Pregled posta

Imaju li oboljeli od Retinitis Pigmentose ikakve koristi od vitaminskih tableta?

Do sada sam na blogu napisao dva članka vezana za vitaminske tablete za oči. U prvom članku sam prenio ono što sam saznao od dr. Yua i usporedio preporučenu dnevnu količinu nekih hranjvih tvari s količinom tih istih tvari u vitaminskim tabletama jednog proizvođača. U drugom članku sam malo analizirao TV reklame koje nas svakodnevno ''bombardiraju'' porukama o dodacima prehrani i postavio neka pitanja na koje me navodio zdrav razum. A što pokazuju najnovija istraživanja kada je riječ o vitaminskim tabletama i raznim drugim dodacima prehrani, možete pročitati u sljedeća dva znanstvena članka...

Melinda Wenner Moyer: Mit o antioksidansima

Desetljećima su istraživači pretpostavljali da visokoreaktivne molekule, slobodni radikali, uzrokuju starenje oštećenjem stanica te tako oslabljuju funkcioniranje tkiva i organa. Nedavni pokusi pokazuju da se rast određenih slobodnih radikala kod miševa i crva, može dovesti u vezu s duljim životnim vijekom. Doista, u nekim se okolnostima čini da slobodni radikali signaliziraju mrežama za popravke staničnih oštećenja. Ako se ti rezultati potvrde, mogli bi sugerirati da uzimanje antioksidansa u obliku vitamina i drugih dodataka prehrani, može učiniti više štete nego koristi kod, inače, zdravih osoba.

Život Davida Gemsa okrenuo se naopačke 2006. godine zbog skupine crva koji su nastavili živjeti kada su zapravo – trebali umrijeti. Kao pomoćnik direktora instituta za zdravo starenje na University Collegeu u Londonu, Gems redovito provodi pokuse na Caenorhabditis elegansu, okruglom crvu koji se često koristi za proučavanje biologije starenja. U ovom slučaju, testirao je ideju da je nagomilavanje staničnog oštećenja, uzrokovanog oksidacijom, tehnički, kemijsko uklanjanje elektrona iz molekule od strane visokoreaktivnih spojeva, kao što su slobodni radikali, glavni mehanizam koji stoji iza starenja. Prema toj teoriji, neobuzdana oksidacija uništava sve više i više lipida, proteina, malih komadića DNK i drugih ključnih komponenata stanica tijekom vremena, na kraju oslabljuje tkiva i organe, i time funkcioniranja tijela kao cjeline.

Gems je genski promijenio okrugle crve tako da više nisu stvarali određene enzime koji djeluju kao antioksidansi koji se inače prirodno pojavljuju i deaktiviraju slobodne radikale. Kao što se moglo očekivati, u odsutnosti antioksidansa, razine slobodnih radikala u crvima su vrtoglavo porasle i potaknule potencijalno štetne oksidativne reakcije po cijelom tijelu crva.

No, suprotno od Gemsovih očekivanja, mutirajući crvi nisu umrli preuranjeno, već su živjeli jednako dugo kao i normalni crvi. Gems je bio u čudu. Rekao je samomu sebi: 'Ma daj! To ne može biti točno', prisjeća se, očito je nešto pošlo krivo. Zamolio je drugog istraživača u svojem laboratoriju da ponovno provjeri rezultate njegova pokusa. Ništa se nije promjenilo; pokusni crvi nisu proizvodili te određene antioksidanse, akumulirali su slobodne radikale kao što se predviđalo, ali ipak nisu umrli mladi usprkos tomu što su pretrpjeli ekstremno oksidativno oštećenje.

Drugi znanstvenici dobivali bi slične rezultate koji su zbunjivali kod različitih laboratorijskih životinja. U SAD-u, Arlan Richardson, direktor Instituta za istraživanje dugovječnosti i starenja (Barshop) u Centru za znanost zdravlja Sveučilišta u Texasu u San Antoniu, genski je promijenio osamnaest različitih sojeva miševa od kojih su neki proizvodili više određenih antioksidativnih enzima nego što je normalno, a neki su ih proizvodili manje od normalnog. Ako je oštećenje uzrokovano proizvodnjom slobodnih radikala i oksidacijom koja slijedi, bilo odgovorno za starenje, tada su miševi s dodatnim antioksidansima u svojim tijelima trebali živjeti dulje od miševa koji nisu imali antioksidativne enzime. Ipak, kaže Richardson, promatrao sam te krivulje životnoga vijeka i među njima nije bilo ni trunke razlike. Objavio je svoje neobične rezultate u seriji radova između 2001. i 2009. godine.

