John Blofeld
Izdavač: Fokus komunikacije 2003.
Sposobnost da se vidi u skladu sa stvarnošću nije ograničena na one koji su rođeni ovdje ili ondje. Ta sposobnost naša je urođena odlika, jer priroda uma bitno je ista bez obzira na sva kasnija određenja nacije, rase ili vjere.
Mudraci traže od uma, a ne od Buddhe, dok su oni koji traže od buddha, a ne od uma budale!
Zadivljujuća je višesmislenost riječi kao hsing (um, srce itd), jer u budizmu ne samo da se vaš um, moj um, njegov um i nestvoreni, besmrtni Um, smatraju u stvarnosti jednim, već se um, razmišljanje o umu, i stvar o kojoj se misli, podjednako smatraju jednim te istim.
Istinski su mistici svih religija tragači za istinom.
Ponekad se budizam uspoređuje sa silnim, opasnim gradom koji ima tolike dveri da stranac iz daleke zemlje očajava tražeći put do tvrđave u sredini. Boji se da će otkriti kako vanjski zidovi skrivaju zamršeni labirint ulica u koima bi se, ne poznajući mjesne običaje i jezik, mogao izgubiti zauvijek, nesposoban da prodre do srca grada ili nađe put natrag do jednog od golemih ulaza. Pa ipak, kada bi hrabro kročio kroz bilo koje od tih dveri, otkrio bi da ulice vode sve izravnije prema središtu i da se sve siječu u tvrđavi.
U prethodnoj usporedbi tvrđava predstavlja temeljni nauk buddhizma koj eje moguće ukratko izložiti sljedećim jednostavnim riječima: život kakavim ga poznajemo unatoč nekim ugodnim i vedrim događajima, u cjelini je sumoran. Rođenje donosi patnju majci, a vjerojatno i djetetu. Djeca su podložna mentalnim jadima čiji nam se uzroci mogu činiti nevažnim, a koje je možda teže podnijeti nego prave nedaće poslije u životu. Odrasli muškarci i žene ne mogu ne biti svjesni da ih bolest, bolni gubitci ili smrt mogu zaskočiti u bilo kojem trenutku, odnosno da se tegove starosti nadvijaju nad njima, nadalje, nebrojenim su ljudima težak rad i patnja uzrokovani hladnoćom, nedostatkom hrane ili izgladnjivanjem do smrti uvijek prisutni, čak i najsretniji među ljudima doista su izuzetni mogu li iskreno reći da su njihovi trenutci sreće brojniji od trenutaka tuge, žalosti, dosade i nezadovoljstva. Mnogi nebuddhisti utječu se zamisli o beskrajnoj sreći koju će uživati u nekom budućem nebeskom stanju. No, kako su u svemiru sve nama opažljivije stvari prolazne i nisu podložne bilo vječnom postojanju ili dokidanju, već samo beskrajnim preobražajima, čini se mudrijim pretpostaviti da je i ono što nije lako opažljivo u skladu s tim istim općim zakonom neprestane mijene. U svakom slučaju, buddhisti su uvjereni da ćemo provesti mnogo više od jadnoga ljudskog života u ovim nesigurnim okolnostima s obzirom da se rođenje i smrt izmjenjuju u beskrajnom slijeud, vijek za vijekom, sve dok prianjamo uz pogrešnu misao da smo odvojena, samopostojeća bića.
Buddhizam ipak nudi nadu u razmjerno brz izlazak iz kruga patnje. Iako su ga neupućeni odbacili kao religiju pesimizma, on svoje sljedbenike ispunjava smirenim optimizmom koji se smiješi.
