"Ako hoćeš nahraniti čovjeka, daj mu ribu.
Ako hoćeš da bude sit cijeli život, nauči ga da lovi ribu.
Ako ga hoćeš upropastiti, daj mu svaki dan ribu."
Ovih dana na kanalu Klasik TV, koji prikazuje filmove s područja bivše Jugoslavije, gledaoci su imali prilike pogledati jedan od ponajboljih filmova iz tog doba, svojedobno zabranjivani film Živojina Pavlovića "Do viđenja u sledećem ratu".
Film koji je dugo bi zabranjivan, i koji je proglašen najboljim slovenskim filmom svih vremena, snimljen je prema odličnoj knjizi Vitomila Zupana, "Menuet za gitaru".
Izuzetno zanimljiva knjiga, daje jedan sasvim drugi pogled na rat i partizanski pokret od onoga kojeg smo navikli gledati u ostalim filmovima tog doba ili učiti u to vrijeme u školi.
I sam pisac je bio vrlo zanimljiva pojava, internist u logoru, partizan, visoko pozicionirani partijski radnik koji je 1948. osuđen na 18 godina robije, pušten je 1954. Iako je bio optužen za nemoral, pokušaj ubojstva, veleizdaju i neprijateljsku propagandu, legenda kaže da je 1948. godine, u doba Informbiroa, nazvao Stanu Dolanca i rekao da je Tito sa cijelim rukovodstvom pobjegao avionom na Zapad.
Kako do Tita nisu mogli doći cijeli dan i nije se znalo gdje je, nastala je prava panika u slovenskom državnom vrhu, i to je bila kap koja je prelila čašu, jer Zupan je bio prilično neobuzdan karakter i trn u oku mnogima.
Kao što rekoh, knjiga, slično kao i Pasternakov "Doktor Živago", demistificira neke stvari vezane uz revoluciju i revolucionarni pokret, daje jedan drugi pogled na to vrijeme.
Samo stvarni svjedoci mogu znati koliko je to istinito, nama je ostavljeno da sami prosudimo koliko je prikazano subjektivno ili objektivno.
Zašto ovakav uvod, osim kao preporuka za knjigu i film?
Zato što sam htio nešto napisati o protestima poljoprivrednika, i tu moram priznati da se razilazim sa stavom našeg ponajboljeg blogera Kruleta koji ih brani i podržava. Rekao bih da je njegovo podržavanje više generalni stav da je potrebno zauzeti se za prava, i da je više na tragu onoga "najprije su došli po komuniste" i potrebe da se jednom svi skupa zauzmemo za opće dobro.
Ali kad malo bolje pogledamo, tko se za to opće dobro u ovom slučaju zauzima?
Ljudi koji voze džipove vrijedne 100 000 EUR i traktore još i vrijednije, ljude koji su u sred turističke sezone u stanju blokirati prometnice i oduzimati kruh turizmu i ljudima koji od turizma žive, i još očekuju da ih ovi razumiju.
Dakle, kad su njihova neopravdano stečena prava u pitanju, u stanju su preko leševa gaziti za njih, i nije ih briga što i kako mi svi drugi živimi i privređujemo.
To su ljudi koji dobijaju poticaje u novcu, poticaje koji su najčešće vezani samo uz količinu zemlje na kojoj su registrirani, nevezano za to obrađuju li tu zemlju ili ne. I za koje ih nitko nikada ne pita u što su potrošeni.
Da su ti poticaji u sjemenu, u umjetnim gnojivima, sredstvima za prihranu ili zaštitu, ne bih imao ništa protiv, jer bi onda sigurno i zloupotreba bilo manje.
Ovako, kad neki licemjer navikao da živi od tih poticaja a ne od onoga što proizvede potjera traktor od preko 100 000 EUR na cestu, a polovicu tog traktora mu je kupila država, a drugu polovicu ima beskamatni kredit koji će mu na kraju isto tako oprostiti država, onda ne mogu nikako s njim biti solidaran.
S druge strane Hrvatska uvozi hranu, a oni svi siju pšenicu. Zašto država poticaje ne bi uvjetovala različitim kulturama, i zašto ti poticajni ne bi bili nenovčani? Pa bi onda se vidjelo tko je zaista pravi proizvođač, a tko je mešetar i prevarant koji živi na našoj grbači. I mogli bismo kroz određeni period postići da ne uvozimo hranu već da ju izvozimo.
Slično kao i s fiskalizacijom koje su oni koji prodaju vlastite proizvode oslobođeni, ali su ostali prekupci koji nisu plaćali nikakav porez digli kuku i motiku da ih se oslobodi.
Slažem se da se ne smiju radnička prava i sva ostala prava snižavati na nivo na kakvom su bila u Engleskoj početkom industrijske revolucije pod izlikom krize, ali isto tako mislim da treba shvatiti realnost ovog trenutka u kojem živimo, a to je da je država u jako dubokoj krizi, zna se tko je za tu krizu kirv i sada svi moramo zapeti da se nešto pokrene.
Sigurno da i država troši hrpu nvca na gluposti, najveći dio na samu sebe i glomazni neefikasni državni aparat, silne gradove i općine i županije, ali blokada cesta od strane onih koji su isti kao i ti protiv kojih se bore, samo ne sjede u klimatiziranim uredima uglavnom ne radeći ništa nego klimatiziranim John Deere traktorima i čekaju poticaje od kojih žive, svakako ne doprinose autentičnosti borbe za bolje sutra.
Rekao bih da su buntovnici iznimke, i da među poljoprivrednicima ima jako puno radišnih i vrijednih ljudi, ali pretpostavljam da oni nemaju vremena ići na ceste ni na Zagreb, a nemaju ni klimatizirane traktore ni SUV-ove u kojima će to po ovoj vrućini biti lakše.
Ko što rekoh, treba se boriti za prava svi nas, jer je to pitanje budućnosti, ali u toj budućnosti ovakvih neopravdanih prava ne bi smjelo biti u ovom obliku, sad je samo pitanje možemo li se za pravdu izboriti sami, ili ćemo čekati da nam EU uvede protektorat i to napravi za nas.
Na današnji dan 1899. rođen Alfred Hitchcock, 1923. Kemal paša Ataturk izabran za prvog predsjednika Turske, 1926. rođen Fidel Castro,1961. započeta gradnja Berlinskog zida, 1965. prvi nastup Jefferson Airplane.
Post je objavljen 13.08.2013. u 11:30 sati.