U međuvremenu, nekoliko vrata niže od Richardsonova laboratorija fiziologinja Rochelle Buffenstein provela je proteklih 11 godina pokušavajući razumjeti zašto je najdugovječniji glodavac, golokrtičasti štakor (Heterocephalus glaber), u stanju preživjeti čak 25 do 30 godina, osam puta više nego miš slične veličine. Buffensteiničini pokusi pokazali su da ti glodavci imaju niže razine prirodnih antioksidansa od miševa i akumuliraju više oksidativnih oštećenja na svojemu tkivu, u ranijoj dobi, od drugih glodavaca. Ipak, paradoksalno, oni žive praktički bez bolesti sve dok ne umru u vrlo kasnoj dobi. Zagovarateljima dugogodišnje teorije o starenju koja se temelji na oksidativnom oštećenju, ti su nalazi gotovo heretični. Međutim, takvi nalazi postaju sve manje iznimka, a sve više pravilo.

Tijekom prošlih desetljeća mnogi pokusi osmišljeni da se čvršće podupre ideja kako slobodni radikali i druge reaktivne molekule pokreću starenje, umjesto toga, izravno su je izazvali. Štoviše, čini se da u određenim količinama i situacijama te visokoenergetske molekule možda nisu opasne, već korisne i zdrave jer uključuju važne obrambene mehanizme koji održavaju naše tijelo u vrhunskoj formi. Te ideje ne samo da imaju drastične implikacije za buduće intervencije protiv starenja, već također postavljaju pitanja o općeprihvaćenom mišljenju o uzimanju visokih doza antioksidativnih vitamina. Ako je teorija o oksidativnom oštećenju pogrešna, tada je starenje još složenije nego što su istraživači mislili, i na kraju bismo možda morali preispitati svoje razumijevanje toga kako izgleda zdravo starenje na molekularnoj razini. Područje starenja klizi na tom skupu paradigmi idejama o tome što je starenje, koje su to određene mjere bile izvađene nasumce iz ''rukava'', kaže Gems. Vjerojatno bismo trebali potražiti i druge teorije i razmisliti o tome da, iz temelja, počnemo gledati na biologiju potpuno drukčije.

Teorija starenja koja se temelji na oksidativnom oštećenju ili slobodnim radikalima, može se pratiti natrag do Denhama Harmana koji se posvetio tom području u prosincu 1945. zahvaljujući časopisu ''Za dom – za žene''. Njegova žena Helen donijela je kući primjerak časopisa i pokazala mu članak o mogućem uzroku starenja kojeg je on pročitao i koji ga je fascinirao. U to je vrijeme 29-godišnji kemičar radio u Shell Developmentu (istraživačkom ogranku tvrtke Shell Oil) i nije imao mnogo vremena baviti se tim pitanjem. No, devet godina poslije nakon što je diplomirao medicinu i završio praksu, zaposlio se kao suradnik-istraživač na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu i počeo ozbiljnije promišljati o znanosti starenja.

Jednog jutra dok je sjedio u svom uredu, sinulo mu je. ''Kao da mi je palo iz vedra neba'', prisjetio se u intervjuu 2003.: ''Starenje sigurno moraju pokretati slobodni radikali''. Iako se slobodni radikali nikad prije nisu povezivali sa starenjem, Harmanu je imalo smisla da bi oni mogli biti krivac. Jedan od razloga bio je taj što je znao da ionizirajuća radijacija iz rendgenskih zraka i radioaktivnih bombi koje mogu biti smrtonosne, potiče proizvodnju slobodnih radikala u tijelu. Istraživanja su u to vrijeme sugerirala da prehrana bogata antioksidansima prigušuje štetne učinke radijacije, sugerirajući ispravno, kako se pokazalo, da su radikali bili uzrokom tih učinaka. Štoviše, slobodni radikali bili su normalni nusproizvodi disanja i metabolizma, i nagomilavali su se u tijelu tijekom vremena. Zbog toga što se i stanično oštećenje i rast broja slobodnih radikala povećava s godinama, slobodni radikali vjerojatno uzrokuju oštećenje koje je bilo odgovorno za starenje, razmišljao je Harman, a antioksidansi su ga, vjerojatno, usporavali. Harman je počeo testirati svoju hipotezu. U jednom od svojih prvih pokusa hranio je miševe antioksidansima i pokazao da su živjeli dulje. Pri visokim koncentracijama, međutim, antioksidansi imaju – štetne učinke.

