noćas
nemam kuda
razliveni su koraci
kao umorna
i dosadna kiša
na cesti
misli su skorene
na zidovima
onih samotnih
ukletih
zgrada u mraku
koje prijete svojim
sigurnim urušavanjem
noćas
nemam kuda
kao što imaš ti
u hladnoći
vrisak duše
grančica tijela
sa nježnošću
pozdravljaju
utrnuli vjetar
bez dodira
bez sna