Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/procitano

Marketing

Što Europa želi?

Slavoj Žižek i Srećko Horvat
Izdavač: Algoritam - studeni 2013.

Početkom listopada 2013. Brod na kojem se nalazilo više od 500 imigranataiz Eritreje, Somalije i Gane, počeo je tonuti blizu otoka Lampedusa. Kako bi signalizirali predstojeću nesreću i dozvali moguću pomoć, putnici su zapalili deke, međutim vatra je zahvatila rezervoar s benzinom pa je došlo do eksplozije zbog koje je većina ljudi počela iskakati sa zapaljenog broda. Spašeno je samo 155 ljudi, više od 300 ih je poginulo... Reakcija talijanske vlasti bila je dirljiva: premijer Enrico Letta proglasioje dan žalosti, a onima koji su izgubili živote pred obalama Lampeduse poklonio talijansko državljanstvo. Naravno, oni koji su srećom i čudom preživjeli havariju proglašeni su'ilegalnim imigrantima' pa su po novom zakonu koji je donijela vlada desnog centra dužni platiti kazne i do 5.000 eura. Alle Menschen werden Bruder (svi će ljudi biti braća), kako to lijepo kaže službena europska himna.

Kao što kaže Gramsci u svojim Zatvorskim bilježnicama: Dok staro umire, a novo se ne može roditi, nastupa doba čudovišta. Upravo se u tom razdoblju sada nalazimo. Stara Europa ubrzano umire, a novo nikako da se rodi. Čudovišta su svuda oko nas.

Sve se promijenilo nakon krize 2008. Banke su gubitke stvorene špekulacijama prebacile na državu, a one su zauzvrat taj trošak prenijele na društvo.
Uvijeti programa koje je donijela grčka vlada predstavljeni su kao pozitivni, kako bi se prikrila ogromna socijalna destrukcija koju uzrokuju.
Te su mjere navodno trebale pridonijeti izlasku iz krize. Strogi stabilizacijski program vodio bi do proračunskih viškova, omogućavajući Grčkoj da prestane posuđivati i da istodobno otplati svoj dug. S druge strane, reforme bi povratile povjerenje tržišta, koje bi - vidjevši uništenu socijalnu državu i očajne, nezaštićene i slabo plaćene radnike na tržištu rada - požurilo uložiti sredstva. To bi dovelo do novoga razvoja koji ne postoji nigdje, osim u svetim knjigama i najizopačenijim umovima globalnog neoliberalizma.
Pretpostavljalo se da će program biti vrlo učinkovit i brz te da će se Grčka uskoro vratiti 'preporođena' putovima razvoja. No tri godine nakon potpisivanja Memoranduma situacija postaje sve gora. Gospodarstvo tone, poreze se, naravno, ne prikuplja, iz jednostavnog razloga što ih građani ne mogu platiti. Smanjenje potrošnje sada zadire u srž socijalne cjelovitosti, stvarajući uvjete humanitarne krize. Kako bismo to bolje pojasnili, govorimo o ljudima koji jedu smeće i spavaju na pločnicima, o umirovljenicima koji ne mogu kupiti kruh, o domaćinstvima bez električne energije, o bolesnicima koji ne mogu do lijekova i terapije. I sve to unutar eurozone.
Grčko je gospodarstvo ušlo u začarani krug nekontrolirane depresije koji ne vodi nikamo, osim u potpunu katastrofu.