Drugi su ih znanstvenici također uskoro počeli testirati. Godine 1969. istraživači sa sveučilišta Duke otkrili su prvi antioksidativni enzim koji se proizvodi u tijelu – superoksid-dismutazu, i nagađali su da se razvija kao protuteža štetnim učincima nagomilavanja slobodnih radikala. S tim novim podacima, većina biologa je počela prihvaćati tu ideju. Ako radite na starenju, teorija o slobodnim radikalima je poput zraka kojeg udišete, kaže Gems, sveprisutna je, u svakom je udžbeniku, svaki se rad poziva na nju izravno ili neizravno. Ipak, tijekom vremena, znanstvenici su imali problema ponoviti neke od otkrića iz Harmanovih pokusa. Do 1970-ih nije bilo snažne demonstracije da je hranjenje životinja antioksidansima doista imalo učinka na životni vijek, kaže Richardson. Pretpostavio je, da pokusi koji su se sukobljavali, koji su proveli drugi znanstvenici, jednostavno nisu bili dobro kontrolirani. Možda životinje nisu mogle apsorbirati antioksidanse kojima su bile hranjene, pa se tako ukupna razina slobodnih radikala u njihovoj krvi, nije promjenila.

No, do 1990-ih napredak u genetici omogućio je znanstvenicima da preciznije testiraju učinke antioksidansa, izravno manipulirajući genomima kako bi promjenili količinu antioksidativnih enzima koje su životinje bile u stanju proizvesti. Stalno iznova, Richardsonovi pokusi na genetički modificiranim miševima pokazivali su da razina molekula slobodnih radikala koje kruže u tijelima životinja, i sljedom toga količina oksidativnog oštećenja koje su pretrpjele, nije imala veze s time koliko su dugo životinje živjele.

U skorije vrijeme Siegfried Hekimi, biolog sa sveučilišta McGill, uzgojio je okrugle crve koji su prekomjerno proizvodili specifičan slobodni radikal poznat kao superoksid. Mislio sam da će nam to pomoći dokazati teoriju da oksidativni stres uzrokuje starenje, kaže Hekimi koji je predvidio da će crvi umrijeti mladi. Umjesto toga, izvjestio je u radu objavljenom 2010. u časopisu PLOS Biology da genetički modificirani crvi nisu razvili visoke razine oksidativnog oštećenja i da su živjeli u prosjeku 32% dulje nego normalni crvi. Štoviše, tretiranje tih genetički modificiranih crva sa antioksidativnim vitaminom C sprječavalo je povećanje životnog vijeka. Hekimi nagađa da superoksid djeluje ne kao destruktivna molekula, već kao zaštitni signal u tijelu crva preokrećući ekspresiju gena koji pomažu u popravku staničnog oštećenja.

U kontrolnom pokusu Hekimi je normalne crve izložio, od rođenja, niskim razinama uobičajenog herbicida za kontrolu korova koji pokreće proizvodnju slobodnih radikala kod životinja, ali i kod biljaka. U istom radu iz 2010. izvijestio je o rezultatima koji su se protivili intuiciji: crvi okupani u toksinima živjeli su 58% dulje nego netretirani crvi. Ponovno, hranjenje crva antioksidansima umanjilo je korisne učinke toksina. Napokon, u travnju 2012. on i njegovi kolege pokazali su da onesposobljavanje ili deaktiviranje svih pet gena koji kodiraju za enzim superoksid-dismutaze kod crva praktički nije imalo učinka na životni vijek crva. Znače li ta otkrića da je teorija o slobodnim radikalima – 100%-tno pogrešna?

Simon Melovw, biokemičar s Instituta za istraživanje starenja Buck u Novatu u Kaliforniji, smatra da pitanje vjerojatno nije tako jednostavno. Slobodni radikali mogu biti korisni u nekim situacijama i opasni, u drugim. Bez sumnje je dokazano da velika količina oksidativnog oštećenja uzrokuje rak i oštećenja organa, i obilje dokaza upućuje na to da oksidativno oštećenje ima ulogu u razvoju nekih kroničnih stanja, kao što je srčana bolest. Osim toga, istraživači sa sveučilišta Washington pokazali su da miševi žive dulje kada su genetički modificirani da proizvode visoke razine antioksidansa pod imenom katalaza.