Zbog toga što u vlastitom neznanju prianjamo za neke stvari i grozimo se drugih, moramo se beskrajno dugo okretati u samsaričkom krugu, jer želja i odbojnost vode nas razmišljanju u dvojnim kategorijama poput 'ja' i 'drugi', 'postojanje' i 'nepostojanje', dobro i loše, poželjno i odbojno, i svima ostalima. Ne uspijevamo vidjeti da je ovaj ogroman svemir sa svom svojom ljepotom i užasima tvorevina naših vlastitih umova – i da postoji u onom Umu s kojim su naši umovi istovjetni. Ukoliko smo voljni prihvatiti ovo shvaćanje barem kao radnu pretpostavku, počnemo li se vježbati u suzdržavanju od želje i odbojnosti i od svakoga drugog oblika dvojnoga mišljenja i vladanja, povučemo li se od svijeta pojava u skrovito područje srca i predamo li naše pažljivo njegovano 'sopstvo' njegovomu miru, tada će mentalne tvorevine postupno izgubiti moć uznemiravanja ili mučenja. Naši će umovi pritom postati poput uglačanoga ogledala što održava svaku pojedinost prolazne predstave, ostavljajući pritom neumrljani, savršeno nepokrenuti odrazom stvari, bile one lijepe ili užase. Postupno ćemo dosegnuti potpunu mirnoću, prestatćemo na pojave odgovarati izljevima volje, strasti, žudnje ili odbojnosti, kada se stvari pred nama pojave, odražavat ćemo ih svjesnošću poput ogledala, a kada prođu neće za sobom ostaviti mrlje niti izmamiti najmanji odgovor.
Buddhizam naučava da nas izljevi što potječu od naših raznorodnih odgovora na titranje pojava ujarmljuju u krug samsare, u Kotač Života – kotač muke na kojem se jedna po jedna slamaju kosti i komada meso žrtve sve dok naposljetku, u vlastitom neznanju ona ne moli za trajnu smrt koja joj je zauvijek uskraćena. Vlastitom ludošću i glupošću pričvršćeni uz ovaj kotač vučemo se gore i dolje kroz područja života i smrti, svaka pojava u nama izaziva odgovor i vodi k nekoj vrsti izljeva iz našega uma koji tada djeluje na pojavu i time uzrokuje d aona opet djeluje na nas – i tako do u beskraj, sve dok bolno ne dosegnemo mudrost. Sve dok ne naučimo obuzdavati svoj um, svaka pojedina opažena stvar utječe na našu svijest ili podsvijest na isti način kao što bi predmeti odraženi u ogledalu utjecali na njega kada bi na njegovoj površini ostavljali svoje pojedinačne mrlje. Nevažno bi pritom bilo je li površina umrljana dobrim ili lošim stvarima jer njihova ukupna nakupina neminovno bi stvorila onu gustu, blatnu boju kakvu dobivamo miješanjem svih boja sa slikarske palete u jednu masu. Nadalje, svaka mrlja što je na našim umovima ostavljaju predmeti našega opađžanja potiče nicanje izljeva pohlepe, ljutnje, požude, odbojnosti, ljubavi, mržnje i tako dlaje, pokrečući lančani niz djelovanja, odgovora na djelovanje i međudjelovanje koji je beskrajan. Kada – jednostavnosti radi – buddhisti govore o želji kao uzroku patnje, tada se sve što je ovdje napisano podrazumijeva u toj jednoj jedinoj riječi – želja.
Kritičari su često tvrdili da je buddhizam vjera koja propovijeda povlačenje od života, dok nas on zapravo uči da ne posežemo ni za čim niti da se od ičega povlačimo, već da vježbamo suočiti se sa svime u mirnom bestrašću i bez straja od okaljanosti. Naša je dužnost nadalje iskazivati neumorno suosjećanje usmjereno k dobrobiti i oslobođenju svih osjetilnih bića, a to je zadaća koju ne mogu obaviti ljudi koji se povlače od teškoća.
Što se središnjega cilja biddhizma tiče, on je ovaj: kada smo naučili (i podučili) kako biti sasvim obestrašćen i kako sve stvari promatrati u njihovoj bitnoj jednosti, kada nijedan predmet ne može u nama potaknuti izljev niti se na našem umu može zadržati i najmanja mrlja, tada pojave gube svoju moć prljanja, a mi spokojno prebivamo u prirođenoj čistoći vlastitoga uma, otkrivajući štoviše da ni to nije naš um već sam nestvoren, vječni Um.
