Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/diogenovabacva

Marketing

Republika Farsa


Nedavna odluka ustavnog suda po kojem vukovarsko gradsko vijeće treba (čitaj: može) sâmo propisati postavljanje dvojezičnih natpisa (uvažavajući potrebe većinskog hrvatskog naroda koje izviru iz još uvijek živih posljedica velikosrpske agresije početkom 90-ih godina 20. stoljeća te potrebu pravednog i pravilnog tretmana srpske nacionalne manjine na području Grada Vukovara) besraman je danak dodvoravanja doxi, koja je kod nas konzervativna i retrogradna, stasala na tuđmanističkoj paradigmi nacionalizma i klerofašizma. Hrvatski ''lijevo-liberalni'' politički establišment sve od osamostaljenja karakterizira prvopričesničko podilaženje ovoj paradigmi, iz kukavičluka i kunktatorstva pred prebrojavanjem narodnih snaga. Nije, naravno, slučajnost da je ista ta politika u sprezi s istim ovim ustavnim sudom odigrala ključnu infamnu ulogu i u lakrdiji s lanjskim referendumom i obrazloženjem po kojem uopće i daju zeleno svjetlo, a koje su potom, izvedeni na čistac, morali povući, ostavivši odluku de facto bez obrazloženja. I šta? I šta? I ništa.

Republiko Hrvatska, ime ti je farsa.

O nebuloznim zamjenama teza ugrađenima u koreliranje progona jednog pisma – kao, da se ne lažemo, simptoma izgona samog srpstva – preko tog samog srpstva izjednačenog sa ''srbočetničkom'' agresijom – već sam više puta detaljnije pisao, pa računam da ne moram ponovo.

Vladimir Ilić imao je zanimljivu, probojnu misao: re-ćirilizacija Srbije da ne bi čuvala srpsku, nego hrvatsku kulturnu autarkiju. Zato naime, što obratan proces, de-ćirilizacija, pri čemu prevladava u javnom i kulturnom diskursu latinično pismo, manje znači ''rasrbljivanje'', koje toliko straši etnonacionaliste, a više predstavlja oduzimanje monopola Hrvatima na ono u čemu njihova kulturna i politička elita traže uporište za vlastiti nacionalni identitet.

Misao podvlači ono beware what you wish for, paradoks u kojem sveti cilj što ga zaziva tamošnja nacionalistička elita urađa štetom po njih – a žedne bi ih do vode dovelo baš ono protiv čega se bore zubima i noktima.

Prenošenje analogije donosi njen puni značaj za nas. Analogija nije simetrična pritom: ne stoji tako da bi ćirilica bila ''srpsko'' pismo, dok latinica ''hrvatsko'', a ne stoji zato što je latinica također i ''srpsko'' (navodnici jer je jasno da je domena značenja lokalna, susjedskog dualnog rivaliteta – u svijetu ta pisma ne pripadaju ekskluzivno našim malim narodima, naravno). Činjenica da je u Hrvatskoj u primjeni isključivo latinica, dok u Srbiji oba pisma, reflektira se u povlaštenom položaju Srbije: ona ima monopol na jedno, dok Hrvatska na drugo nema, tj. nema ni na jedno. Mi se već jesmo odrekli ćirilice, to je aktualno slučaj, i zato smo već sada u situaciji kojom Ilić plaši srpske nacionaliste (njima samima). Različita su modalna agregatna stanja: u Srbiji je na djelu kondicional, u Hrvatskoj pozitiv.

Analogija Ilićeve misli podrazumijevala bi – pretpostavimo li da je najviši raison d'etre vukovarskih stožeraša-čekićara njihov proklamirani antagonizam spram ''četnika'', tj. srpskih nacionalista – postavljanje pitanja: što bi predstavljalo najgori mogući scenarij po njih, srpske nacionaliste? Evo što: upravo rast statusa ćirilice u Hrvatskoj, po mogućnosti i dosezanje dvopisamskog položaja. Baš kada bi se izborili da i kod nas zaživi ćirilica kao legitimno pismo, točno onako kao što preko Dunava važi za latinicu, najgrdnije bi prekodunavskim parnjacima-dušmanima zapaprili!

Pišem ovaj post zato što me uvijek neobično veseli podcrtavati neurotičke, shizofrene elemente patriotske doxe, koji je iznutra stropoštavaju u apsurd.



Post je objavljen 15.09.2014. u 12:24 sati.