Reći da nešto, kao što je oksidativno oštećenje, pridonosi starenju u određenim okolnostima, međutim, vrlo je različita stvar od toga da se kaže kako ono pokreće patologiju, primjećuje Melov. Starenje vjerojatno nije monolitno sa samo jednim uzrokom i samo jednim lijekom, tvrdi on, i bilo je samo naše puko maštanje to što smo ikad pretpostavljali da jest.

Ako pretpostavimo da se slobodni radikali akumuliraju tijekom starenja, ali da ga nužno ne uzrokuju, koje učinke zapravo imaju? Zasad je to pitanje dovelo do više nagađanja nego do konačnih odgovora. Oni su zapravo dio obrambenog mehanizma, tvrdi Hekimi, slobodni radikali mogu se u nekim slučajevima proizvoditi kao reakcija na stanično oštećenje kao način da signaliziraju mehanizmima za popravak tijela, koje tijelo posjeduje, primjerice. Prema tom scenariju slobodni su radikali posljedica oštećenja povezanog sa starenjem, a ne njegov uzrok. U velikim količinama međutim, kaže Hekimi, slobodni radikali mogu također stvoriti oštećenje.

Općenita ideja da manje ozljede mogu pomoći tijelu da podnese one veće, nije nova. Doista, na taj način mišići postaju snažniji kao reakcija na stalno povećanje količine napora kojem se podvrgnu. Mnogi povremeni sportaši saznali su iz bolnih iskustava, iz prve ruke, kako naglo povećanje fizičkoga napora koim opterećuju tijelo, nakon dugog sjedenja u uredu, gotovo da jamči istegnute listove i tetive kao posljedicu.

Slobodni radikali također bi mogli djelomice objasniti zašto je vježbanje korisno. Godinama su istraživači pretpostavljali da je vježbanje dobro usprkos činjenici da proizvodi slobodne radikale, a ne zbog toga. Ipak, u istraživanju iz 2009. objavljenom u američkom zborniku nacionalne akademije znanosti, Michael Ristov, profesor nutricionizma sa sveučilišta Friedrich Schiller u Jeni u Njemačkoj i njegovi kolege, usporedili su fiziološke profile osoba koje su vježbale i uzimale antioksidanse s onima koje su vježbale i nisu uzimale antioksidanse. Odražavajući Richardsonove rezultate kod miševa, Ristovv je otkrio da su oni koji se nisu natrpavali vitaminima, bili zdraviji nego oni koji jesu. Između ostalog, sportaši bez dodataka pokazali su manje znakova da bi mogli razviti dijabetes tipa 2.

Istraživanje Beth Levine, mikrobiologinje s jugozapadnog medicinskog centra sveučilišta u Teksasu, pokazalo je da vježbanje također pojačava biološki proces koji se zove autofagija, a kod kojeg stanice recikliraju istrošene djeliće proteina i drugih substaničnih komadića. Oruđe koje se koristi za probavljanje i rastavljanje starih molekula su – slobodni radikali. Međutim, da stvari budu malo složenije, istraživanje Beth Levine upućuje na to da autofagija također smanjuje sveopću razinu slobodnih radikala, sugerirajući da tipovi i količine slobodnih radikala u različitim dijelovima stanice mogu imati različite uloge, ovisno o okolnostima.

Ako slobodni radikali nisu uvijek loši, tada sredstva protiv njih, antioksidansi, ne moraju uvijek biti dobri. Mogućnost koja zabrinjava s obzirom na to da, primjerice, 52% Amerikanaca na dnevnoj bazi uzima znatne doze antioksidansa kao što su vitamin E i beta-karoten u obliku multivitaminskih dodataka.

Godine 2007. časopis američke medicinske udruge objavio je sustavni pregled 68 kliničkih pokusa u kojem je zaključeno da antioksidansi, kao dodaci, ne smanjuju rizik od smrti. Kada su autori ograničili svoj pregled na pokuse za koje je bilo najmanje vjerojatno da će biti pristrani (oni u kojima su sudionici i istraživači izabrani posve nasumično te niti istraživači niti sudionici nisu znali tko uzima koju tabletu) otkrili su da su određeni antioksidansi povezani s povećanim rizikom od smrti, u nekim slučajevima čak do 16%.