U Kini sam prilično često nailazio na domaćinstva u kojima su članovi iste obitelji složno živjeli zajedno unatoč znatnim razlikama u religijskim vjerovanjima – otac bi možda bio konfucijanist, majka buddhistica, a snaha kršćanka preobraćenica iz neke misionarske škole ili sveučilišta.
Iako naš um ostaje izvan žarišta tek za, da se tako izrazimo, milijunti dio centrimetra, sve će nam se činiti istim kao i ranije unatoč pažljivim pripremama, međutim kada se dosegne ispravno žarište, Stvarnost će bljesnuti, čitav svemir pojava bit će viđen onakvim kakav doista jest, a njihova moć smetanja i nanošenja boli izgorjet će u tomu bljesku, i nama ništa drugo neće ostati osim dužnosti ukazivanja na put drugima kako bi i oni sami mogli dosegnuti Konačno Viđenje baš kao i mi. Kada ta konačna intuicija bljesne poput zasljepljujućeg svjetla, otkrit ćemo da ništa ne postoji niti je ikada postojalo do u našem umu, i da doista, naš um nije naš već Um sam, da je taj Um savršeno spokojan, čista praznina jer je sasvim bez oblika, značajki, suprotnosti, mnošva, subjekta, objekta ili bilo čega za što bismo se mogli držati. Ipak, nije to puka praznina jer u njoj je bespočetan početak i beskrajan kraj svih pojava koje iz trenutka u trenutak pridonose neprestanom toku onoga što zovemo 'postojanjem'.
Ono što nam je ostalo od učenja Huang Poa i ostalih, sastoi se tek od onoga što su njihovi učenici odabrali zabilježiti.
Još jedno učenje koje je općeprihvaćeno u mahayani jest da napredak na stazi bodhisattve traži istovremenu praksu sile (moralnosti i obuzdavanja), dhyane (meditacije, usredotočenosti i svih raznolikih mentalnih vježbi koje se podrazumijevaju pod ovim nedostatnim nazivima) i prajne (mudrosti). I one su do određene točke neophodne, nakon koje ih se treba odreći zajedno sa svima drugima.
Prakticiramo li chan (zen) za pretpostaviti je da prihvaćamo njegova glavna učenja, a ukoliko ih prihvaćamo, tada shvaćamo kako je ovaj naš sadašnji život tek jedan trenutak vječnosti, jedna karika u lancu koji se proteže unatrag do bespočetnoga početka i koji će se, ukoliko ga ne prekinemo, nastavljati vjekovima i vjekovima što dolaze. Usvojivši ispravno viđenje, ne smije biti previše nestrpljivi.
Što je iznenadno osvjetljivanje? Iznenadno znači trenutačno odbacivanje pomućenih misli. Osvjetljavanje znači uviđanje da osjvetljavanje nije nešto što treba postići.
Odake počinjemo s tom praksom? Početi treba od samog korjena.
A što je to? Um je korjen.
Kako to znati?
Lankavatara sutra kaže: Kada nastanu mentalni rocesi tada izniču sve dharme, pojave. Kada prestanu mentalni procesi, tada prestaju i sve dharme. Vimalakirti sutra kaže: oni koji ćele postići čistu zemlju ponajrije trebaju pročistiti svoje umove, jer pročišćenje uma jest čistoća zemlje buddha. Sutra nauka baštinjenog od Buddhe kaže: Nadzorom uma sve stvari postaju moguće. Druga sutra kaže: Mudraci traže od uma, a ne od buddha, budale traže od buddha umjesto da traže od uma. Mudri ljudi podešavaju svoj um, a ne svoju osobnost, budale podešavaju svoju osobnost umjesto svojeg uma. Sutra Buddhinih imena tvrdi: Zlo proizlazi iz uma, i umom se nadilazi. Tako znamo da svako dobro i zlo proizlazi iz našeg uma i da je um stoga korijen. Ukoliko ne prodrete u ovu istinu, sav će vam napor biti uzaludan, jed dok god tražite nešto od izvanjskih oblika, nikada nećete postići. Dhyanaparamita sutra kaže: Sve dok usmjeravate svoje traganje prema oblicima oko vas, nećete postići cilj čak ni nakon mnogih vjekova dok, s druge strane, kontemplirajući svoju unutarnju svjesnost možete postići buddhastvo u jednom bljesku misli.
