinsku dušu ,a s druge strane imala je i ljudski život.Nije mogao samo odmahnuti glavom i otplivati u noć.Postala je dijelom njegova života,a to je značilo da su njezini utezi istodobno i njegovi.
-„Ne brini draga.“-šaptao je za njom iako ga ona nije mogla čuti.“Sve će biti u redu.Pronaći ćemo riješenje ti i ja zajedno...“
Zima se teglila,a i ona skupa s njom u mislima kovitlajućim, neshvatljivim ljudskom umu;-Ako se prije nisam mogla nositi s „osijećajem“ različitosti,kako ću se sada nositi s konkretnom situacijom?Osim toga;ova situacija je posve luda...
Stvari su postale sve gore i gore kako je zima plovila.
Ponovno , u ranu jesen,dok je vrućina polako napuštala i kamen i more,njih dvoje proživljavali su svoje najdublje pretapanje.Plivanje je bilo čarobno,sa dugim uranjanjima i veselim brčkanjem na površini.Dodirivala ga je i grlila nježno i strastveno kao nikada do sada.Uvijala se oko njega dok ju je on pažljivo okretao u moru,uživajući u njezinom jedrom tijelu i slapu mokre kose koja mu je svako malo zaklanjala vid.Nisu ni primjetili kad su se našli u dubokom moru,daleko od obale.Nije ustrajao ni na čemu.Nije se odvajao o d nje, ne želeći da ona ni na koji način osjeti pritisak.A ona se izgubila u pokretima i plavetnilu.tek je krajičkom uma primjetila gdje su,a također i to da je on posebno nježan i obziran prema njoj.
Odjednom su oboje zastali,poput kipova u staklu i zagledali s e u neprozirnu tamu ispred sebe.Tamo negdje, u toj dubini,nalazila se njihova sudbina.Bilo je potrebno samo prepustiti se i krenuti...
Ali nisu to učinili.Iako nisu ništa rekli,niti pokazali,istodobno krenuše prema površini.Izronivši ona tek jedva čujno kaza:-Umorna sam,odvedi me do obale.“
Bez ijedne riječi ju je poslušao i blagim,ali odlučnim zamasima dopliva tik do mula i ona skliznu na grotu.Poljubivši ga po tko zna koji put između očiju,tiho zapita;-Kako će ovo završiti?
Osijetio je silan strah u cijelom njenom biću,a niti sam nije znao mora li s e i on plašiti toga što ih čeka s onu stranu plavetnila.To jest i nije znao,sve do unazad posljednjih nekoliko mjeseci.
Poput rijetka kaktusova cvijeta propupala je čežnja.Utonuo je u san;Plivajući slobodno i bezpravčasto,ugleda otok.Ne poput otoka koje je znao iz svog arhipelaga,ovaj je bio puno,puno grublji.Prepun stijena,pećina i skrivenih hladnih udubina.Uzdiže se poput grebena usred dubokog mora,a nadaleko od njega nema nikakva kopna.Osim nekoliko sunčevih terasa,gotovo da i nema ravnog tla.Ne izgleda tako gostoljubivo kao mjesta na kojima živi ljudska vrsta.A ipak...tamo je ..tamo je sreo...ženu.Govorila je;“nekada davno,toliko davno da je gotovo nemoguće izbrojati sve te godine,dupini i ljudi bili su jedno,tj,bolje je reći da su imali zajedničke pretke.Mi potičemo iz istog korijena.Zajednički preci živjeli su nam u moru,a zatim su prije koliko...nekoliko milijuna godina izašli van na kopno.Nakon još najmanje milijun godina nekima se svidjelo ostati,a neki su se vratili natrag u more.Od tog trenutka nadalje naša s e sudbina razdvaja.Ljudi se razvijaju u smjeru vještih i pametnih kopnenih stvorenja,a dupini s e prilagođavaju moru.,postaju slični morskim stvorenjima –ribama.Dobivaju peraje i tijela postaju snažno sredstvo z a kretanje i igranje u vodi.Naš dupinski mozak razvijao se u drugom smjeru,iako ako smijem tako reći,ne manje vrijednom od vašeg ljudskog.Mi smo stvorenja cjeline i sinteze,a vi,ljudi,vi ste stvorenja dijelova i analize.Vi ste naučili koristiti vanjski svijet z a svoje dobro,ali i zlo,a mi smo ga naučili razumjeti i poštovati.Vi ste znanstvenici i čuvari znanja,a mi smo radosni prenositelji poruka,kuriri,oni koji povezuju svjetove,ljudske i neke druge;ovu stvarnost i druge stvarnosti.Mi smo posrednici među dimenzijama,a vi te dimenzije proučavate,bilježite,pamtite i...čuvate.“
-Čuvamo?Pa mi ne znamo sačuvati svoj vlastiti svijet,a kamoli da ćemo čuvati druge dimenzije!“
-„Možda je to sada tako,ali vrste se razvijaju,znaš.Postoji svrha,zadaća i smisao postojanja svake vrste.Stvari bi se mogle promijeniti.Potrebno je samo razumjeti sam sebe,prihvatiti se...potrebno je učiniti uprav ono što nas dvoje sada radimo;pokušavamo razumjeti...“
„Usprkos razlikama,postoje sličnosti-nastavio je.Puno smo sličniji ti i ja,nego primjerice dupini i ribe,ili recimo ljudi i ptice.Znaš,Ž ... mi je rekla da će svaka živuća vrsta na posljetku doći do određenog oblika visoke inteligencije,do stupnja razvoja u kojem će moći razgovarati s drugim vrstama.To sam već doživio,ali ona je potvrdila da je to sudbina svih živih bića...“
„Ali nije sada to važno iako je strašno zanimljivo,nastavio je;-Ono što jest važno,a tiče se i nas,jest podatak da s e između dupina i ljudi,još od tih pradavnih vremena,održavala veza.Dvije vrste su išle svojim putem,ali uvijek je bilo onih koji su ih na neki način spajali.
„Savršeno si mi objasnio.jako dobro znam o čemu je Ž...govorila i u pravu je.Često sam i sama razmišljala o tome kako su ljudi zapravo postali nametnici-rak ovoga svijeta koji s e širi u beskraj,sve dok ne uništi svog domaćina-planet Zemlju,ili planet More,kao god ga tko zvao.Time će uništiti i sebe.Nešto je pošlo u krivo s nama ljudima posljednjih nekoliko tisuća godina,u to nema nikakve sumnje.“