Nekoliko američkih organizacija, među kojima je i američka Udruga za srce i Udruga za dijabetes, sada savjetuju da ljudi ne bi trebali uzimati antioksidanse kao dodatke, osim za liječenje dijagnosticiranog nedostatka vitamina. Sve je više dokaza da ti dodaci, posebice visoke doze, nemaju nužno korisne učinke za koje se mislilo da imaju, kaže Demetrius Albanes, viši istraživač iz Instituta za rak. Umjesto toga, kaže on, postali smo akutno svjesni potencijalnih negativnih učinaka. Međutim, teško je zamisliti da će antioksidansi ikad potpuno izgubiti popularnost ili da će se većina istraživača koji proučavaju starenje, uistinu pomiriti s idejom o korisnim slobodnim radikalima bez mnogo više dokaza. No polako, čini se, dokazi počinju sugerirati da je starenje mnogo zamršenije i složenije nego što je to Harman zamišljao prije gotovo 60 godina. Gems pak, smatra, da dokazi upućuju na novu teoriju u kojoj starenje proizlazi iz prekomjerne aktivnosti određenih bioloških procesa uključenih u rast i razmnožavanje. No, bez obzira na to koju ideju ili ideje znanstvenici prihvate, daljnje uporno istraživanje činjenica pomiče to područje prema malo neobičnijem, ali mnogo realnijem mjestu, kaže Gems, to je nevjerojatan ''udah svježeg zraka''.

Sharon Bagley: Hoće li vas dodaci prehrani ubiti?

Bi li vitamini i dodaci prehrani trebali nositi oznake upozorenja kao i cigarete? Ako je tako, tada bi vitamin E trebao biti prvi na kojem bi trebalo stajati upozorenje: prije upotrebe pažljivo pročitati uputu o lijeku.

Kada se veliko istraživanje kojemu je bio cilj ispitati može li vitamin E smanjiti rizik od raka prostate, trebalo prekinuti ranije (godine 2008.), bilo je to zbog toga što muškarci koji su uzimali vitamin E nisu imali nikakve koristi od toga. Zapravo, ne samo da im nije koristilo, već su pokazivali veći rizik od raka prostate nego muškarci koji su uzimali placebo (lažni lijek). No, tada se povećani rizik od 13% smatrao statistički beznačajnim, jer se mislilo da se mogao pojaviti slučajno. Daljnja analiza te studije nazvane ''pokus za prevenciju raka selenom i vitaminom E – SELECT'', odbacila je tu nadu – rizik je previše stvaran, a ne statistički artefakt, izvjestio je tim iz studije SELECT u časopisu Američke medicinske udruge.

Preciznije, muškarci koji su uzimali 400 IU (međunarodnih jedinica) vitamina E na dnevnoj bazi (doza koju možete pronaći u bočicama koje se prodaju u svakoj biljnoj apoteci) bili su 17% ugroženiji da će razviti rak prostate u sljedećih sedam godina.

Ljudi misle da su vitamini i drugi dodaci prehrani neškodljivi, čak korisni, kaže urolog Eric Klein iz klinike u Clevelandu koji je sudjelovao u studiji SELECT, ali nisu, već mogu nanijeti štetu. Nema razloga da muškarci u općoj populaciji uzimaju dodatke s vitaminom E. Iako nitko ne bi trebao mijenjati svoje ponašanje na temelju samo jednog istraživanja, u ovom slučaju SELECT je samo jedna od mnogih studija koje pokazuju da vitamin E nema korisne učinke kada je riječ o prevenciji ili usporavanju raka prostate.

Druga studija, objavljena u časopisu kliničke onkologije, također nije uspjela pokazati da kombinacija vitamina E, selena i soje, sprečava progresiju od predtumorskih lezija u prostati, do invanzivnog raka prostate kao što su pokazali testovi na laboratorijskim životinjama.

I druge su studije pokazale da uobičajene doze vitaminskih dodataka mogu biti štetne; od studije iz 2005. koja je otkrila veće razine smrtnosti kod ljudi koji uzimaju dodatke prehrani, do pokusa za prevenciju raka alfa-tokoferolom i beta-karotenom (ATBC) iz 1998. koji je pokazao da su muški pušači koji su uzimali beta-karoten, imali 18% povećanu učestalost pojave raka pluća, a njih 8% povećanu sveukupnu smrtnost.

Analizom devetnaest odvojenih kliničkih pokusa 2005., zaključeno je da svakodnevno uzimanje dodataka s vitaminom E od 400 IU (standardna doza u pilulama) ili više, može povećati smrtnost, i treba ga izbjegavati.