Gospodarstvo je poput krave. Ona jede travu i proizvodi mlijeko. Nezamislivo je oduzeti joj jednu četvrtinu trave i očekivati da će proizvesti četiri puta više mlijeka. Krava će jednostavno umrijeti. To se isto događa danas grčkom gospodarstvu.
Ljevica u Grčkoj uvidjela je od prvog trenutka da mjere štednje neće izliječiti nego produbiti krizu. Kad se netko utapa, potrebno mu je baciti pojas za spašavanje, a ne uteg. Sa svoje strane, talibani neoliberalizma još i danas tvrde da će se stanje popraviti. Oni lažu i znaju to dobro i sami, s iznimkom onih potpuno glupih. Ali to nije glupost i dogmatizam. Sami vodeći ljudi MMF-a nedavno su izjavili da postoji greška u osmišljavanju grčkog programa mjera štednje, koji je osuđen na propast, te da su posljedice recesije u potpunosti izvan kontrole. Zaključak je da se nešto drugo krije u pozadini svega ovoga.
Zapravo, u pozadini svega jest činjenica da izlazak grčkog gospodarstva iz krize nije u interesu Europe i MMF-a.
Nije važno hoće li na kraju Grčka biti dovrdena do bankrota i socijalnih problema. Ono što je važno jest da se sada u jednoj državi eurozone otvoreno raspravlja o uvođenju plaća na razini kineskih, ukidanju radničkih prava, ukidanju sustava osiguranja i socijalne države, potpunoj privatizaciji komunalnih poduzeća i javnih dobara. San izopačenih neoliberalnih umova, koji su nakon dvadesetih naišli na nasilan otpor u europskim društvima, uz izgovor krize napokon postaje stvarnost. Grčka je prva stepenica. Dužnička se kriza već proširila na druge zemlje južne Europe i prodire sve dublje u srce Europske unije. Grčka nam može poslužiti kao ogledni primjer. Svakome tko je izvrgnut spekulativnim napadima tržišta, ne preostaje ništa drugo nego da potpuno uništi ostatke socijalne države, kao što je učinila i Grčka. Slični memorandumi u Španjolskoj i Portugalu već uvode takve promjene. Ta se strategija u cjelosti otkrila Europskim paktom za stabilnost, koji Njemačka promiče za cijelu Uniju. Zemlje članice nisu više slobodne upravljati svojim financijama.

Jasno ćemo reći: generalizirani europski model nije stvoren kako bi se Grčka spasila, nego kako bi se uništila. Europska je budućnost već isplanirana i predviđa sretne bankare i nesretna društva. Predviđa razvojni put u kojem će kapital biti jahač, a društva konj.

Sukob koji naizgled dobiva geografske dimenzije i oznake: sjever-jug, ali ispod površine je klasni sukob koji se odnosi na dvije sukobljene strategije za Europu. Jedna strategija brani potpunu dominaciju kapitals, bez uvjeta, bez načela, bez ikakvog plana sigurne socijalne kohezije i socijalne skrbi. Druga strategija brani europsku demokraciju i socijalne potrebe. Sukob je već započeo.
Postoji alternativno rješenje za krizu. To je zaštita europskih društava od spekulacija financijskog kapitala. To je emancipacija realnog gospodarstva od ograničenja profita. To je izlaz iz monetarizma i autoritativne fiskalne politike. To je novo planiranje razvoja s društvenom koristi kao glavnim kriterijem. To je novi proizvodni model, utemeljen na dostojanstvenom radu, na širenju javnih dobara i zaštiti okoliša. Taj pogled se uporno ostavlja izvan rasprava europskog vodstva. Zato jedino što preostaje narodima, europskim radnicima i ogorčenim pokretima jest da udare vlastiti pečat na povijesni razvoj i spriječe masovno pljačkanje i razaranje.

Aktivno uključivanje masa u politiku ono je od čega strahuju vladajuće elite u Europi i u svijetu. Baš zato to treba omogućiti.
Današnji sukob nije onaj između deficita i suficita zemalja, niti između discipliniranih i nemirnih naroda. Današnji sukob je onaj između europskih socijalnih interesa i potreba kapitala za kontinuiranom profitabilnošću.
Krenimo u obranu svim sredstvima. I pokrenimo društveni otpor koji eruptira i trajno štiti osjećaj solidarnosti i jedinstvene strategije za narode Europe.
Budućnost ne pripada neoliberalizmu, bankarima i nekolicini moćnih multinacionalnih tvrtki. Budućnost pripada narodima i društvima.

