Pregled posta

EUHARISTIJA – p. Luka Rađa, Palma, 15. travnja 2002.

Naziva se:
Euharistija - čin zahvaljivanja Bogu
Gospodnja večera (predokus svadbene gozbe Jaganjčeve)
Lomljenje kruha
Euharistijski sastanak ili zbor
Spomen-čin
Sveta Žrtva (sveta misna žrtva, žrtva zahvalna, duhovna žrtva, žrtva čista i sveta)
Sveta i božanska Liturgija
Pričest (kruh anđeoski, krug nebeski, lijek besmrtnosti, poputbina ... )
Sveta Misa (missio)
Nužnost sakramentalnosti
Boga doista izvan svijeta (stvorova) nema. Ukoliko se za Boga kaže da se negdje nalazi, onda se doista može reći da se nalazi samo u stvorovima, jer se nitko ne nalazi u samome sebi
Imanencija Absoluta u svijetu u stvari je sakramentalnost.
Ako je Bog vezao milost uz susret s Kristom, taj susret se treba zbivati u čovjekovoj i kroz čovjekovu Kristovu narav. Apostoli su ga tako susretali. Nakon njegova uskrsnuća nama to više nije moguće. Stoga, ako se Krist na neki način ne učini vidljivim, njegova funkcija otkupitelja za nas prestaje, budući da se s njim ne možemo susresti.
“Euharistija je ‘izvor i vrhunac svega kršćanskog života’”. “Ostali sakramenti, kao i sve crkvene službe i djela apostolata, tijesno su povezani s Euharistijom i prema njoj su usmjereni. Presveta Euharistija naime sadrži svekoliko duhovno dobro Crkve, to jest samoga Krista - našu Pashu. (kkc, 1324)
Euharistija je vrhunac duhovnog života i cilj kojem teže svi sakramenti. (sv. Toma Akvinski)
Euharistija je vremensko dozivanje kalvarijske Žrtve u sadašnji trenutak.
E. je tajna. Od tajne se živi.
E. je proslava Boga. Krist slavi Oca u naše ime.
Pričešćivanje tijelom i krvlju Kristovom i ne čini drugo nego da prelazimo u ono što primamo, pa da onoga u kojemu smo suumrli i suukopani i suuskrsnuli svuda pronosimo i duhom i tijelom. (sv. Lav Veliki, papa, Brevijar, sv. II. str. 485)
Euharistiju treba promatrati kao: čin zahvaljivanja i hvale Ocu, spomen-čin žrtve Krista i njegova Tijela, prisutnost Krista snagom njegove Riječi i njegova Duha. (kkc, 1358)
Euharistija je žrtva jer ponazočuje, žrtvu križa, jer je njezin spomen-čin, i jer primjenjuje njezin plod. (kkc, 1366)
S Kristovom žrtvom sjedinjuju se ne samo članovi koji su još na zemlji, nego i oni koji su već u nebeskoj slavi. (kkc, 1370)
Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.
"Ja sam kruh živi koji sam s neba sišao, govori Gospodin; tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke." (Iv 6,51)
DIONICI BOŽANSKE NARAVI
U liku kruha daje ti se Tijelo, a u liku vina daje ti se Krv. Primajući Tijelo i Krv Kristovu postaješ njegov sutjelesnik i sukrvnik. Tako postajemo i kristonoše jer se njegovo Tijelo i Krv šire našim udovima. I tako po blaženomu Petru postajemo dionici božanske naravi. (sv. Ćiril Jeruzalemski)
Primiti E. može samo onaj tko je duhovno živ.
Posljednja večera je anticipacija Isusove smrti na križu.
Tek se euharistijom, krštenje kao i svi ostali sakramenti, dovršuju.
"Zaista, zaista kažem vam, ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete krvi njegove, nećete imati života u sebi. Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. I ja ću ga uskrisiti u posljednji dan." (Iv...)
"Zar nije posvećeni kalež, koji posvećujemo, zajedništvo s krvlju Kristovom? Zar nije kruh koji lomimo zajedništvo s tijelom Kristovim? A to znači: Jedan kruh, jedno tijelo smo mi, mnogi." (1 Kor 10...)