Samo u posljednje tri godine velike studije otkrile su da vitamin C može učiniti više štete nego koristi, jer može štititi stanice raka, i uzimanje vitamina E i C na uzorku od 15 000 sudionika tijekom 10 godina, nije pokazalo nikakve koristi za zdravlje.

Nije trebalo tako biti. Studija SELECT pokrenuta je 2001. zato što su prethodna istraživanja sugerirala da selen ili vitamin E mogu smanjiti rizik od raka prostate. No, istraživači koji su provodili istraživanje SELECT, vidjeli su da pokus nikad neće dostići smanjenje raka prostate od 25%, kojem su se nadali. Osim toga, sumnja da je uzimanje vitamina E povećalo rizik od raka prostate, naglo je prekinula istraživanje 2008. godine. Znanstvenici su pratili 35 533 muškarca u istraživanju i zaključili su da povećani rizik od raka prostate nije statistička anomalija. Uzimanje vitamina E povećalo je rak prostate - 17%. Povećani rizik prvi je put bio očit tijekom treće godine uzimanja vitamina E, rastao je svake sljedeće godine, i nastavio se čak nakon što su ljudi prestali uzimati vitamin E. Pokazalo se da, što se veća doza vitamina uzima, to on može biti – štetniji.

Koliko muškaraca dovodi sebe u rizik? Više od 50% Amerikanaca starijih od 60 godina, uzima dodatke koji sadržavaju vitamin E, izvješćuju znanstvenici. Iako je preporučena dnevna doza samo 22,4 IU za odraslu osobu, 23% uzima najmanje 400 IU na dan – dozu koja povećava rizik od raka prostate 17%.

No, mogu li druge koristi vitamina E poništiti rizik od raka prostate? Nažalost, znanstvenici nemaju dobre vijesti. Praćenje tisuća ljudi više od sedam godina, nije pokazalo korist selena ili vitamina E za rizik od kolorektalnog karcinoma ili karcinoma pluća ili kardiovaskularnih bolesti kao što tvrde mnogi proizvođači dodataka prehrani.

Studija o vitaminu E i raku prostate, nije jedini alarm koji se oglasio u vezi s dodacima prehrani. Istraživanje objavljeno u arhivima interne medicine otkrilo je da su dodaci prehrani među kojima su multivitamini, folna kiselina, željezo i bakar, čini se, povezani s povećanim rizikom od smrti kod starijih žena. Studija je pokazala da u mnogim dijagnostičkim testovima i medicinskim liječenjima, dodaci prehrani ili nisu dali nikakve koristi, ili su predstavljali – štetni rizik. Nalazi, da bi dodaci mogli naštetiti starijima, pogotovo zabrinjavaju s obzirom na to da mnogi stariji ljudi zbog gubitka apetita ili drugih teškoća, dobivaju znatan udjel ukupnog unosa hranjivih tvari iz tableta, a ne iz hrane.

Proizvođači dodataka prehrani bjesne na takva istraživanja i inzistiraju da se važno sjetiti kako dodaci s vitaminima i mineralima nisu namijenjeni prevenciji bolesti već su potpora adekvatnoj prehrani. No mnogi istraživači dolaze do sličnih zaključaka: otkrivaju da dodaci ne smanjuju smrtnost ni rizik od raka, niti daju druge koristi.

Slijedom toga, cijela premisao o antioksidansima sada se čini kao da je sagrađena na pijesku. Dijelom je to stoga što ti spojevi ne djeluju u vašem tijelu na način na koji djeluju u epruveti. Stanice raka u epruveti ponašaju se vrlo različito od stanica raka u vašem tijelu, gdje su interakcije na mnogo višoj razini, kaže Richard Lee, medicinski direktor Centra za integrativnu medicinu u centru za rak ''MD Anderson'' u Houstonu. Osim toga, pokazalo se da su neki slobodni radikali koje antioksidansi neutraliziraju, sami po sebi snažni borci protiv raka. Neutralizirati njih slično je kao da uništite oružane snage svoje zemlje baš kada neprijatelj koncentrira svoje snage na granici.

Jedan od načina na koji naš imunosni sustav djeluje, jest stvaranjem slobodnih radikala koji neutraliziraju infekcije i moguće stanice raka, kaže Lee. Morate biti oprezni kada se u to miješate.

Post je objavljen 11.05.2013. u 20:05 sati.