-TVOJ DUH JE VEĆ IZMEĐU,IAKO TVOJE TIJELO JOŠ NIJE-
Prazan poput tamnih dubina bez svjetlosti ostao je pored starog mula.Potrebno je vrijeme da razumijevanje sjedne u nečiju dušu.
Duboko u sebi znala je da joj on govori istinu.Nosila je u sebi nešto-nešto zbog čega se cijelo vrijeme razlikovala od drugih ljudi.To je bilo tu,s njom,cijelog njezina života i tjeralo je na traženje i nezadovoljstvo.I sada, kad je saznala što je to,umjesto sreće osjetila je strašan otpor.
Tiho je disao pored nje,a njegovo je disanje bilo poput sidra koje je brodicu njezinog života držalo u lučici,mirnoj lučici,upravo ovoj u kojoj se sada nalazila.
Vidjela je život koji traži sam sebe,polako izrastajući iz kuće i obitelji u kojoj je rođen.Ne će proći još mnogo vremena i ona će otići.
Svaki put njegova sreća što je vidi pretvorila bi se u morsku pjenu koju odnosi vjetar,a njegova bi nada poput teška kamena potonula na dno mora gdje je još dugo vremena nakon toga nije mogao pronaći.
Čim bi ugledao njezine oči znao bi da ništa nije gotovo.,samo zato jer je još uvijek Tamo bilo sidro za koje je privezala brod svoga života.
-Postati netko drugi,netko koga nitko neće razumjeti,niti prihvaćati.Nju nebi nitko razumio,tamo usred ljudskog svijeta koji s e vrti svojim ritmom i po svojim zakonima.Ti će zakoni naposljetku progutati nju.
Ljudi su „posjedovali“ druge ljude,ili barem mislili da ih posjeduju-