Kriza, kriza, kakva kriza? Pogledajte zemlje BRIC-a (Brazil, Rusiju, Indiju Kinju), Poljsku, Južnu Koreju, Singapur, Peru, čak i mnoge subsaharske zemlje. Svi napreduju. Gubitnici su samo Zapadna Europa, i donekle SAD, stoga na djelu nije globalna kriza, nego samo pomak dinamike napretka dalje od Zapada.
Tužna nam je sudbina: u budućnosti ne možemo preživjeti bez Europe, ali niti s Europom, kako bi Staljin rekao: obje su opcije gore.
Snažna Sjeverna Europa fokusirana u Njemačkoj, bavi se koncentriranjem dok oslabljeni i ranjivi jug logoruje. Na horizontu se pojavljuju pravi obrisi podijeljenjen Europe: njen južni dio bi će sve više i više reduciran na zonu s jeftinom radnom snagom, izvan sigurne mreže države blagostanja, domene prikladne za outsourcing i turizam. Jaz između razvijenog svijeta i onih koji zaostaju pojavit će se i u samoj Europi.

Cipar po definiciji ne može otplatiti svoj dug, dok Njemačka i EU ne mogu jednostavno nastaviti bacati svoj novac u ciparsku financijsku rupu. Obje priče zamračuju ključnu činjenicu: nešto ne štima s čitavim sistemom u kojem nekontrolirane bankarske spekulacije mogu dovesti do toga da čitava zemlja bankrotira. Ciparska kriza nije oluja u čaši vode malene marginalne zemlje, ona je simptom onoga što ne valja s cijelim sustavom EU.

Za vrijeme krize nije novac – kao što bi se moglo očekivati – ono što gubi na vrijednosti, pa moramo prribjeći 'stvarnoj' vrijednosti dobara. Sama dobra – utjelovljenje 'realne (upotrebne) vrijednosti' – postaju beskorisna, jer nema nikoga tko bi ih kupio. U vrijeme krize 'novac se odjenom i trenutačno mijenja iz isključivo nominalnog oblika, novca na računu, u nepatvorenu gotovinu. Profana dobra više ga ne mogu nadomjestiti. Upotrebna vrijednost dobara ostaje bez vrijednosti, a njihova vrijednost nestaje naočigled njihova vrlastitog oblika vrijednosti.
Prema javnim podacima, oko 90% novca koji uokolo cirkulira je vitualni kreditni novac, stoga ako se 'stvarni' proizvođači nađu u dugovima prema financijskim institucijama, postoje dobri razlozi za sumnju u njihov dug – kolik je dio duga rezultat spekulacija do kojih je došlo u sferi koja nije ni na koji način povezana s realnošću lokalne jedinice proizvodnje?
Dakle, kada se zemlja nađe pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija, bilo da se radi o MMF-u bilo o privatnim bankama, uvijek treba imati na umu da njihov pritisak (preveden u konkretne zahtjeve: smanjenje javne potrošnje demontažom dijelova države blagostanja, privatizacijom, otvaranje tržišta, deregulacijom banaka...) nije izraz kakve neutralne objektivne logike ili znanja, već dvoličnog djelomičnog ('interesnog') znanja: na formalnoj razini, radi se o znanju koje utjelovljuje niz neoliberalnih pretpostavki, dok na razini zadovoljstva privilegira interese određenih zemalja ili institucija (banaka...).

Ako je naša budućnost prodana, onda ona uopće ni ne postoji.
Tako recimo, budućnost nije umrla tijekom sedam godina dok je general Gotovina bio u zatvoru. Smrt budućnosti upisana je u sam proces stvaranja drćave. Da, Hrvati su se borili u ratu i mnogi su se borili braneći svoje domove i obitelji, iskreno vjerujući u bolju Hrvatsku. Ali u isto vrijeme oni koji su ih uvjerili da se bore za Hrvatsku temeljito su radili na krađi budućnosti. Sanaderovo dogovaranje zajmova s visokim kamatama (uzimajući pri tom proviziju od 5%, ili približno 7mil austrijskih šilinga što je izravno utjecalo na budućnost Hrvatske i konkretno visinu današnjeg vanjskog duga) najbolji je primjer, a drugi je prodaja nekoć državne naftne komanije INA-e koja danas pripada Mađarskoj. Tu su i brojni drugi primjeri koji se protežu sve do telekomunikacija (koje su sada njemačke) i druge nekoć profitabilne industrije, dok su sva druga vrata otvorena daljnjoj privatizaciji željeunica, energetskog sektora, zdravstvenog sustava itd.