"Ja sam tvoja hrana, ali mjesto da ti mene asimiliraš ja tebe transformiram u se" (sv. Augustin)
Očevo je spasenje u Kristu bilo vidljivo po vidljivim prilikama Kristove ljudske naravi. Kada su te prilike postale po uskrsnuću nevidljive, vidljivost Očeva spasenja u Kristu dolazi na površinu u euharistijskim prilikama. (Rudolf Brajčić, Bilješke o Euharistiji, Zagreb 1971, 3)
Euharistija je prisutan živi Krist u našoj sadašnjosti (signum demonstrativum), u kojemu je sadržana smrt na križu (signum rememorativum) i sva paruzijska slava (signum prognosticum). (Brajčić, 13)
Materija euharistije je pšenični kruh i vino od loze. (Florentinski sabor, 1438/45, DS 698)
U početku Crkva upotrebljava kvasni kruh da se distancira od sinagoge ... novost kršćanstva.
U 9. st. se počinje upotrebljavati beskvasni kruh. (mentalitet juridizma ... )
Ekleziološka simbolika kruha: kao što je od mnogih zrna samo jedan kruh, tako je Crkva od mnogih udova.
"Kao što je ovaj kruh bio razbacan po brdima i složen u jedno tako je tvoja Crkva s raznih strana svijeta sjedinjena u jedno Kraljevstvo." (Didache)
Kap vode u kaležu označava našu narav koja se uzdiže u vrhunarav i pobožanstvenjuje.
Teološki traktati euharistiju promatraju kao:
- GOZBU: zajedništvo čovjeka s Bogom. Prožimaju se Bog i čovjek.
- ŽRTVU: zajedno s Kristom prikazujemo se Ocu.
- PRISUTNOST: Krist je u E. i onda kad je ne primamo.
KRISTOVA PRISUTNOST U EUHARISTIJI
Krist je u Crkvi prisutan: u svojoj Riječi, u molitvi, u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima, u sakramentima, u Misi, u osobi službenika Mise. Ali je ponajvećma prisutan pod euharistijskim prilikama. (SC, 7)
Kristova riječ koja je mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje ne može promijeniti u ono što još nisu bile? (sv. Ambrozije, De mysteriis, 9, 50.52)
Prisutnost Kristova po Božjoj Riječi je stvarna, iako ne supstancijalna ko u euharistiji. No iako nije supstancijalna, ona nas vodi k jedinstvu sa supstancijalno prisutnim Kristom u euharistiji. (Osoba s kojom razgovaramo preko telefona, iako je svojom supstancijom, od nas daleko, ipak je svojom riječju uz nas prisutna.)
Sakramenat euharistije ne teži tek za prisutnošću, već mu je konačna svrha žrtva i gozba. Nije krajnji cilj pretvorba kruha i vina, nego pretvorba nas u tijelo Logosa.
Euharistija sadrži uistinu (vere), stvarno (realiter) i bitno (substantialiter) Tijelo i Krv Isusa Krista, s dušom i božanstvom, dakkle, čitavog Krista. (Tridentski sabor, DS 1651)
SP samo implicitno govori o načinu Kristove prisutnosti u euharistiji. (usp. Iv 6, 51-58: Za Ivana ne postoji duhovno blagovanje bez realnog ni realno koje bi svršavalo u realnom, nego relno kao neki kruh duhovnog. Trogein = glodati, žvakati)
Da kalež nije stvarno krv, nego samo simbolizira krv, Ivan bi se lako branio pred Židovima. Međutim on misli na zbiljsku krv.
Kafarnaizam je shvaćanje prema kojem se u euharistiji Kristovo tijelo stvarno zubima grize i žvače kao ostala hrana. Takvo shvaćanje ne zna da u je u euharistiji proslavljeni, a ne historijski Isus. Pojmom transupstancijacija se nadvladava polemika s kafarnaizmom.
Po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve supstancije kruha u supstanciju Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave supstancije vina u supstanciju njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu katolička Crkva nazvala transupstancijacijom. (Trident, DS 1642)
Transupstancijacija je dublja promjena nego tek transignifikacija i transfinalizacija.
Luter koristi pojam konsupstancijacija (pridolazak Krista kruhu...).