„Zovu te k sebi! Dođi!-zakliktao je kao predvodnik velikog jata dupina koji joj s e približavao.
Ušla je u vodu znajući da ni izbliza nije dorasla ovim divnim stvorenjima.Krenula je polako slijedeći ga prema pučini.Iz pogleda ,znala je da ju razumiju i što je najvažnije,prihvaćaju.Isprav je plivao pokraj nje dajući joj osijećaj sigurnosti.Cijelo jato se lijeno pokrenulo dopuštajući njoj da određuje brzinu njihova kretanja.Tako su plivali nekoliko minuta,a zatim su s e dupini počeli kretati drukčije.Vidjela je kako se isprepliču jedan s drugim,ponovo pokrečuć valove igre koja je zahvatila cijeli plov.Ovaj put ta igra nije bila tako živahna.Odvijala se u moru,s tekim ponekim blagim skokom van,na zrak,nakon kojega bi slijedilo glatko uranjanje i nastavak vijugavog kretanja ispod površine.
Slijedila ih je prepuštajući s e impulsima koje nije razumjela.Nije znala zašto su u jednom trenutku svi zajedno skrenuli u lijevo,ali je to učinila zajedno s njima,ne zato jer joj je netko rekao,ili zato jer je vidjela da drugi to čine.Osjetila je želju za promjenom prije nego s e ona pojavila u kretanju cijelog plova i njezin je pokret bio usklađen s njihovim.Postala je dio njih.Jedna od njih.
Z a trenutak sve njezine sumnje,brige,tereti nestale su kao kišne kapi koje je upila žedna zemlja.Ništa više nije bilo važno osim plovidbe s njima,pokreta tijela,,izranjanja, udaha, zaranjanja,ponovnog kretanja...
Osjetila je toplinu u grudima, u želucu,drhtalo je to tijelo u jednom u nizu tih bezvremenih trenutaka.

-Ne možeš izgubiti jednu ljubav ,ako slijediš drugu.Ako ju izgubiš,onda nešto nije bilo u redu s njom.Možda to i nije bila ljubav.Ljubav nikada ne donosi patnju.-objašnjavo joj je strpljivo;-Naši postupci s ljubavlju su ti koji je stvaraju...“
-Uf,da te sad čuju svi oni koji smatraju da su sve velike ljubavi tužne-nasmijala se sad i ona.

