Mjesečina je sve nepregledniju pučinu obasjavala poput tekućeg srebra.Slana stazica postajala je sve uža.Zrak vlažan i vruć iz kojeg su dopirali čudni zvukovi.
Prisiljavala se slušati samo šumorovito šumljenje cvrkovitih valova ,a nije joj promaklo frktanje divovskih plavaca.NIjedno od tih bića nije se pokazivalo u svoj svojoj veličini....samo tu i tamo po koji hrbat.
Što je dublje zaranjala to je veću tjeskobu osijećala.Hoće li ikada više uspjeti izaći na površinu,ili će postati žrtva?
Morala se usredotočiti na ono što je morala obaviti!
Kako bi moglo glasiti pitanje na koje još nitko nije točno odgovorio?
Uf...loše...lošeeee....-zastenje njen dupinac jašući režući val pored nje.
-Došao sam do ovog mjesta i ne plovim ti ni plova jednog dalje!- klikne.
-Znači da Velika psina više nije daleko?-prošapće tjeskobno ona.
-Da,da.-odgovori Dupino i pokaže joj njuškcem prema naprijed gdje je brazda oštro zakretala negdje ,činilo joj se,udesno.
Sve više ju je hvatao strah.Počela se tresti.
-Bi li me još malo pratio?-upita ga tiho.
-Pa da i ja prođem kao i mnogi moji prije mene.-uzrujao se Dup;
-Kada te njegove oči pogledaju,više mu ne možeš umaknuti, zato jer te paralizira, a to doista ne želim i neću riskirati!-
-Dobro onda,-uzdahne Ona:-Hvala ti što si me doveo do ovamo.
-Molim,molim.-odgovori joj on i za nekoliko sekundi nestade.
Duboko je udahnula ...i krenula.Odlučno se približavala morskoj prijetećoj brazdi hrabreći sebe u sebi;
-Dalje,dalje!-
Usprskos vrućini kojom je gorjelo svo njezino tijelo,osjeti kako je prolaze ledeni trnci dok je prolazila zavojitu valnu prugu.Cijelo njezino biće vapilo je za bijegom-ali se ipak prisilila ,mirno krenula misleći samo na didine riječi:
-Gubi samo onaj koji odustane!-
Iza zavoja uzdizao se uski kameni stup .Na što je ličio ,u prvom trenutku činilo joj se kao obelisk od soli.
Čudila se mnogobrojnim malim svjetlosnim kuglicama koje su nalikovale krijesnicama i kružile oko tog solnog stupa kad osijeti nečiji pokret.Dok je izranjao iz svog skrovišta,mnoštvo vitkih busenovih trava kao da je visjelo sa njegovog hrbata postrance s obje strane njegova divovskog tijela.
Ukočila se.Izgledao je posve isto kao i onaj koji se pojavljivao u njenim snovoplovima...
Zaronila je niže zabivši se iza jednog ovećeg gustiša i ostade nepomična,no njegovo je ogromno tijelo nezaustavljivo klizilo prema njenom skrovištu.
Klizio je bez trunke napora.
-Ni milimetra!-kao da se htio narugati svojoj žrtvi,otvori svoju njušku i da,On se smijao grleno,tako glasno da je taj njegov šum odjeknuo u njenom bilu poput zvonjave velikih zvona,onih najvećih....
-Skrivanje ti neće pomoći- rikne on.-Nitko koga moje oči pogledaju ne može mi umaknuti.-sada mu je glas bio iznenađujuće ugodan.
-Uspravi se i odgovori na jedno moje pitanje,inače...
Znala je da nema izbora.Uspravi se,isplovi iza gustiša i stane pred neman.
-Što čekaš?-reče mu prkosno-Torpediraj!
-Znači ,jedva čekaš da izdahneš?No ,prije nego što ti postavim pitanje,moraš znati jednu stvar;imaš pravo na samo jedan odgovor!Jedan jedini!Zato dobro razmisli o tome što ćeš reći,ali ne razmišljaj dugo-jer nikakav odgovor isti je kao i pogrešan i također stajat će te života.Jesi li shvatila?
Samo je klimnula glavom trudeći se svim snagama suzbiti drhtavicu.
-Reci već jednom-promrmlja mu.
-Ok,dobro me slušaj:
-Može biti tvoj najveći neprijatelj,ili najbolji prijatelj.Nikada mu ne možeš pobjeći ma kamo krenula.Ne možeš ga vidjeti,ali određuje tvoj život.Tek kada ga prepoznaš,pomoći će ti da dođeš do istinske sreće.Što je to?
Zbunjeno je pogledala preda se.Što je to trebalo značiti?
U mislima još jednom ponovi pitanje i još jednom samoj sebi promrsi:-Što je to ,bogamu ,moglo značiti?-
-Odgovaraj ,ili ću te rastrgati!-zareža On. i istog trena ugleda njegovu razjapljenu čeljust i zastrašujuće zube....
( nastaviti ću....)
Post je objavljen 30.03.2015. u 05:58 sati.