Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/diarydiduino

Marketing

Kakav je dan osvanuo?

Kad je minulo vrijeme strašnog fizičkog bola, a ostao samo onaj drugi kao vječni pratitelj, trebalo je svoj raspadnuti život vratiti u dotadašnje gabarite. Oni ostali isti, a ja više nisam bila. Ostala sam živjeti i trebalo se uklopiti u novi život. Mjesec ili dva je bilo dovoljno vrijeme da moja okolina zadovolji svoju znatiželju i većinom, kurtoaznu sućut. Za njih je vrijeme nastavilo put, za mene je tek otpočelo. Sve je boljelo, sve je izgubilo smisao i nit, a inercija činila svoje. Trebalo je noću spavati, a nije se moglo. Posezala sam za knjigama, filmovima, pregledavanjem interneta, uključivanjem u svakakve diskusije samo da bi vrijeme prolazilo i da bi bilo nekako. Danju je trebalo raditi i isto se nije moglo, pa sam dan razdvojila napola. Na poslu nisam dozvolila spominjanje tvog imena, a popodne sam doslovno umirala od bola. Da, bila sam (i jesam) ogorčena, na scenarij koji me dopao, na nepravdu jer ti nisi mogla dalje, na tuđu sreću i na tuđi život jer moj mi više nije nalikovao na samoga sebe. Da, ponekad sam nekome odbrusila oštrije no prije, da, prestala sam se osjećati ugodno u svome društvu, zanemarila tuđe rođendane (i svoj vlastiti), otuđila se. Da, prestala sam zapitkivati kako su djeca mojih prijateljica, da, odbijala sam pogledati fotografije koje su mi nudile, a na kojima bih letimice ugledala starija no sretna lica njihova podmlatka, da, sve se više osamljivala…. i tu sam gdje jesam. Jesam li izabrala? Nisam, jer nisam željela da se to dogodi i jer nisam takav mizantrop, jesam, jer sam takvom postala. Pa je li onda normalno da me čude reakcije uvrijeđenosti i čak, rekla bih, ljutnje mojih prijatelja, prijateljica, poznanika, znanaca, prijašnjih i sadašnjih, stvarnih i virtualnih. Ljute se na sve i svašta. Zamjeraju mi ako u nekoj situaciji postupim suprotno od onog što se očekuje od mene, zapravo, što oni očekuju od mene. Virtualna maškaranja, odlasci na izlete, kupovina ludog para cipela ili komada odjeće… sve to izazva podozriv pogled i čitam pitanje: Pa, kako može? Ako odbijem poziv na društvenu veselicu, opet čuđenje i pitanje: Prošlo je već toliko vremena, zašto se ne uključi… Otpadaju i ljušte se ti prijatelji kao ljuske luka i ne shvaćaju da mi vrijeme nije konstanta, i da ne znam kakav će mi dan osvanuti niti u što će se premetnuti. Ono što jučer nisam mogla, danas bih, ali nema više ponude. Ne mogu shvatiti da ne shvaćaju kako zapravo krpam svaki dan drugim bodom i da me jednostavno trebaju doživljavati i prihvaćati takvu kakva sam postala. U tome bi bilo suosjećanje i pomoć kao i prijateljstvo.


Dan po dan, noć po noć...kamo, gdje, zašto, dokle?






Post je objavljen 27.04.2013. u 15:37 sati.