Pregled posta

ŽIVJETI = UMIRATI = ŽIVJETI

Smrt je Bog dao kao lijek našem srcu, da ispustimo iz ruku ono što nas od Boga dijeli.
U svima nama živi strah da ćemo nešto izgubiti.
(Bogati mladi od vrlo žalostan jer bijaše vrlo bogat.)
Samo pesimist u patnjama vidi gubitak.
Tko izbjegava umiranje propada.
Ne postoji ni jedna situacija koja ne bi u sebi imala klicu života.
Treba naći spoj između umiranja i življenja. Kod umiranja se radi o gubitku kao dobitku.
Nauči čovjeka umirati, naučio si ga mudro živjeti.
Ako već sada umreš, onda ti onaj zadnji trenutak života neće biti strašan.
Sunce ovdje zalazi, a drugamo izlazi.
Svakodnevna naša umiranja su proboj u novi život. Boli ovoga života su porođajne boli rađanja novog života.
Razni oproštaji, prekidanja, križanja, nesreće... Svoje zvanje ne možemo ozbiljno prihvatiti ako sva ostala ne isključimo.
Gdje god nogom staneš, nauči reći zbogom...
Trebaš biti bačen u zemlju kao sjeme pšenice, pokriven gnojem poniženja, snijegom zaborava...
“Sin čovječji mora biti mučen i ubijen ... i treći će dan uskrsnuti”
Apostoli to ne shvaćaju, odbijaju, ne čuju nastavak.
Isus je uskrsnuo, treba se radovati. Ali da li si ti uskrsnuo? Možeš li ako nisi umro?
Život je samo ono što ostaje i kad umreš.
----
"Dok nas ima, nema smrti, a kad nje bude, neće biti nas" (Epikur)
"Ničega se nema bojati onaj koji se ničemu nema nadati. Čovjek čitav umire, pa ako i nije sretan dok živi, barem može biti miran..." (Lukrecije) Kad mu je život postao nepodnosiv, Lukrecije ga je dokrajčio bodežom.
Dostojevski je pred smrt pozvao svoju djecu i rekao im: "Imajte potpuno povjerenje u Boga nikad ne prestanite vjerovati u njegovo praštanje. Ja vas volim, ali moja ljubav nije ništa pored neizmjerne Božje ljubavi za ljude, njegova stvorenja. " Zatim ih je zagrlio i dao svoj blagoslov.
Mi poželimo umrijeti baš onda kad je najpotrebnije, najvažnije ustrajati u življenu. (p. M. Jurić)
"Kad kome zvono zvoni, ne pitaj kome zvoni! To tebi zvoni!" (Hemingway)
Za Cicerona smrt je bila nešto užasno, za Katona nešto poželjno, a Sokrat je prema njoj ravnodušan. (Montaigne)
Umirućima treba vratiti zanemareno ljudsko dostojanstvo, nikad ih ne smijemo prepustiti osjećaju da su 'bespomoćni i osamljenički napušteni'.
/o umiranju, smrti, kliničkoj smrti - vidi Cus 3,1993/
Čim se čovjek rodi zreo je za smrt, a kad umre prerano umre. (Heidegger)
Spasenje je ostvareno kada je bio žrtvovan Život. Ono se u nama ostvaruje kada mi žrtvujemo svoj život. Grob više nije strašilo - ako se u nj ulazi sa svjetlom i nadom uskrsnuća. (p.Pavin)
Čovjek je mrtav tek onda kad ga se nitko ne sjeća.
Onda kad dođe u ruke koje su ga iz praha stvorile i kojima će se kao prah vratiti.
Plaća grijeha je smrt (Rim 6,23). Grijeh, doduše, teži za životom, ali pritom bira ono što je propadljivo i nemoćno. Na taj način grijeh promašuje stvarni život i hita u smrt. Zato smrt i nije neka izvana proglašena Božja kazna za grijeh, nego unutrašnja posljedica (Rim 8,13; Gal 6,8). Neizbježivost smrti je vrhunski izraz neslobode. Pritom treba imati pred očima da smrt nije samo zadnji trenutak života, nego vlast i usud koji pritišće cijeli život. Ona se najavljuje u mnogovrsnim patnjama, bolestima, nevoljama i jadima. Sama smrt predstavlja vrhunac bezizlaznosti kao i njegov “biti lišen budućnosti”. ... Temeljno životno usmjerenje onog koji ima svoj život u Kristu ne teži onome što propada u smrti. Time je smrt izgubila svoj žalac. (W.Kasper, Isus Krist, Split 1995, str. 191)
Mistici, s kojima se slažu liječnici i psiholozi, zamijetili su da u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini. (J. Chevalier - A. Gheerbrant,Riječnik simbola, Smrt, Zagreb 1994)
Kad si se rodio svi su se smijali a ti si jedini plakao, kad budeš umirao i svi budu plakali, ti se smij.
