Marketing
Dobrota mjerena interesom
Lustig se doduše naknadno ispričao zbog nesuvisle usporedbe Holokausta i procesa koji se vodi protiv Bandića (zbog financijskih malverzacija!), ali se nije ispričao zbog nečeg drugog, po meni simptomatičnijeg.
Lustig je po svom priznanju izvalio to što je izvalio potpisujući peticiju za Bandića jer je Bandić financirao Festival židovskog filma (pri tom Lustig zaboravlja da lova koju je dobio od Bandića uopće nije Bandićeva, već novac građana Zagreba). Lustigu je Bandić vrijedan peticije i njegovog holivudskog potpisa jer je, u financijskom smislu, Bandić bio dobar (dao mu lovu za Festival) njemu Lustigu. To što je Bandić više nego potencijalno drugima krao, Lustiga se ne „dotikavle“, jer je Bandić njemu, Lustigu, bio dobar. Moment (pravljenja glupim) za povraćanje.
Što me vratilo na prethodni Lustigov biser na istoj liniji degutantnosti (na kojeg sam se planirala već tada osvrnuti kroz jednu drugu temu, no osujetila me viroza; bude već):
»U jednom me trenutku Tuđman uhvatio za ruku i vidio sam da plače. Pomislio sam da ne može biti loš čovjek netko tko plače nad sudbinom tih ljudi«, kazao je Lustig.
Lakoća s kojom je netko u stanju ispaliti ovakvu nebulozu poprilično je zabrinjavajuća. Lustigova čudnovata naklonost Tuđmanu nije ništa novo jer je odavno zabilježena i dugo sam se pitala koji je motiv jednog svjetskog čovjeka da pozitivno govori o čovjeku koji je, među ostalim, izjavio da je sretan što mu žena „nije ni Srpkinja ni Židovka“. Dugo sam se pitala i o čemu to Lustig (i zašto) kada mantra da Hrvatskoj fali „pravi scenarij za film o Domovinskom ratu“ (pored niza sasvim solidnih domaćih filmova).
Ovim zadnjim izjavama i postupcima motiv je postao evidentan. Kao u vicu. Gledali su si jednom skupa Schindlerovu listu, Tuđman i Lustig, i kad je Tuđman pustio suzu nad njegovim filmom (i njegovim narodom) Lustig je zaključio da je ovaj dobar kao čovjek (i da ne može biti loš). Još jedan (ili prvi) moment (pravljenja glupim) za povraćanje. Jer to što je Tuđman bio zadrti šovinist, nacionalist, frankist, paranoik, narcisoid, umišljena veličina, diktatorčić par excellence (prema svom i drugim narodima), Lustiga se ne „dotikavle“, jer se Tuđman njemu, Lustigu, u prvom redu kino dvorane rezerviranom za elitu - ukazao kao dobar. Samo pretpostavljam da otud (i od tad) i ona fiks ideja o "pravom" filmu o Domovinskom ratu, vrlo vjerojatno upravo od tog „dobrog čovjeka“ koji je pred Lustigom pustio suzu i koji mu je u mraku kino dvorane na uho, tko zna, možda šapnuo i svoje zamisli o hrvatskoj kinematografiji (kao što je drugima dokumentirano šaptao svoje zamisli o hrvatskom sportu).
Tuđman mu "ukazao tu čast" da ga posjedne kraj sebe i pred njim pusti suzu, Lustig zaključuje - mora da je T. dobar. Bandić mu donirao lovu, Lustig zaključuje - mora da je B. dobar, nevin i progonjen (kao Židov). Zaključak, Lustigu je eto dobar (kao karakterna crta) i ne može biti loš niti jedan čovjek (ma koliki krimos i gad bio) koji je osobno njemu, Lustigu, bio dobar (financijski i/ili ideološki). Dobrota mjerena osobnim interesom po načelu „ruka ruku mije“.
Čovjek bi nekako očekivao da će netko tko je doživio i preživio Holokaust, znati bolje. Čovjek bi nekako očekivao da će netko tko je na vlastitoj koži doživio i preživio banalnost zla, znati isto prepoznati, osuditi ili se barem od njega distancirati. No prevario bi se.
Ono simptomatičnije s početka teksta i meni zanimljivije, a za što se Lustig dakle nije ispričao, je gledanje (žmirenje) na ljude i svijet kroz trgovačku vizuru najprostačkijeg osobnog interesa.
Post je objavljen 18.03.2015. u 22:00 sati.