U svojoj knjizi The Uprising On poetry and finance tvrdi da je bankarenje zapravo skladištenje vremena. Na određeni način, u bankama pohranjujemo svoju prošlost, ali i svoju budućnost. Bifo ide korak dalje i tvrdi da su njemačke banke pune našeg vremena: Njemačke banke pohranile su grčko vrijeme, portugalsko vrijeme, talijansko vrijeme i irsko vrijeme, a sada njemačke banke traže svoj novac natrag. One su pohranile budućnosti Grka, Portugalaca, Talijana i tako dalje. Dug je zapravo buduće vrijeme – obećanje budućnosti.
Većina građana, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijeloj regiji Balkana, sada je visoko zadužena, duguju novac bankama u stranom vlasništvu koje su se proširile Balkanom i koje kontroliraju čitav financijski sektor. Prema nekim procjenama, 75,3% banaka u Srbiji i 90% u Hrvatskoj te do 95% u Bosni i Hercegovini zapravo pripada njemačkim, talijanskim i francuskim bankama. Integracija Balkana u EU započela je još prije 20 godina.
Zato bismo danas trebali ponoviti poznati slogan 'Danke Deutschland', ali naravno ciničnim tonom. Kada je Njemačka u prosincu 1991. Godine priznala Hrvatsku kao nezavisnu državu hvatska pjevačica izvela je pjesmu 'Danke Deutschland' na nacionalnoj televiziji. Premda kičasta pjesmica nikada nije bila osobito popularna u Hrvatskoj, jasno je ukazivala na prevladavajuću atmosferu: u to su vrijeme mnoga sela i gradovi u Hrvatskoj dobili Genscherovu ulicu ili Genscherov trg, prema tadašnjem njemačkom ministru vanjskih poslova. Kao što se moglo i očekivati, pjesma 'Danke Deutschland' odmah se iskoristila – i razmjerno češće svirala – u Srbiji kao sredstvo protupropagande Njemačke i Hrvatske, konkretno između Trećeg Reicha i ustaškog režima Nezavisne države Hrvatske. Beogradska televizija otišla je toliko daleko da je svirala 'Danke Deutschland' preko filmskih scena mase koja pozdravlja Nijemce usred Zagreba početkom Drugog svjetskog rata. Zašto je toliko nemoguće zamisliti takav entuzijazam po pitanju današnjeg proširenja Europe?

Neposredno prije ulaska Hrvatske u EU, Europska komisija angažirala je londonsku PR agenciju, koja uglavnom radi za Coca-colu, JP Morgan Chase, British Airways, da za 20 milijuna eura razbije mitove i predrasude o proširenju EU, i da osigura da pristupanje Hrvatske prođe glatko. S druge strane, poput novozelanđanskih Aboridžina, pokušavajući se prilagoditi zapadnim fantazijama, Hrvatska vlada morala je potrošiti 600 tis eura, neposredno prije referenduma o EU, kako bi Hrvate uvjerila da će uskoro postati dio civilizirane Europe.

Danas MMF priznaje da je prisiljavanje Grčke i drugih dugom opterećenih zemalja da prebrzo smanje vlastiti deficit bilo kontraproduktivno, i to nakon što su stotine tisuća radnih mjesta izgubljeni zbog takvih 'krivih proračuna'.
I tu se nalazi prava poruka o 'iracionalnim' popularnim prosvjedima diljem Europe: prosvjednici jako dobro znaju ono što ne znaju, oni se ne pretvaraju da imaju brze i lake odgovore, ali ono što im instinkt svejedno govori je istinito – da oni koji su na vlasti također ne znaju. Danas u Europi slijepi vode slijepe.