Jedne večeri posjeti smrt jednu gostionu jako daleko od Teherana, a čovjek neki smrtno prepadnut, da umakne smrti, uzjaha konja i trkom jahaše do Teherana. Upita Bog smrt što je s tim čovjekom. A smrt mu odgovori da ga je večeras vidjela u onoj gostioni i začudila se jer večeras s njim ima susret u Teheranu.
Da bi nastala zemlja, kaže znanost, mora umrijeti zvijezda. To je smisao njezina života. Da bi se rodio Bog, mora umrijeti čovjek. To je smisao našega života. (Stjepan Tomić)
Sve je dobitak, ako je gubitak sve.
Odbaci put ako putovanju smeta
Vukovar je uništio sebe ne predavši se da spasi Hrvatsku.
U SUTON
U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu.
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -
Ja tiho hodam pored kuća
u kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.
(Dobriša Cesarić)
NA KRAJU
Svemoćni, znam:
Sve si nam dao zato
da bi smo imali što izgubiti
i da bi smo jednog dana
ostali bez svega.
Lišćem si nas odjenuo
da bi padalo sa nas
list po list,
da bi nam na kraju ostale
puste grane i suhe ruke. (Nikola Miličević)
I što pogledam sve je pjesma i čega god se taknem sve je bol. (Andri , Ex ponto i Nemiri, Svjetlost, Sarajevo 1975, 104)
ČINITI SAMO JEDNO: Ti si kao delta rijeke. Odluči se za jedan rukavac, ostale presjeci - i budi bez straha jer cijeli tok rijeke će proći kroz tebe.
Pogledao sam svoje ruke. Prstena nema. Nisam ni pokušao da tražim. Sa najbeznadnijim gubicima čovjek se najlakše pomiri. zagledao sam se u tamnozelenu vodu. I u slici izgubljenog prstena na pješčanom dnu bi mi jasan život čovjekov i mladost i ljubav kako se kida i gubi i prolazi, bez nade i povratka. (Andri , Ex ponto i Nemiri, Svjetlost, Sarajevo 1975, 33)
Sad uviđam: gubiti je strašno samo tako dugo dok se ne izgubi sve, jer gubiti malo donosi žalost i suze; i dok god možemo na preostalom mjeriti veličinu izgubljenog, teško nam je, ali kad jednom izgubimo sve, onda osjetimo lako u za koju nema imena, jer to je lako a prevelikog bola. - Lagan sam, lagan da poletim! Sve izgubljeno je u mojoj svijesti, samo bez težine i gorkosti zemaljskih stvari; ja imam opet sve što izgubih, preobraženo i uljepšano - u sjećanju. I još: ja imam veliku slobodu onog koji ništa nema i mir onog koji je prežalio i konačno se rastao. (Andri , Ex ponto i Nemiri, Svjetlost, Sarajevo 1975, 46)
NAUČI REĆI ZBOGOM
Ondje gdje nebo zemlju grli,
tamo su tvoja svjetla plava.
Gdje god staneš nogom
nauči reći zbogom!
Jer oči tvoje sjaju
samo kad naprijed gledaju,
kad izvori u njima izviru
da taloge nemira ispiru.
Nauči reći zbogom!
Tad svaki tvoj će novi korak
krvlju oznamenjen biti,
a svaki zbogom
svjetla mnogo u se sliti.
Nauči reći zbogom! (s.Marija Hijacinta Hoblaj)

Redovnici Trapisti, kad se susretnu, pozdrave se rije ima: “Memento mori - sjeti se da ćeš umrijeti!”
Sveti Efrem Sirski je išao na groblje i molio mrtve da ga nauče kako živjeti.
“Zagonetka ljudskog položaja dosiže vrhunac pred licem smrti. Ne mu i čovjeka samo bol i sve već i rasap tijela nego ga također, dapače još i više, mu i strah od ugasnuća za vazda” (GS, 18)
Na dan kad je Bog stvorio sve stvari
stvorio je i sunce
I sunce izlazi i zalazi, ponovno se vraća.
Stvorio je i mjesec
i mjesec izlazi i zalazi, ponovno se vraća.