Kojim sredstvima provoditi korjensku praksu?
Samo sjedenjem u meditaciji, jer ona se iizvodi dhyanom i samadhijem. Dhyanaparamita sutra kaže: Dyana i samdhi su bit potrage za svetim znanjem budda, jer bez njih misli ostaju u metežu, a korijeni dobrote bivaju oštećeni.
Molimo Vas opišite dhyanu i samadhi.
Dhyana je prestanak pogrešnoga mišljenja, dok je samadhi sjedenje u kontempliraju svoje izvorne naravi. Samadhijem povlačite um od njegove okoline, čineći ga nepropusnim za osam vjetrova: dobitak i gubitak, hvalu i prijekor, slavu i zao glas, radost i tugu. Usredotočujući se tako čak i obični ljudi mogu ući u stanje buddhastva. Zašto je to tako? Sutra pravila bodhisattve kaže: Sva bića koja poštuju pravila buddha ulaze u buddhastvo. Druga imena za to isto su oslobođenje, dosezanje druge obale, nadilaenje šest stanja smrtnih bića, preskakivanje triju svjetova, ili postajanje silnim bodhisattvom, svemonim mudracem pobjednikom.
Na čemu bi se um trebao ustaliti i obitavati? Trebao bi se ustaliti na neobitavanju i ondje obitavati.
Što je neobitavanje? To znači nedozvoljavanje umu da obitava na bilo čemu uopće.
Koji je smisao toga? Obitavanje ni na čemu znači d a um nije pričvršćen uz dobro ili zlo, bivanje ili nebivanje, unutarnje ili vanjsko ili nešto između to dvoje, prazno ili neprazno, usredotočenost ili raspršenost. To obitavanje ni na čemu je stanje u kojem treba obitavati. Za one koji ga postižu kaže se da imaju neobitavajući u, drugim rječima – imaju um buddha.
Opažanje da nema ništa za opaziti – to je nirvana, poznata i kao oslobođenje.
Što god da je prošlost, prošlost je, zato ne sjedite procjenjujući je, jer kada mnijenje o prošlosti prestane, moće se reći da više nema nikakve prošlosti. Što god je u budućnosti još nije ovdje, zato joj ne usmjeravajte svoje želje i čežnje, jer kada mnijenje o budućnosti samo prestane, može se reći da više nema nikakve budućnosti. Što god je sadašnje, sada je nadohvat ruke, samo budite svjesni svojega neprijanjanja bilo čemu, što znači ne dozvoliti bilo kakvoj ljubavi ili odbojnosti prema bilo čemu da uđu u um, jer kada mnijenje o sadašnjosti samo prestane, možemo reći da nema sadašnjosti. Kada nema vezanosti uz bilo koje od triju vremena, može se reći da ona ne postoje.
Odluta li vam um, ne slijedite ga, pa će prestati lutati sam od sebe. Poželi li zastati negdje, ne slijedite ga i ne obitavajte ondje, pa će traganje vašeg uma za obitavalištem prestati samo po sebi. Tako ćete imati neobitavajući um, um koji ostaje u stanju neobitavanja. Koliko ste u sebi potpuno svjesni neobitavajućeg uma, otkrit ćete da postoji tek činjenica obitavanja, a ništa na čemu bi se obitavalo ili neobitavalo. Ta potpuna svjesnost o umu koji obitava ni na čemu poznata je kao čisto opažanje vlastitog uma, ili drugim rječima, kao jasno opažanje vlastite naravi.
Mudrost znači sposobnost razlikovanja svake vrste dobra i zla, dok dhyana znači unatoč utvrđivanju tih razlika, ostati potpuno nedodirnut ljubavlju ili odbojnošću prema njima.
Staza riječi i govora je dokiuta, djelovanja uma prestaju. Što to znači?