Današnja situacija donekle podsjeća na poznati vic o pacijentu kojeg doktor pita želi li prvo čuti dobru ili lošu vijest. Naravno, pacijent prvo odabire prvo čuti lošu vijest. Loša vijest je da imate tumor, kaže doktor, ali ne brinite, dobra vijest je da imate i Alzheimera, tako da ćete do kuće već zaboraviti na prvu vijest. Ne zvuči li to upravo kao situacija ulaska Hrvatske u EU, gdje je loša vijest ta da je Hrvatska u velikoj političkoj i ekonomskoj krizi, s korupcijskih aferama koje izbijaju gotovo svakodnevno i stopom nezaposlenosti koja također svakodnevno raste, a dobra vijest je: Ne brinite, ući ćete u EU?!

I zahvaljujući kampanji ZA koja je koštala oko 600 tis eura glavni argumenti bili su do u tančine slični 'ucjenjivačkim alternativama' među kojima je najčešća bila: Ako ne uđemo u EU, ostajemo na Balkanu. U takvoj atmosferi ne čudi što je referendum o pridruživanju EU zabilježio rekordno slba odaziv među postojećim zemljama članicama. S izlaznošću od samo 43% Hrvatska je srušila prethodni rekord Mađarske gdje je na referendum izašlo svega 45% građana s pravom glasa.
Za razliku od vremena proširenja Unije od 2004. do 2007, u zraku više nema optimizma – a opet, Hrvatska se ipak pridružuje klubu.

Zapravo, hrvatski je referendum još jedan simptom europskog demokratskog deficita. Imali smo referendum nakon što je već sve dogovoreno. Nismo imali referendum 2003. Kada se Hrvatska prijavila za članstvo u EU. Nismo imali referendum 2005.kada je Hrvatska službeno otvorila pregovore s EU. Nismo imali referendum ni 2010.kada su nam Ustav i pravila referenduma promijenjeni kako bi se osiguralo buduće članstvo. Drugim riječima, danas smo u situaciji da možemo birati samo ono što je već odabrano svim ovim koracima.

Obrazovanje se briše kao dio 'mjera štednje'.
Već sada više od 90% banaka u Hrvatskoj su austrijske, francuske, njemačke ili talijanske, a naše 'eurokompatibilne' elite nastoje implementirati daljnje neoliberalne reforme prikazujući ih kao nužan dio procesa pristupanja EU, čak i danas, kada smo pristupili Uniji. Možda je na to gospodin Barroso mislio kada je rekao da će pristupanje Hrvatske EU samo osnažiti uniju, na nove privatizacije i novi dotok kapitala.

„Primanje Hrvatske kao člana iduće godine, otvaranje pregovora s Crnom Gorom i priznavanje statusa kandidata Srbiji osnažuje proces pomirbe na Balkanu“. Evo ga opet, slavlje misije civiliziranja koje provodi EU iako je upravo EU propustila spriječiti masakr u Srebrenici. Međutim, ne treba disreditirati Nobelovu nagradu za mir: najkasnije kada ju je dobio Henry Kissinger postalo je očito da je Orwellov poznati moto 'rat je mir' postao novi moto onih koji dodjeljuju nagrade, sumnja koja je potvrđena odabirom Baracka Obame, koji nakon toga nije povukao svoje trupe niti iz Iraka niti iz Afganistana. Uza sve to, nužno je spomenuti da je jedan od preduvjeta za pridruživanje Uniji pridruživanje NATO-u koji nije osobito poznat po 'osnaživanju procesa pomirbe' ako na pameti imamo rat u Libiji i drugim mjestima. Ili uzmimo nedavni sukob u Maliju kamo EU ponovno šalje svoje trupe da bi se borile protiv 'islamskog fundamentaliizma' pod izlikom da ugrožava europsku demokraciju.