Pod svakom je prilikom Krist prisutan nedjeljivo čitav: tijelo i krv, božanstvo i čovještvo. Prisutan je pod jednom prilikom onoliko koliko i pod dvije. (cf. DS 1641)
Krist je u euharistiji prisutan kao osoba a ne kao stvar (tijelo i krv). Prisutan je kao uskrsli, u punini svojeg proslavljenog života i punini svoje prisutnosti. (Brajčić, 41)
ŽRTVA I GOZBA
Kristova prisutnost u euharistiji je osobna prisutnost. Zbog toga joj je svrha priopćiti se drugim osobama, Ocu i nama. To priopćenje se zbiva po žrtvi i gozbi.
Suvišno je pitanje da li je euharistija prije žrtva ili gozba, budući da je ona Isusovo žrtvovanje koje nas hrani. Nerazdvojno je Isusovo davanje Ocu (žrtva) i njegovo davanje nama (gozba).
ŽRTVA
U misi prinosimo Bogu istinitu i pravu žrtvu. Upravo kao i na Kalvariji. Razlika je tek u načinu prinošenja. Misa je nekrvna žrtva, a na Kalvariji je bila krvna žrtva. (Trident, D 940)
Luterovim odbacivanjem žrtvenog karaktera mise dolazi na vidjelo da:
- Kristova je žrtva na križu otkupiteljska žrtva jedanput za uvijek
- Kršćanski kult se ne može sastojati u prinošenju novih otkupiteljskih žrtava, nego jedino u primanju spasenja, dakle euharistiji.
Melanchton: U misi se, dakle, ne prinosi žrtva koja bi Bogu davala zadovoljštinu (ona je već dana). Misa je primanje onoga što nam je Bog u Kristu dao. Ali ako ona znači primanje spasenja, onda je ona prisutnost Kristove smrti. Euharistija je smrt pro me. Sakramentat čini da Kristova smrt bude za me, za moj sada i ovdje. Novo što pridolazi jest hvala Bogu za dana dobročinstva. Hvala Bogu (euharistija) je pravo lice kršćanskog kulta. Kršćanska žrtva se ne sastoji u prikazivanju darova, nego u zahvaljivanju na primljenim darovima. (Brajčić, 61)
GOZBA
Prihvaćajući Kristovo prikazanje zalazimo s misom u misterij Kristove smrti, uskrsnuća i uzašašća. To je duhovna pričest. Ako je izostavimo mi niti ne prinosimo misnu žrtvu (Krista kao žrtvu) nego asistiramo Kristovoj žrtvi ne uzimajući u njoj udjela. No naša se duhovna pričest dovršava stvarnom pričešću (tj. blagovanjem). ... Stvarna pričest je potrebna jer smo duhovno- materijalna bića. Njome otjelovljujemo duhovnu pričest. (Brajčić, 65)
Kad kažemo da se u euharistiji Krist nama daje, to znači da on svoje tijelo kroz smrt, uskrsnuće i uzašašće pretvara u našu hranu.
Na oltaru Krist nije sam, nego smo svi mi u njemu (korporativna osobnost). U njemu svi mi prinosimo žrtvu. Na oltaru se sada u vremenu i prostoru odvija ono što se na Golgoti vanvremenski i vanprostorno zbilo. (Brajčić, 68)
E. je susret s Kristom. Moj svijet postaje njegov... S kim si, takav si.
E. je zajedništvo s drugim ljudima. Što smo bliži njemu, bliži smo i drugima.
E. je dar. Daruje se, i poziva na darivanje.
U Euharistiji dajemo Kristu ono što jesmo, a on nama daje ono što on jest.
UČINCI EUHARISTIJE
Euharistija se razlikuje od ostalih sakramenata po tome što u noj nije prisutan Krist samo svojom moći kao u ostalim sakramentima nego svojom ljudskom i božanskom biti osobno. (Brajčić, 69)
Sveta misa je sveta gozba na kojoj zajedničkim blagovanjem tijela i krvi Gospodnje Božji narod biva dionikom dobara pashalne žrtve, obnavlja novi savez što ga je Bog jedanput zauvijek sklopio s ljudima u Kristovaoj vjeri, te u vjeri i nadi predskazuje i pretječe eshatološku gozbu u kraljevstvu Očevom, navješćujući smrt Gospodinovu “dok on ne dođe”. (Uputa o štovanju euharistijskog otajstva, 3, 1967)
Oci kažu da pričest u nama:
- Podržava (sustentat) život milosti i čuva ga od odumiranja (usp. Iv 6, 51).
- Razvija (auget) rast milosti i umnaža je.
- Oživljuje (reparat) i osvježuje ljubav.