Stvorio je i zvijezde
i zvijezde izlaze i zalaze
ponovno se vraćaju.
Stvorio je i čovjeka
i čovjek se pojavio, ide zemljom i ne vraća se više.
(M. Scheler, vidi V.Pozaić, Pred licem smrti, str. 66)
Živim i ne znam kako dugo.
Umirem i ne znam kada.
Idem i ne znam kamo.
Čudim se da sam tako sretan.
(Srednjovjekovna pjesma, vidi isto...)
Autentičan, pun život počinje tek onda kada se s našom smrću stvarno suočimo i do kraja shvatimo da smo konačni.
Ono što u smrti potresa nije katkada mogućnost vlastite smrti, već smrti onih koje ljubimo, smrti drugoga. U smrti dugoga (ljubljenoga) proživljavamo i svoju smrt, sa smrću ljubljenog “umiremo” i mi.
Čemu se mogu nadati? Smrt naime radikalno pogađa srž naših nadanja.
Život pred smrću pada u “metafizičku paniku”.
Umrijeti za na smrt osuđenog Sokrata zna i oslobođenje duše od veriga tijela, i dospije e do spoznaje i kontemlacije vječnih ideja. (“Ta nitko ne zna nije li smrt od svih dobara najveće dobro za ljude.”)
Ovozemaljski život je samo predškolski stupanj za onaj svijet, pa kao što se u tijelu svoje majke oblikujemo za život na ovom svijetu, tako se u vremenskom životu oblikujemo za jedno drugo rođenje. (Seneka)
Smrt je za čovjeka najzagonetnija i ujedno najstrašnija prirodna pojava. Ona je zapravo izvor fantazije pa stoga i religije. Grobovi su “rodilište bogova”. (Feuerbach)
Smrt je zlo protiv kojeg nema lijeka, a najmanje na đubrištu teologije. (Feuerbach)
Smrt je čovjeku prijetnja više-ne-moći-biti. Čovjek je stoga “bitak na smrt”. (Heidegger)
Apsurdno je da smo se rodili, apsurdno je da umiremo. (Sartre) ... Ako moram umrijeti, znači da moj život nema smisla.
Smrt nije nikakav događaj života. Smrt se ne doživljava. (Wittgenstein)
Smrt anticipiramo već u činjenici nikad potpuno i nikad ispunjnom životu. Nikad ne možemo sve znati, sve učiniti, sve ostvariti ... Smrt nas dotiče kroz razočaranja, neuspjeh, gubitke, bolest ... Svaki je tren življen samo jednom i nikada više. U svakom proživljenom momentu života anticipiramo definitivni odlazak.
Zbiljska geneza nije na početku nego na kraju. (Bloch)
Čovjek je nada preko smrti, jer mu je život u konačnici nošen povjerenjem u Smisao.
Smrt se ne da razumom dokučiti, ona je tajna. Ali najčešće ne poznajemo ništa bolje od tajne. Tajna nas iznenađuje u cjelovitosti. O njoj se šuti, ili je se imenuje kao ljubav. Tajnu ne obuhvaćamo, ali ona nas obuhvaća.
Čovjek neizmjerno nadilazi čovjeka. (Pascal)
“A umrijeti? Ne bi toliko žalio umrijeti, kad bi ljudi za to znali - kad bi znali zašto je umro, i kad bi im njegova smrt ulila snagu. Ali ne, nitko neće saznati, nitko neće vidjeti njegovu smrt. Strijeljat će ga u podrumu kao psa, a njegov slučaj bit će spremljen u neki arhiv iza tisuću brava”. (Solženjicin, U prvom krugu, str. 474)
“Vjera u besmrtnost rađa se iz pohlepe nezadovoljnih ljudi” (Epikur)
Ako ptice lete na jug, mi makar i ne znamo za te južne krajeve, znamo da tamo mora biti toplo.
U smrti ćemo: konačno i zauvijek susresti Boga, susresti same sebe, susresti Boga kao milosrdnog, taj susret e se zbiti po Isusu Kristu, u smrti ulazimo u zajedništvo sa svima koji žive u Bogu.
Zanimljivo da je sv. Franjo smrt naziva "sestricom"; sv. Mala Terezija se raduje smrti. A Isus se boji smrti. Mi svi smrću prelazimo u život, mi dakle ne umiremo. Isus je jedini morao umrijeti, pobijediti strahotu smrti.
Ps 103, 15: Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate ko cvijetak u njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.
Samoubojstvo je trajno rješenje za privremen problem.

Post je objavljen 19.04.2014. u 11:20 sati.