Položila sam svoja očekivanja u naručje naprasitog ožujskog sunca.
Ono mi je i lijek i pribjeg za razgovorno vrijeme samoće i jedan tihi čas zdvojne čežnje.
Riječ je dana i riječ posijana.
Podno bezgraničnog svoda moje sobe krilata ljubav je raširenih krila stala na prozor, ali još nije poletjela.
Promatram je i želim joj mnogo toga reći.
Mlado vino, odveć' rumeno od svoga postojanja i tragova mojih usana, u sebi skriva pijanstvo raspodije i vjetrovu nevjestu i kao takve, prislanja na moje grudi, utoliko da se i sama Venerina dokonost tome iščuđava.
A toliko joj toga želim reći....
Licitarski proizvodi moga srca na vrtuljku umijeća življenja blagoslov su i nagrada trpljenja kada naposljetku glas izađe na sve.
Tada i sami vrtovi sjećanja u posljednjem doticaju sa stvarnosti postaju malo dijete, a njegova ljupka malenkost, posljednja adresa prebivališta naše ljubavi.
Malo dijete razlog je zašto se časno lome sva koplja u oluji.
Ali kako nadjenuti ime preranoj žutoj ljepoti, kada su moji i njeni putovi isti?
Nas dvije gorimo istim plamenom bez izgaranja, sebe darujemo bez povratka istovrsnosti.
Uistinu, spasenjska je kupelj moje duše u slavodobitnom zrcalu Božije zjenice u kojoj se ogledam svaki put kada se končana nit tvojeg i mojeg zajedništva privede kraju.
Tu si, neminovno utkan goblen na mojem Suncu, upletena kamenita obala uz more moga postojanja.
I sve što ti želim reći, samo je lahor novog dana u kojem stvaramo naše zajedničke uspomene..
Stopimo se vrtložno i odmah potom uronimo izgubljeni u more te ljubavi, koja nam oprašta i dopušta, da se u njoj zauvijek za svijet izgubimo, a za sebe pronađemo....
Post je objavljen 25.03.2015. u 19:36 sati.