- Ispunja dušu radošću (delectat) i duhovnim mirom.
Što je tvarna hrana za naš tjelesni život, to na čudesan način čini pričest u našem duhovnom životu. Pričest Tijelom uskrslog Krista, “oživljenog i oživljavajućeg po Duhu Svetom”, čuva, povećava i obnavlja život milosti primljen u Krštenju. (kkc, 1392)
“O sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje, slavi se spomen muke njegove, duša se napunja milošću i daje nam se zalog buduće slave”. (Rimski misal)
Euharistija učvršćuje ljubav koja se u svakodnevnom životu iscrpljuje i lako slabi; i ta oživljena ljubav briše lake grijehe. (kkc, 1394)
O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O vezo ljubavi! (Augustin)
Vječnost je vječna pričest, vječno sjedinjenje s Kristom u njegovoj proslavljenoj tjelesnosti po kojem nam Otac dariva svoj život, svoga Sina. Sada je proslavljeni Isus naša hrana pod prilikama kruha, onda će biti pod prilikama proslavljenog tijela.
Euharistija stvara Crkvu. Koji primaju Euharistiju s Kristom se tješnje sjedinjuju. Krist ih pak sjedinjuje sa svim vjernicima u jedno tijelo - Crkvu To pritjelovljenje Crkvi, već ostvareno po krštenju, pričest obnavlja, učvršćuje i produbljuje. Na krštenju smo bili pozvani da tvorimo jedno tijelo. Taj poziv ostvaruje Euharistija. (kkc, 1396)
JE LI KRIST PRISUTAN U KRUHU?
Neki čovjek dođe monahu i kaže mu: "Kako mogu vjerovati da od običnog kruga i vina postaju Isusovo tijelo, dakle meso i krv?" Monah mu odgovori: "Ako već tvoje tijelo, koje se hrani kruhom i vinom to vino pretvara u meso i krv, zašto to isto što je tebi moguće ne bi bilo moguće i Bogu, koji je kao tvoj Spasitelj zasigurno moćniji od tvoga tijela?"
"No dobro", reče čovjek, "a kako može u tako malenoj hostiji biti prisutan čitavi Isus Krist?" Monah mu odgovori: "Krajolik koji je pred tobom, vidiš li?" "Vidim" - potvrdi čovjek. "Eto", nastavi monah, "i rijeka, i dolina, i brdo i stabla pred tobom, sve je to tako veliko, a tvoje oko je maleno. Pa ipak sve to stane u tvoje maleno oko."
"Još jedno bih volio znati: Kako može jedan isti Krist u isto vrijeme biti prisutan u stotinama i tisućama hostija ovdje i širom svijeta?" Monah uze zrcalo i dade čovjeku da se ogleda: "Koliko osoba vidiš?" - upita. "Samo jednu, sebe!" - odgovori čovjek. Tada monah pusti ogledalo na pod i ono se razbi u desetke i stotine komadića. Zatim reče čovjeku: "Pogledaj dolje, koliko sada likova vidiš?" "Doista, vidim na desetke i stotine likova" - odgovori čovjek. I ništa više nije pitao.
TIJELOVO
Redovnica augustinka Julijana iz Lütticha (1192-1258) je imala viđenja. Njezin je ispovjednik Jakob iz Troyes-a, kasnije kao papa Urban IV god. 1264. uveo blagdan Tijelova za cijelu Crkvu. Od 14. st. počinju svečane procesije.
PRIČEŠĆIVANJE NA RUKU
Budući da desna ruka treba prihvatiti Kralja, učini lijevu ruku njegovim prijestoljem. Primi Tijelo otvorenom rukom i odgovori: Amen! ... I pazi da ništa ne propadne. Kad bi ti netko davao zlatna zrnca, ne bi li tada najvećom brižnošću pazio da štogod ne izgubiš? Nećeš li dakle još više paziti da ti ne padne ni jedna jedina mrvica onoga što je mnogo dragocjenije od zlata i dragulja? (sv. Ćiril Jeruzalemski)
Dajući sebe u zalogaju svetoga kruha, on i nas želi “pretvoriti” u sebe: da postanemo jedan duhom, jedni drugima kao zalogaj kruha. (B. Duda)
Jedite svezu svoju da se ne razjedinite; pijte cijenu svoju da ne oslabite i bez cijene ne budete.

Post je objavljen 17.04.2014. u 08:00 sati.