1
Prvi slučaj, sve jedinice: dana 1.11. objavio sam post Kako ih nije sramota?!, potaknut viješću od tog jutra: Dejan Lovren ispričao je u novinama kako je bio posramljen fotografijama svoje javno podastrte obnažene pozadine, te kako mu je i žena patila i dočekala ga kratkom-ali-odzvanjajućom porukom: sramota. Pa sam se zajebavao da je oženio Brku iz Ko to tamo peva.
BRKO: Kako ih nije sramota?!
ŠLAGERPEVAČ: Od koga?
BRKO: Od nas.
ŠLAGERPEVAČ: Pa mi smo došli njih da gledamo.
BRKO: Ha? Bez obzira!
Čega je Brko arhetip?
Ali prvo počujmo aforistički triptih Karl Krausa:
To je trijumf ćudorednosti: lopov koji je provalio u spavaću sobu tvrdi da mu je povrijeđen osjećaj stida i prijetnjom tužbe zbog nećudorednosti iznuđuje odustajanje od tužbe zbog provale.
Na pitanje zna li što je to ''neprilično'', neki je dječak jednom odgovorio ovako: ''Neprilično je kad je netko prisutan''. Odrasli bi zakonodavac uvijek htio biti prisutan.
Skandal započne onda kad mu policija učini kraj.
Brko je arhetip shvaćanja po kojem je kod skandala hvatanja nekoga gole guzice onaj problematični, skandalozni, neprilični dio – za crvenjeti – sadržan ne u činu narušavanja privatnosti (tj. u ''prisutnosti'' treće osobe, koja je došla da gleda), nego u ogrješenju o formalno ćudoređe, u golotinji ili ''bludnoj radnji'' samoj po sebi. Implicirana je kao kompromitantna per se, pošto se kao skandal predstavlja ne nešto drugo već čisto dokaz o seksualitetu (imanju genitalija, upražnjavanju seksualnog čina, da je netko spolno biće koje radi te stvari). S presumpcijom nevinosti: svatko je nevin dok mu se ne dokaže da se jebao.1
2
Nije prošlo par tjedana, medije je preplavio drugi slučaj. U Mariboru su u klinču uhvaćeni ravnatelj škole i nastavnica; potajno ih je snimao učenički mobitel. Članci su pljuštali, danima su razvlačeni po svim stupcima – naravno, kao objekt jeftinog moralnog zgražanja, odnosno (ovisno o pojedinoj perspektivi) objekt zabavljenosti na istoj premisi: da bi bilo nečega strašno kompromitantnog u onome što je snimljeno. Kompromitantnost čina snimanja bila je u drugom planu, ako uopće postavljana kao pitanje.2
Pod postom o prvom slučaju komentator Neprilagođen stao je šiljiti da iz navedenog ne proizlazi kako bi gospođa Lovren bila Brko, pošto jedino znamo da je rekla ''sramota'', a ne i čija sramota – paparazzâ (zbog ''prisutnosti'') ili Dejanova i posredno njena (zbog uhvaćenosti u golotinji). Istina je, ja sam u šali to prikazao kao proizlazeće iz pretpostavke da on (koji jest deklarirao baš vlastitu zasramljenost) ne bi smio divergirati od nje3, pa otuda odmah znamo i njen pogled na stvar. Takva vrsta izvoda spada u zajebanciju, komediju; tako je i mišljen. No, evo nečega što već ne spada u komediju i na temelju čega možemo izvesti zaključak: ona je također i patila. Da smatra da je za crvenjeti paparazzijima, zbog njihove bi blamaže patila?
Lovreni su također Brko jer nepriličnost vide u sadržaju ukebanog umjesto u činu ukebavanja, no oni su poseban soj Brke – kad se Brko pomalja iz samih Mlade i Mladoženje, u sudu ne onoga tko ukebava nego onoga tko je ukeban. Kada se uhođeni, umjesto zadržavanja na ljutnji zbog povrede privacije, zasrame, prihvate ono ''Sram vas bilo!'' kojim ih Brko počasti – podvrgavajući se kanonu ćudoređa kao iz jedne druge all star scene s Klasik TV.
ĐENKA: Idemo dalje, deco. Ovako. Pobegli ste od svatova, maltretiranja, glupih običaja i još glupljeg morala. Prvi put ste sami i slobodni. Pokušavate da zaboravite sve što vas podseća na prethodni život. Skidate se. Sa gađenjem odbacujete građanski oklop. Ležete na krevet goli i smejete se. Prvi put ste slobodni. Idemo to!
KRISTINA: Pa jes ti normalan? Ko bre da se skida go?!
MIRKO: Ja ću da se skinem do pojasa.
ĐENKA: S kim sam ja rešio da pravim film. Gori ste od najvećih lažnih moralista u gradu. Ajde, recite mi, molim vas, šta ima ružno u tome ako se dvoje mladih i lepih ljudi skinu? Zar nisu najveći slikari na svetu slikali gole ljude – i ko danas zamera tim slikarima i tim ljudima na slikama? Kako ja film da nazovem Slobodni život ako vi nećete da legnete na krevet – goli? Sramota je ukrasti, biti lopov, slagati, prevariti, a nije sramota biti go. Da je sramota biti go, ljudi bi se rađali obučeni, a ne goli. Ljudsko telo je najveće savršenstvo na svetu.