Riječi i govor otkrivaju smisao dharme, ali jednom kada je smisao shvaćen, govor se odbacuje. Smisao je netvaran, ono što je netvarno je tao (istina), a tao je neizreciv. Zato je staza riječi i govora dokinuta. Kada se kaže djelovanja uma prestaju, misli se da zbiljskom uvidu u značenje dharme nije potrebna daljnja kontemplacija. Ono što se prostire onkraj naše kontemplacije je nestvoreno. Budući da je nestvorena, narav svih pojavnina je prazna. S obzirom da se njihova narav (vidi) praznom, svi su njihovi uzroci koji zajedno djeluju iskorienjeni, a to iskorjenjivanje uključuje prestanak djelovanja uma.
Nadiđi svijet iz samoga njegova središta, uđi u nirvanju spašavajući se od muka samsare. Ne koristite li ovu metodu iznenadnog osvjetljavanja, bit ćete poput šakala što slijedi i oponaša lava, ali ne može postati lavom čak ni nakon stotina tisuća vjekova.
Konačno ostvarenje znači biti slobodan i od ostvarenja i od odsutnosti ostvarenja. Što to znači? Ostvarenje znači biti neumljan viđenim, zvukovima i ostalim osjetilnim opažanjima izvana, dok iznutra to znači posjedovanje uma u kojemu se ne odvija pogrešno mišljenje. Postići to bez ikakve misli o tomu naziva se odsutnošću ostvarenja, dok se postići potonje bez ikakve misli o tome naziva slobodom od odsutnosti ostvarenja.
Morate biti sposobni vidjeti privlačne stvari, a da pritom u vašem umu ne iznikne ljubav prema njima, što se naziva umom oslobođenim od ljubavi. Jednako tako, morate biti sposobni vidjeti odbojne stvari, a da pritom u vašem umu ne iznikne mržnja prema njima, što se naziva umom oslobođenim od mržnje. U odsutnosti tih dvaju (osjećaja), um je čist i narav oblika se vidi praznom.
Kada jednom izgubite ljudsko tijelo, drugo neete dobiti milijunima vjekova. Trudite se, trudite! Životno je važno da dosegnete razumijevanje.
Onaj koji me traži kroz vanjsku pojavu, ili me traži u zvuku, slijedi krivovjeran put i ne može opaziti Tathagatu. Recite mi časni tko ili što je tathagata? Mjesec je prosvjetljenje, a voda jezara je vlastita narav. Dublji smisao je – kako je moguće uhvatiti prosvjetljenje?
Um je veliki tvorac privida, tijelo je grad velikog privida, a imena su njegovi ukrasi i hrana. U svim tim svjetovima, nebrojenim poput zrnaca Gange, nema ničega što je izvan privida. Svjetovnjaci, nesposobni razumjeti privid, obmanuti su prividnim karmanom gjde god da jesu. Sravake, u strahu od prividnih pojava, pomračuju svoje umove i ulaze u stanje mirovanje (ili relativne nirvane). Bodhisattve, znajući sve privide i shvaćajući da je njihova bit prividna, ravnodušni su prema svim imenima i oblicima. Buddha je veliki tvorac privida koji je pokrenuo prividni kotač dharme, postigao prividnu nirvanu, pretvorio prividnu samsaru u ono što je onkraj rađanja i umiranja, i preoblikovao zemlje prljavštine, nebrojene poput zrnaca Gange, u čisti dharmadhatu.
Tijelo je taj grad i um je taj kralj. Sutra kaže: oni koji mnogo slušaju vješti su u istini, ali ne i pri uobličavanju tih riječi. Riječi su prolazne, a značenje je vječno, jer ono je bez oblika i značajki. Osim riječi i govora, postoji um koji je velika sutra (knjiga) um je kralj velikoga značenja, onaj tko ne poznaje jasno svoj um nije vješt (tumač) značenja, on je tek oponašatelj riječi što su ih izgovorili drugi.
Hodanje, stajanje, sjedenje i ležanje – sve su to djelatnosti vaše naravi. U čemu ste u neskladu s time. Idite i otpočinite na čas (drugim riječima, odložite svoj um na počinak. Sve dok vas ne nose vanjski vjetrovi, narav će vam ostati poput vode, uvijek mirna i jasna. Neka vas ništa ne brine. Dobro se starajte o sebi.
Post je objavljen 13.08.2014. u 09:56 sati.