Nije se dao zbuniti.:“-Možda su ti ljudi u svojim velikim ljubavima jednostavno griješili,možda su nešto pogrešno činili.Zašto predpostavljaš da je kriva ljubav,a ne oni?Možda su oni osim ljubavi osijećali nešto drugo.Stah i negativni osjećaji donose patnju,a ljubav nikada.“-
-„I ti doista misliš da je to tako jednostavno?-
-Da , doista mislim.-odlučno je potvrdio.-Ljubav je potrebno slijediti,dopustiti joj da upravlja tvojim životom ma gdje te to odvelo.Ne sumnjati u nju.,čak i onda kad izgleda da nas vodi nemogućim putem i to je sve.Upravo je tako jednostavno.-
Nakrivila je glavu razmišljajući o nečemu;-A što ako postoji više ljubavi?Ti voliš svoje dupine zar ne?Voliš svoj svijet,vidjela sam te i osjetila tamo u moru.Uživao si dijeleći ljubav drugim dupinkama.Ti ih voliš,zar ne?Isto tako,ja volim ljude.,a tebe sam zavoljela kao dušu,kao nekog tko je iznad tijela.-
Na trenutak je zastala,a onda nastavila;-Tamo u moru bila sam uzbuđena..kao žena..znaš.Voljela bih da sam vam se mogla pridružiti.Voljela bih da s e mogu predati tebi,potpuno,tjelesno...
Isprva nije znao što bi rekao,a onda je jednostavno prošaptao;-I ja bih to volio,oh,kako bih volio...-
-Zašto ne volimo samo jednu dušu i samo jedan život?Oni koji tako vole su sretni ljudi,a mi,kako se čini ,nismo među njima.-
-Ne znam za ljude-rekao je-Oni su možda sretni kad imaju samo jednu ljubav.Mogu to razumjeti,ali kod dupina je drukčije.Mi razumijemo da je sve u nama podložno rastu,a kako rastemo,rastu i naše ljubavi.Nama je to prirodno.
Vidi; Sunce je veliko.Ogromno je i sjaji na nebu za svakoga.Zamisli šta bi se dogodilo da se sva energija sunca usmjeri samo na jedno mjesto ili na jednu osobu?Takvo bi mjesto prestalo postojati!Sunce bi ga spalilo,ili zamisli čovjeka ,ili dupina koji bi s e našao u žarištu te energije!Čak i kad bi sunce na taj način moglo usmjeriti svoj sjaj na jedno mjesto,ono to nebi učinilo,jer bi time uništilo,ili ubilo upravo ono na što se usmjerava.Ne draga, što si veći i širi,to prirodno širiš i svoju ljubav.
Tjedan dana je prošlo,teških,dugih tjedan dana koji su se vukli po moru i šepali po otoku.
Pokušavajući sastaviti svoje rascijepljeno sr ce mislio je;-Moram nešto učiniti
ŽIVJETI NE ZNAČI ZNATI NEŠTO O ŽIVOTU,VEĆ PLIVATI U NJEMU.

U MOJEM SVIJETU SIGURNOST DOLAZI IZ POVJERENJA U SEBE,IZ UNUTARNJE SNAGE,A NE IZ MJESTA NA KOJEM ŽIVIŠ,ILI VANJSKIH OKOLNOSTI.
KADA BJEŽIŠ OD IZAZOVA,IZAZOVI BJEŽE OD TEBE.

Bila je usamljena, na svom otoku,na mjestu koje je,sada je to znala,sama odabrala i nikog,baš nikog nije mogla kriviti za to,na nikog prebaciti odgovornost,niti u bilo kome drugome pronaći razloge za svoju vlastitu odluku.Sustigla ju je istina,čista i neumoljiva.S nje je otpalo sve što je otpasti moglo.ostao joj j e još jedino život,dugi dani i još duže noći njezinog otoka.
Milijun puta se vraćao do staroga mula i milijun puta odlazio razočaran i tužan poput mora kada ga natapa kiša.I tako se dogodilo da je ponovo postao poseban,izbjeglica i putnik;neobičan stvor koji nikamo i nikome nije pripadao u potpunosti.Ovaj put razlog nije bila njegova želja za spoznavanjem nepoznatog,a niti druženje s ljudima;razlog je bila tuga koja je postala dijelom njega samog,tuga koja je ispunila njegovu dušu i ponekad se prelijevala van,svima vidljiva,tamna i gusta,poput njegov vlastite krvi.
-Svako stvorenje mora biti svoje,a tek nakon toga može podariti sebe drugima-reče mu Učitelj.
ČEKA I VOLI.

Ponekad jedino uginuće donosi novi život.A ponekad ugibanje dolazi za vrijeme života uzdižući ga iz svog vlastitog zagrljaja.
Zamišljala je čvrstinu zemlje i snagu mora u svojim žilama,jednom kad kucne čas za promjenu