Možda je došlo vrijeme da se u vicu o pacijentu i doktoru zamjene uloge. Loša vijest je da je EU u velikoj političkoj i ekonomskoj krizi dok korupcijske afere izbijaju gotovo na dnevnoj bazi i stopa nezaposlenosti raste. Dobra vijest je ta da Hrvatska ulazi u EU, upravo je hrvatsko pristupanje, poput Nobelove nagrade za mir, ono što bi trebalo dati novi kredibilitet i legimitimitet Europskoj uniji u njenom trenutnom stanju. U tom smislu, možemo reći d au ovom trenutku EU treba Hrvatsku više nego što Hrvatska treba Europu u stanju u kojem se ona sada nalazi.

Palube Costa Concordije, nazvane prema europskim zemljama, i posljednji Godardov film daju nam preciznu sliku današnje Europe. Nema tu stvarne harmonije ni jedinstva, samo propast koja neizbježno vodi u katastrofu. Nije li kapetan Costa Concordije, koji je noć prije nesreće proveo u društvu prekrasne žene pijući skupo vino, također metafora za postojeću financijsku elitu Europe? Nije li kapetan koji je napustio broj prije svih sličan onim bankarima, menadžerima i brokerima iz Goldman Sachsa i Europske centralne banke koji uvijek na vrijeme napuste brod koji tone, puštajući ljude da se utope, kao danas u Grčkoj ili negdje drugdje u južnoj Europi?

Evo tipične ilustracije ove retorike: 'Uzeli su nam samostalnost. Vrijedimo samo da bi nam međunarodni kapital dozvolio da im punimo vreće novca s kamatama. Tri milijuna ljudi nema posao i sredstava za život. Službenici, istina je, rade da bi prikrili bijedu. Govore nam o mjerama i svjetlu na kraju tunela. Stvari se postepeno popravljaju za njih, a za nas se postepeno pogoršavaju. Iluzija slobode, mira i prosperiteta koji su opećani kada smo htjeli preuzeti sudbinu u vlastite ruke nestaje. Iz ove neodgovorne politike može uslijediti samo kompletno urušavanje naroda.'
Nije li ovo savršen opis proturječja u kojem se Europa trenutno nalazi?

Gdje se mi onda nalazimo danas? Europa je s jedne strane ukliještena SAD-om, a s druge Kinom. SAD i Kina, viđene metafizički, iste su: ista beznadna mahnitost neobuzdane tehnologije i surove organiziranosti prosječnog čovjeka.

Rat u Libiji navodno je gotov, ali rat protiv imigranata nastavlja se. Samo je 2012.godine tisuće imigranata poginulo u Sredozemnom moru.

U Negativnoj dijalektici Adorno nudi reviziju vlastite poznate tvrdnje izjavom da 'neprestana patnja ima ista prava na izražaj kao što čovjek kojega muče ima pravo na urlik'.

Trenutna faza financijskog kapitalizma potpuno je ukinula razliku između 'fiktivnog' i 'realnog' vrtlarenja i biznisa, a cijena koju plaćamo su naši stvarni životi.

Kako pojedinci postaju siromašniji smanjenjem plaće i nestankom društvene provizije, neoliberalizam im nudi kompenzaciju putem duga i ponudom dioničarstva. Tako plaće ili odgođene plaće (mirovine) ne rastu, nego ljudi imaju pristup potrošačkom kreditu i ohrabreni su prinositi za umirovljenje kroz osobne udjele u portfeljima. Ljudi više nemaju pravo na stanovanje, nego imaju pristup hipotekarnom stambenom kreditu. Nemaju više pravo na visoko obrazovanje, ali mogu podići studentske zajmove. Zajednička i kolektivna zaštita od rizika je demontirana, ali ljude se ohrabruje da uzimaju privatna osiguranja. Bez zamjene svih postojećih društvenih odnosa, slijedi kreditor pa dug dolazi u prvi plan: radnici postaju zaduženi radnici (moraju vraćatidugove dioničarima vlastitih tvrtki zato što su ih zaposlili). Potrošači postaju zaduženi potrošači, građani postaju zaduženi građani, moraju preuzeti odgovornost za svoj udio u dugu vlastitih zemalja.

Dug sa svojim pritiskom na prošle i buduće postupke i sa svojim moralnim dosegom zastrašujući je alat vlasti – sve što je preostalo zaučiniti jest sekulazirati ga.

