ne zovi me
na proljetnu rapsodiju
tvoje su ptice koje dolijeću
u probuđenim krošnjama
šaroliki cvijetni astrahan
podno naših koraka
smijeh magličastih oblaka
i plavetnilo naprasitog neba
sve je tvoje
kada se tvoje slabosti
jačaju na mojoj ljubavi
ne mogu ti uzmaći
ne zovi me
ne mami na podnevno sunce
moje oči su navikle
na manjak ljepote
otkako sam sa tobom
poigrava se suosjećajnost
sa licitarom moga srca
ah, kada bih se mogla
i htjela prije sutrašnje zore
otopiti i sliti ozgor onostranosti
sve je bolje od ovoga
što osjećam u sebi
dok te gledam
nemam htijenja
prisvojiti na grudi
gorljivu buktinju
ni zna što kao ni ti
ne želim se poigravati
sa samoćom boje ciklame
tim ružičastim obećanjem
kojeg nema naš današnji
i posljednje izlazeće sunce sreće
jenjava gorljivost darivanja
u očima
na trepavicama
pa čak i na obrvama
ne postoji
ni jedan osmijeh te okamine
sa mojih ramena
koji bih rado
podijelila sa nekim
a ti ne zovi me
i ne traži....