Jednom u ona davna vremena,dok je još bio pokraj nje,govorio joj je da samo zapliva, da ne brine i ne misli previše.“Kad to učiniš“,gotovo da je čula onaj njegov topao glas,“ sve će se urotiti da ti pomogne.Svemir će biti na tvojoj strani.Majka Priroda će te držati u zagljaju,a svi dupini i sve sirene će ti pružiti podršku.Samo zaplivaj!Prepusti se i sve će biti u redu.“
Dopustila je hladnom moru da joj grli tijelo.Plivala je još uvijek drhteći,još uvijek sumnjajući i u strahu od onoga što će učiniti.Njega više nije bilo,a ona pliva prema pučini,daleko od obale,do mjesta na kojem bi ranije uvijek zastajala,uplašena onim što bi s e moglo dogoditi ako bi nastavila.
Tada ,dok je bila s njim,strah je bio jači od želje da ga slijedi,a sada,njega nema,hoće li smoći snage i učiniti ono što tada nije mogla?
Mišići su joj se počeli kočiti,more je bilo priličo hladno.Ubrzala je pokrete pokušavajući s e zagrijati i to je pomoglo.Ne samo da joj je bilo toplije,nego s e osjetila odlučnijom.Nastavit će plivati,pa neka bude što mora biti.Makar uginula umoru,makar s e utopila i nestala.
Plivala je.Konačno je plivala kao nekada,zaranjajući i izranjajući,osjećajući kako joj se tijelo prisjeća starih pokreta.On ju j e naučio mnogima od njih,pokazujući joj kako plivaju dupini,kako im
s e kreću mišići dajući tijelu brzinu i snagu.Sada ih je ponavljala sjekući more poput žive strijele,vjerujući mu,tek sada kad ga više nije bilo pokraj nje.
Nije ni primijetila kad je prešla zamišljenu granicu koju ranije s njim, nikada nije prelazila.Nije više marila za to.Znala je da će nastaviti plivati sve dok ima snage u njezinom tijelu,sve dok ne nestane i zadnje zrnce energije i dok ne ispusti svoj posljednji dah,negdje dolje u plavim dubinama.
Nije znala ni gdje je,ni kako se tu našla.Nije znala ni koliko je vremena prošlo.Znala je samo da i dalje pliva,brže nego ikada.Znala je da ne diše i da je prekoračila granicu nakon koje povratka više nema,ali nije joj bilo žao.Nije osijećala ni bol ,ni tugu.Nije osijećala ništa od onog što ju je pratilo godinama.Ostala je samo lakoća; i radost,beskrajna i nepregledna.Radost u koju je uranjala svim svojim bićem.Bio je u pravu,nezin Duh,pomislila je.Sve je bilo tako jednostavno-trebalo je samo zaplivati.
I tada je osijetila.Bio je ovdje!Slutnja velikog ,vitkog tijela,sasvim uz njezino i nježni dodiri repnih peraja,jedne njezine i jedne njegove.Poželjela je zagrliti ga rukama,ali je nisu slušale.Možda ih nije ni imala,ali imala je toliko toga drugoga.Trznula je tijelom,napela mišiće koje nikada nije osjetila,ispreplela se s njegovim tijelom,kružeći oko njega,a sve u kretanju,brzom,nezaustavljivom i zaigranom.Čas su bili ispod vode,grleći s e i ljubeći onako kako nikada ranije nisu mogli,a čas iznad nje,premečući se preko valova,visoko ,daleko,zastajući u zraku duge sekunde,prije nego bi u pljusku bijele pjene ponovo završili u moru.
Ponovo i ponovo,iz sata u sat,trajala je njihova igra.Nije ni primjetila kada su im se pridružili drugi.Mnoštvo dupina,jednako sretnih kao što su oni bili,jednako predani dijeljenju čiste radosti.
Pojurila je prema njima ne suzdržavajući s e ni u čemu,grleći ih i dodirujući,ljubeći ih u zanosnoj igri sreće koja ju je potpuno obuzela.A oni,svi oni,i dupini i sirene,svi su joj vraćali istu radost pogledima i dodirima,plivajući uz nju,za nju i u njoj.Voljeli su je.
Nije ih s e mogla nasititi.Nikad ni neće,znala je.Doplivala je natrag do njega.Dugo ga je gledala u oči,dopuštajući da zvukovi igre na trenutak zamru iza nje.Prislonila je svoju glavu uz njegovo lice,a repnom perajom ogrnula njegovu.
-Vodi me-rekla mu je tiho.-Vodi me u svjetlost i plavetnilo.“
Da,mila moja-odgovorio joj je još tiše.-Da.-





Post je objavljen 16.05.2015. u 00:38 sati.