Kod nas se svi problemi nekako sažimaju u par točaka i onda imamo par čarobnih rješanja koji će nas osloboditi svih naših problema i napraviti od Hrvatske zemlju blagostanja.
Jedno od tih rješenja jest i navodnjavanje poljoprivrednih površina i ja nisam protiv toga. Mislim da bi navodnjavanje moglo donijeti puno dobra i poljoprivredi i društvu sveukupno, ali mora se obaviti kako treba. Moramo vidjeti što dobivamo i po kakvoj cijeni i tko će sve to platiti, a tko izvući korist i hoće li itko uopće izvući korist.
Najprije se valja pitati je li navodnjavanje jedini problem u poljoprivredi. Čini mi se da nije. Ima tu nesigurnosti oko otkupnih cijena pa ljudi ne proizvode jer ne znaju pošto će prodati, pa onda bilo je priče i o problemima sa skladištenjem. Što sa žitom, prodati ga odmah ili platiti skladištenje u silosu pa čekati bolju cijenu.
Tu je bila i priča o hladnjačama u kojima bi se skladištile jabuke tako da ih se ne mora prodati po niskoj cijeni odmah nakon branja.
Imamo i neisplaćene poticaje i nesigurnost oko toga koliki će biti poticaji i tko ih može dobiti. i to dovodi do nesigurnosti.
pa pad otkupnih cijena mlijeka i visoke rate kredita koji su uzimali seljaci za osuvremenjivanje proizvodnje. Sve to dovelo je do pada i prestanka proizvodnje mnogih mljekara.
Onda imam i primjer koji sam vidio na televiziji gdje je napravljen sustav koji omogućuje navodnjavanje ali poljoprivrednik ga ne koristi jer mu je jeftinije proizvoditi bez navodnjavanja, a ako se dogodi suša onda mu lijepo isplate odštetu za elementarne nepogode i on je opet u plusu.
Pa onda imamo seljake koji zbog nesređenog tržišta, nezainteresiranosti velikih trgovačkih lanaca za male proizvođače, male otkupne cijene i jefinog uvoza ne mogu prodati proizvedeno, a neki i zaoravaju ono što su proizveli.
Znači ima i puno drugih stvari koje isto treba popraviti u poljoprivredi, mnoge od tih stvari ne traže ni velike projekte, ni velike novce, ni dugo vremena da se ostvare.
Ali tu nema milijadi i građevinski sektor se ne može igrati nacrtima i bagerima.
A sad idemo na samo navodnjavanje.
Navodnjavanje bi sigurno donijelo veću stabilnostu proizvodnje i veće prinose, ali bi stigli i veći troškovi. Treba paltiti pumpanje vode, sustave za navodnjavanje, vodu...
Da ne bi ispalo kao s modernizacijom mliječnih farmi. Povećala se i proizvodnja i broj krava i kvaliteta mlijeka, ali i troškovi su toliko narasli da su mnogi bakrotirali i sad na kraju imamo moderne prazne farme specijalizirane za proizvodnu ničega.
Pa onda slično je i s autocestama. Moderne, brze, uglavnom poluprazne i toliko skupe da država ne zna što bi s njima. Više štete nego koristi.
Znači treba postaviti i pitanje tko će sve to platiti, na kakav način, kako će se plaćati održavenje sustava i korištenje vode.
Vjerojatno će tamo gdje se dovede navodnjavanje rasti cijena zemlje. Može i tu biti špekulacija. Pa tko će dobiti na korištenje zemlju koju se može navodnjavati?
Da ne bi ispalo da bi svi mi financirali gradnju i održavanje sustava a onda se zemlja da jeftino stranim i domaćim investitorima koji dižu ogromne pare od uzgoja subvencionirane proizvodnje, troše na luksuz, zaposle par ljudi na minimalac i drže govore o glupim i lijenim građanima Hrvatske koji imaju ono što su i zaslužili, troše previše i žive iznad svojih mogućnosti.
Možda bi i sustav navodnjavanja dali u koncesiju, kao što se hoće i s autocestama napraviti.
Dakle, sve može ispasti super i da svima nama bude bolje. Da poljprivrednici mogu raditi, napredovati i zarađivati. Da svi građani imaju korist od njihovog rada, da imamo jeftinu domaću hranu.
Ali isto tako se to može pretvoriti u još jednu noćnu moru, trošak za nešto što ne vraća korist društvu, poligon za lupešćinu.
Mislim da je vrijema da sad dok se još nije počelo raditi postave prava pitanja tako da se jednog dana ne začudimo u što se pretvorilo još jedno obećanje boljeg života za ljude u ovoj našoj zemlji.
Post je objavljen 24.04.2014. u 16:04 sati.