Zaduženi subjekt prakticira dvije vrste rada: plaćeni rad, kao i rad na sebi koji je potreban da bi se proizveo subjekt koji je u mogućnosti obećati, vratiti dugove i koji je spreman preuzeti krivnju zbog toga što je zadužen. Specifičan krug temporalnosti povezan je sa zaduženošću: za biti u mogućnosti vratiti dug (sjetiti se obećanja) potrebno je svoje ponašanje učiniti predvidljivim, redovitim i proračunatim. Ne samo da je to u sukobu sa bilo kakvim budućim revoltom koji bi sa sobom donio neizbježan poremećaj sposobnosti vraćanja duga. Time se također implicira brisanje sjećanja na prošle pobune i kolektivne otpore s mnoštvom poremećenog vremena i nepredvidivim ponašanjem. Taj zaduženi subjekt trajno je otvoren za procjenjujuću provjeru drugih: individualizirane procjene, kreditne ocjene, individualni intervjui onih koj primaju blagodati javnih kredita. Subjekt je stoga primoran ne samo pokazati da će biti u mogućnosti vratiti dugove (i tako se odužiti društvu putem ispravnog ponašanja), on također mora pokazati pravi stav i preuzeti individualnu krivnju za bilo kakav neuspjeh. Tu asimetrija između kreditora i kreditiranog postaje opipljiva: zaduženi 'samopoduzetnik' aktivniji je od subjekta prethodnog discipliniranijeg oblika vladavine, međutim, lišen mogućnosti vladavine svojim vremenom ili procjene vlastitog ponašanja, njegov kapacitet samostalnog postupanja je strogo skrojen.
U slučaju dojma da je dug jednostavno alat vlasti skrojen da bi oblikovao ponašanje pojedinaca treba dodati da se slične tehnike mogu primijeniti na vladavinu institucija i zemalja. Svatko tko u slow motionu prati nesreću koju ova kriza predstavlja, ne može ne biti svjestan načia na koji zemlje i institucije trajno bivaju procjenjivane (npr kreditne agencije), kako moraju prihvatiti moralnu krivnju za svoje protekle greške i samodopadnost te kako se moraju predati budućem dobrom ponašanju koje će omogućiti da, bez obzira na to koliko se morali prikratiti u aspektu društvene provizije ili u aspektu prava svojih radnika, budu u mogućnosti vratiti posuđeni novac.

Krajnji trijumf kapitalizma se, prema tome, događa kada svaki radnik postane vlastiti kapitalist, 'samopoduzetnik' koji odlučuje koliko je potrebno uložiti u vlastitu budućnost (obrazovanje, zdravlje...), plaćajući za ta ulaganja zaduživanjem. Prava (na obrazovanje, zdravstvo, stanovanje...) stoga postaju slobodne odluke o investiranju koje su u ovu ili onu tvrtku, tako da na tom formalnom nivou svatko postaje kapitalist koji se zadužuje da bi investirao. Ovdje smo korak dalje od formalne jednakosti između kapitalista i radnika u očima zakona – sada su obojica kapitalistički investitori, međutim ista razlika u 'fizionomiji naših dramatičnih persona' koje, prema Marxu, nastaju nakon što se završi razmjena između kapitala i rada nanovo se pojavljuje ovdje između kapitalista investitora i radnika koji je prisiljen djelovati kao 'samopoduzetnik': 'Jedan se samodopadno smješka i usmjeren je na posao, a drugi je pitom i suzdržan poput onoga koji je na tržište donio svoju kožu i može očekivati samo stavljenje'. I u pravu je ostavši pitom. Naime, sloboda izbora koja mu je nametnuta je lažna, radi se samo o boliku njegova sluganstva.
Današnji suvremeni kapitalizam dovodi odnos dužnika i kreditora do ekstrema i istovremeno ga podriva: dug postaje otvoreno apsurdan eksces. Tako ulazimo u domenu opscenosti: jednom kada je kredit dogovoren, od dužnika se niti ne očekuje da ga vrati – dug se otvoreno tretira kao sredstvo kontrole i dominacije.