MIRKO: Smiri se, kume, mi to nismo znali...
Dobro, ni sam neću dobrovoljno i iz čista mira hodati gol po ulici ili se javno publicirati u erotskom činu. Nije potreban tek imperativ ćudoređa da bi se priznavalo legitimitet nalaženju kako se vlastite genitalne i analne fenomene, baš zato što su privacija, ne želi u javnosti. Iz čojstva, da bi se zaštitilo druge od sebe (jer nije svakome do imanja nepozvane tuđe guzice pod nosom) i iz junaštva, da bi se zaštitilo sebe od drugih (jer nije svakome do imanja nepozvanog tuđeg nosa nad vlastitom guzicom). Kada bih osvanuo ovako poput Lovrena, skrupuli na planu poštede drugih bili bi bespredmetni (pošto se nisam sam naturio), no na planu zaštite sebe mi ne bi bilo pravo – radilo bi se ne samo o ljutnji, nego i o nelagodi, ali nelagodi posve identičnoj onoj kada bi me se javno rasprostiralo dok u svojoj kući, iza svojih zidova, primjerice doručkujem, perem zube, gledam TV ili dok evo ovo tipkam. Ne bih bio dobar big brother kandidat: u onome što je privatno želim biti negledan. Ne bih se, međutim, osjećao krivim zbog doručkovanja, pranja zuba itd., tek neću da me se gleda. Dok je osobitost sramote zbog uhvaćenosti bez gaća da ona pred brkama uključuje nametnutu krivnju, osudu svoje razgaćenosti. Mladoj i Mladoženji iz Ko to tamo peva dano je do znanja da ih može biti sram što ih gledaju u drpanju, da je to njihova krivnja. Ravnatelj i nastavnica iz Maribora razvlačeni su kao krivci. Ni Lovren nije osjećao tek nelagodu da ga se gleda, nego sramotu, kao da je nešto skrivio, nešto cringeworthy, za biti manjim od makovoga zrna. (Među suigračima mu nije problem biti gol, jer je to u skladu s društveno prihvatljivim ponašanjem, no biti gol pred svima je biti u prijestupu socijalnih normi, kanona ćudoređa.)
I ovo je, kao i gotovo sve što se u društvu zbiva, tema iz Nasilja normalnosti. Ključna rečenica u tom postu ona je pametnijega čovjeka od mene: Stid je glavni činilac socijalnih konformizama, prekidač kojim se upravljanja izvana prebacuju u upravljanja iznutra. Upravljanje iznutra je ovdje vrlo spretan izraz, jako mi se dopada, zato što se ne izjednačuje s užim pojmom internalizacije. Doista, mi znamo da Mr. & Mrs. Lovren osjećaju njegovu guzicu u svim novinama kao svoju sramotu, no ne znamo osjećaju li to intrinzično, pounutrujući nametnuto ćudoređe, stvarno misleći poput Mirka i Kristine, da je sramota biti javno dokumentiran bez gaća. No, poanta je da to nije čak niti potrebno, jer sve i ako sami ne bi bili neki specijalni puritanci, upravljanost iznutra zbiva se već time što percipiraju to kao svoju sramotu u očima drugih. Recimo da bi i mogli misliti kako se zapravo radi o sramoti paparazzâ, no svjesni su da to nije tako prezentirano, da svijet gleda drugačije, te preuzimaju isti pogled samim time što ga uvažavaju.
Nauka o čvrstoći uči da se vanjski pritisak očituje unutarnjim naprezanjem materijala; ako prevelik – pucanjem. Kao i obično kod fenomena ''nasilja normalnosti'', završilo je osobnom katastrofom. Nekoliko dana nakon izbijanja mariborskog skandala – čuli smo i o tome – protagonist je počinio samoubojstvo. Kaže: slomio se pod pritiskom.
Sa slučajem Lovren sam se zajebavao, potencirajući prisutnu komiku, iako sam znao da nosi u sebi zametak nečega nimalo smiješnog. Kada je Marx očitao ponavljanje povijesti najprije kao tragedije pa potom kao farse – nije li zaboravio na prvotni žanr, koji prethodi tragediji: komediju?
3
Treći slučaj, nedavni: doznajemo o dvoje kolega iz novozelandskog osiguravajućeg društva (on oženjen, ona zaručena) koji su se upustili u prekovremeni rad, pa ih vidjeli i ukebali kamerama indiskretni nosevi iz obližnjeg bara. Opet isto. Uvijek isto. Mi smo došli njih da gledamo? Ha? Bez obzira! Sram ih bilo!
Pišem post jer je ovime ostvareno puno ponavljanje povijesti kao promjene žanra: nakon što smo jednom svjedočili prometanju komedije u tragediju, svako daljnje opetovanje istovrsne neprilične vijesti čin je farse – a bit će ih i biti i biti i biti, na vijeke vjekova amen.