Prije otprilike desetljeća Argentina je odlučila vratiti svoj dug MMF-u prije vremena (uz financijsku pomoć Venezuele), a reakcija MMF-a bila je iznenađujuća. Umjesto da im bude drago što će dobiti svoj novac natrag, MMF je (bolje rečeno njegovi glavni predstavnici) izrazio zabrinutost da će Argentina iskoristiti ovu novu slobodu i financijsku neovisnost od međunarodnih financijskih institucija da bi napustila stroge financijske politike i da bi se uključila u neoprezno trošenje... Ta nelagoda učinila je opipljivim prave uloge odnosa kreditora i dužnika: duk je instrument kontrole i regulacije dužnika i kao takav stremi vlastitoj reprodukciji.

Oprost zapravo ne dokida dug, nego ga, naprotiv, čini beskonačnim – zauvijek smo dužni osobi koja nam je oprostila. Nije nikakvo čudo što je kajanje draže od vjernosti: u vjernosti Gospodaru slijedim g aiz poštovanja dok je u kajanju ono što me veže uz Gospodara beskonačna neizbrisiva krivica. U tome je Tit (iz Mozartove opere) posve kršćanski gospodar. Obično se suprostavlaju židovska rigorozna pravda i kršćansko milosrđe, neobjašnjiva gesta nezasluženog oprosta: mi, ljudi, rođeni smo u grijehu, nikada ne možemo otplatiti svoje dugove i iskupiti se putem svojih postupaka – naše jedino spasenje leži u Božjem milosrđu, u Njegovoj krajnjoj žrtvi.

Margaret Thatcher, dama koja se nije htjela vrćati na staro, bila je takav vođa da je držeći se svojih odluka koje su isprva bile doživljene kao lude, postupno podizala vlastito ludilo na razinu prihvaćene norme. Kada su Thatcher pitali o njezinu najvećem postignuću odmah je odgovorila New labour. I bila je u pravu: njezin trijumf sastojao se u tome da su čak i njezini politički neprijatelji usvojili temelje njezine ekonomske politike – pravi trijumf nije pobjeda nad neprijateljem, on se pojavljuje kakda i sam neprijatelj počne koristiti tvoj jezik, tako da tvoje ideje tvore temelj čitavog polja.
Thatcher je vjerojatno jedina prava thatcherijanka – ona je čvrsto vjerovala u svoje ideje. Današnji neoliberalizam, s druge strane, 'samo zamišlja da vjeruje u sebe i zahtjeva da svijet zamišlja istu stvar' – da citiram Marxa.

Kada je Trojka došla u Grčku javni dug iznosio je 110% BDP-a, a sada je viši od 160%. To je spašavanje Grčke. Spasili su banke i uništili društvo.
Prvo su htjeli, a i dalje žele, postaviti paradigmu za druge europske zemlje i drugo, zato što imaju metu: cilj im je uzeti javna dobra, privatizirati sve u Grčkoj i pritom zaraditi. A što su rekli na početku? Rekli su da je problem u tome što su Grci vrlo lijen narod i da su odgovorni za situaciju. Ljudi a ne banke, e bankari koji su ljudima davali zajmove istodobno znajući da će te dugove biti teško otplatiti. U isto vrijeme govore da je problem u tome što su Grci lijeni i nastoje uvesti doktrinu šoka, kako bi rekla Naomi Klein. Onda je problem što nakon nekoliko mjeseci moraju objasniti zašto se ista stvar događa ne samo u Grčkoj, nego i u Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Irskoj... Jesu li svi na europskoj periferiji lijeni? I naravno, 'lijeni' narodi su počeli reagirati.

Želimo novac koji bi trebao služiti ljudima, a ne da ljudi služe novcu.

Bilo bi znantno drugačije da Merkel nije odlučila uvesti mjere štednje na jugu, periferiji, nego da je povisila plaće radnicima u Njemačkoj, na sjeveru. Konkretno, deficiti juga u isto su vrijeme viškovi sjevera.


Post je objavljen 15.04.2014. u 14:52 sati.